“Istoričari” i nostalgičari protiv hrvatskoga jezika

U Beogradu donesena nova deklaracija o "zajedničkom jeziku"

 

 

U studenome 2018. godine pisala sam o formiranju zajednice Sveučilišta Zapadnog Balkana i postavila pitanje: »Što to zagovara rektor Damir Boras? S kojim se zajedničkim interesima i ciljevima potpisuje sporazum zajednice sveučilišta "Zapadnog Balkana", kada je RH članica EU-a, a ne "Zapadnog Balkana"«?

Prvi rektorski forum zapadnoga Balkana održan je u rujnu 2018. na Sveučilištu u Novom Sadu. Drugi, zagrebački skup rektora, održava se u nastavku proslave Dana Sveučilišta u Zagrebu, a u okviru obilježavanja početka 350. akademske godine. Drugi rektorski forum zapadnoga Balkana – skup na kojem je sudjelovalo 20 rektora sveučilišta s toga područja, održao se u subotu 3. studenoga 2018. u 14 sati u auli Sveučilišta u Zagrebu (Trg Republike Hrvatske 14). Veoma čudna, zabrinjavajuća i opasna konstrukcija „zapadni Balkan“ kojom se poslužio ni manje, ni više rektor Zagrebačkog sveučilišta Damir Boras!

 

Pojam „zapadni Balkan“ je izgleda po rektoru Borasu jako rastezljiv. Poznato je da u zapadni Balkan ulaze Srbija, Crna Gora, Albanija, Makedonija i Kosovo, a Slovenija i Hrvatska kao članice Europske unije, nikako ne mogu biti zapadni Balkan! Poznato je da termin „zapadni Balkan“ označava područje bivše Jugoslavije i stoga još više začuđuje što se rektor Boras poslužio tim nazivom. O kojim to zajedničkim ciljevima i interesima se može govoriti, kada Hrvatska kao članica EU-a, ne pripada zapadnom Balkanu? Tijekom foruma rektori 20 sveučilišta potpisali su Sporazum o osnivanju Zajednice sveučilišta zapadnoga Balkana! Na temelju Sporazuma, potpisnici će surađivati i raditi na ostvarivanju zajedničkih cilјeva i interesa te će svojim aktivnostima pridonositi razvoju akademskih i širih društvenih zajednica. Tako kaže rektor Boras. Rektor Damir Boras trebao bi voditi računa da na ovaj način narušava ugled Republike Hrvatske kao države, koja kao članica EU-a ne može biti doslovno strpana u zapadni Balkan i to na 100-u obljetnicu osnivanja Države Srba, Hrvata i Slovenaca! https://hrvatskepraviceblog.wordpress.com/2018/11/02/sto-to-zagovara-rektor-damir-boras-o-kojim-se-zajednickim-interesima-i-ciljevima-potpisuje-sporazum-zajednice-sveucilista-zapadnog-balkana-kada-je-rh-clanica-eu-a-ne-zapad/

 

Kada je 13. lipnja 2020. u Beogradu objavljena Deklaracija "Odbranimo historiju" kao rezultat projekta pod nazivom "Ko je prvi počeo? – Istoričari protiv revizionizma", postalo mi je jasno od kuda i koga potječe ta inicijativa. Počelo je sa Deklaracijom o zajedničkom jeziku, pa Zajednici sveučilišta Zapadnog Balkana i evo završilo sa Deklaracijom "Odbranimo historiju". A ustvari svemu je prethodila vojno-redarstvena akcija Hrvatske vojske 1995. godine pod nazivom Oluja, u kojoj su se raspali srpski snovi o Velikoj Srbiji, na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag, bar za ovu generaciju, jer Srbija (odnosno SPC, kao duhovni vođa velikosrpske ideologije) od te ideje nikada ne će odustati. Stoga je sva ova aktivnost koju su inicirali i započeli srpski intelektualci, a pridružili se i ostali, pa nažalost i iz Hrvatske, bez imalo dvojbi znala sam da su to: Tvrtko Jakovina i Hrvoje Klasić, ustvari održavanje kakve takve Jugoslavije, ali u najvažnijim segmentima koji označuju jedan narod, jezik, povijest i književnost.

 

Hrvatima su već oduzeli jezik, svojataju hrvatske pisce, a s ovom Deklaracijom i određuju koje su njihove "povijesne istine" od kojih ne odstupaju, a sve zamotano u celofan brige za mir "održavaju se stari i stvaraju novi mitovi, jačali stereotipi, razvijale predrasude i mržnja prema susedima". Međutim, prava svrha i namjera ovih inicijativa je da se sačuvaju obrisi Jugoslavije, koji bi se kad tad mogli iskoristiti u projektu Velike Srbije, kojem je Jugoslavija bila savršen politički i državni okvir! Nakon poraza, koji ne žele priznati, nego im je uvijek kriv netko drugi, Srpska akademija nauka i umetnosti, donijela je Memorandum SANU 2 po kojem će Srbija skinuti sa sebe odgovornost i krivicu za agresiju na Hrvatsku i BIH i otupiti oštricu osude međunarodne zajednice.

 

Memorandum SANU 2

 

1. Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju;
2. Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu;
3. Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima;
4. Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja;
5. Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem;
6. Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije;
7. Pomagati otcjepljenje Republike Srpske;
8. Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu;
9. Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.

 

Tako Srbija neprestano radi za svoje interese! Svjesni krivice za počinjene zločine u velikosrpskoj agresiji, podmuklo i prevarantski žele spriječiti da se o tome uopće govori., a ako se i govori onda to treba biti po srpskom tumačenju "povijesne istine", jer svako drugačije tumačenje je povijesni revizionizam.

 

Deklaracija o zajedničkom jeziku

 

Prvo su naravno udarili na jezik, jer jezik definira svaki narod,  sa Deklaracijom o zajedničkom jeziku: DEKLARACIJA O ZAJEDNIČKOM JEZIKU HRVATA, SRBA, BOŠNJAKA I CRNOGORACA koju je inicirala lingvistica Snježana Kordič, hrvatska državljanka, objavljena je 30. ožujka 2017. u Sarajevu. Tu su inicijativu podržali 220 intelektualaca iz “regije”profilirani kao Yugonostalgičari ili Yugofili i svakako oni koji ne priznaju Republiku Hrvatsku kao samostalnu i neovisnu državu.

 

Snježana Kordić je lingvistica koja u svojoj znanstvenoj karijerizastupa tezu da hrvatski jezik ne postoji kao zaseban jezik. Njezina teza o policentričnom srpskohrvatskom jeziku na području bivše Jugoslavije kao jednom jedinstvenom jeziku i da ne postoje nacionalni jezici izazvala je i izaziva mnogobrojne reakcije, od pozitivnih do izrazito negativnih. Pozitivne su naravno reakcije onih koji se osjećaju jugoslovenima i kao takvi žele govoriti jednim jednakim jezikom. Negativne reakcije izazvalo je kod svakog tko osjeća pripadnost jednom od naroda ex Jugoslavije. I kod Hrvata i kod Srba žestoke su reakcije, jer i jedni i drugi brane svoj jezik.

 

Srpski akademik Slobodan Remetić pak kaže da "To jest jedan, u osnovi srpski jezik". Znači potpuno se negira hrvatski jezik, a Srbi do Vuka Karadžića nisu ni znali kojim jezikom govore. Nema dokumenata, jer su 500 godina bili turski vazali! Vuk Stefanović Karadžić prvi je sistematizirao srpski jezik i napisao "Srpski  rječnik" (1818.), drugo, znatno prošireno (1852.), te prijevod Novoga Zavjeta (1847.) i postavio temelje za suvremeni srpski standardni jezik. Dok se za razliku od srpskog jezika, hrvatski jezik izrijekom spominje u Istarskom razvodu 1275.-1375. godine. Istarski razvodje pravni dokument koji je nastajao u razdoblju 1275. – 1375. kojim se utvrđuju granice između feudalnih gospodara i seoskih općina, pisan glagoljicom na latinskom, hrvatskom i njemačkom jeziku.

 

Prvu gramatiku hrvatskog jezika napisao je Bartol Kašić, Bartholomaeus Cassius, Bartolomeo Cassio, ili s dodatkom Pažanin, hrvatski pisac, jezikoslovac i isusovac. Njegovo najvažnije djelo je Prva hrvatska gramatika koju je napisao 1604., dok su Srbi bili dugo pod turskom vlasti!v Srpski teoretičari svojataju i Bartola Kašića;  Vatroslav Jagić je za Kašićevu gramatiku rekao da je to "gramatika srpskog narodnog jezika između štokavice i čakavice", što je logički potpuno nemoguće, gledajući Kačićev životni put. Bio je svećenik isusovac, koji je kratko boravio na misionarskom putovanju u Srbiji, pa ga valjda zato Srbi svojataju! Kako je to jadno i sramotno, krasti pisce!

 

Za razliku od Srba, mi Hrvati ne moramo njima krasti ni pjesnike, ni književnike, ni znanstvenike. Mi imamo bogatu povijesnu plejadu umjetnika, književnika, jezikoslovaca… Među njima svakako je i Radoslav Katičić, lingvist i slavist svjetskog ugleda, član pet europskih akademija znanosti: "Srpski se ne može govoriti čakavski ili kajkavski, pa se onda ne može govoriti ni štokavski. Štokavski je štokavski u odnosu na čakavski i kajkavski. Ako je kao da čakavskoga i kajkavskoga nema, a Srbima jest tako, onda i ono što oni govore nije štokavski. Ako pitaju što ne znači da su štokavci. I Makedonci pitaju što, i Bugari, i Rusi, pa nisu štokavci." Ni 30 godina od raspada Jugoslavije, ta nepostojeća država nikako ne izlazi iz mnogih glava od znanstvenika do tzv. običnih malih ljudi. Na sve se moguće načine i varijante nastoji je se oživiti i reinkarnirati. Međutim nitko još osim samog Božjeg sina, Isusa Krista nije uskrsnuo od mrtvih. Jugoslavija je mrtva,propali velikosrpski projekt, ali nikako da to prihvate. A ovu Deklaraciju koju su potpisali uglavnom Yugofili i Yugonostalgičari vidim kao još jedan od pokušaja oživljavanja mrtvaca, što je naravno ravno utopiji.

 

Navest ću samo neka imena ,među kojima su oni koji Hrvatsku kao samostalnu državu ne prihvaćaju i ne mogu je smisliti. Dakle pored Snježane Kordić potpisali su: Boris Dežulović, Dubravka Ugrešić, Slobodan Šnajder, Vedrana Rudan, Rajko Grlić, Ante Tomić, Dejan Jović (koji čak ne priznaje ni valjanost referenduma o samostalnosti RH), Dragan Markovina, Drago Pilsel, Heni Erceg, Rade Šerbedžija, Boris Pavelić, Vesna Teršelič, Jasmina Žbanić (poznata po tome da je uzela za financiranje filma hrvatske kune, ali joj je zasmetao tadašnji hrvatski premijer Milanović, kojem je rekla MARŠ iz Bosne) do ukupno 220 potpisnika. Svi potpisnici, koji su hrvatski građani, trebali bi kazneno odgovarati, jer svojim potpisom potpisuju kršenje USTAVA RH, zato što je hrvatski jezik, kao što sam na početku teksta napisala u Ustavu RH članak 12 Temeljnih odredbi Ustava. https://hrvatskepraviceblog.wordpress.com/2017/03/29/50-godina-deklaracije-o-nazivu-i-polozaju-hrvatskog-knjizevnog-jezika-priznanje-i-negiranje/

 

U Hrvatskoj je Deklaracija naišla na osudu predstavnika državnog vrha, jezične, prosvjetne i kulturne javnosti."Deklaracije o zajedničkom jeziku, na kojoj je radilo 30 lingvista i drugih eksperata i koju je svojim potpisima podržalo oko deset hiljada ljudi iz čitavog regiona Zapadnog Balkana", kaže Vladimir Aksentijević. Da je uistinu riječ o političkoj inicijativi a ne stručnoj, pa i svojevrsnoj provokaciji, moglo bi se povezati i s time što je do Deklaracije došlo samo nekoliko dana nakon što je obilježeno 50 godina od kada je u časopisu Matice hrvatske, Telegramu, objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika, što je bio važan trenutak u razvoju hrvatske jezične i nacionalne samosvijesti. Taj svoj hrabar čin jezikoslovci, književnici, intelektualci platili su na različite načine, ako ne odmah, a onda nakon sloma Hrvatskog proljeća. Jugoslavenski komunistički režim Deklaraciju je osudio, a mnoge njezine potpisnike različitim šikaniranjem i progonom sankcionirao.

 

Podsjetimo, Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika objavljena je u tjedniku Telegram, 17. ožujka 1967. Potpisalo ju je osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova. Tekst Deklaracije sastavila je tjedan dana prije u prostorijama Matice hrvatske skupina znanstvenika, književnih i kulturnih radnika – Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić i Vlatko Pavletić, a Upravni odbor Matice hrvatske tekst je 13. ožujka 1967. prihvatio i razaslao na potpisivanje. Već 15. ožujka Deklaraciju je potpisalo tadašnje Društvo književnika Hrvatske, a ubrzo zatim i druge ustanove.

 

Istoričari protiv revizionizma!

 

Konferencija „Ko je prvi počeo? Istoričari protiv revizionizma“ – na kojoj su sudjelovali povjesničari iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore – održala se 17. i 18. lipnja 2018. u Beogradu. Projekt je vodio pisac Vladimir Arsenijević, iz udruženja KROKODIL pod nazivom „Jezici i nacionalizmi“. Udruženje KROKODIL radi na širokom području bivše Jugoslavije u "smislu regiona". Djelovanje Udruženja je trostruko: "jezik, istorija i književnost".

 

Deklaracija „Odbranimo istoriju“

 

Evo kako tumače svoju" povijesnu istinu": »Istorija Drugog svetskog rata je u svim državama nastalim na tlu SFRJ predmet manipulacije. Revizionističkim postupkom iz istorije su izbačene naučnom metodologijom utvrđene činjenice, a u nju unete one za koje nema podloge u istorijskim izvorima. Time se u našim društvima brišu jasne moralne koordinate, gubi se granica između fašizma i antifašizma i stvara opasnost da se zločini poput onih iz prošlosti ponove"

I naravno zato što se gubi granica između "fašizma i antifašizma" trebali su " renomirani istoričari donijeti deklaraciju "Obranimo istoriju" kao reakciju na Rezoluciju EU Parlamenta od 19. rujna 2019. godine kojom su izjednačeni po zlu svi totalitarni režimi, komunizam, nacizam i fašizam!« Kao nisu drugovi "istoričari" komunisti, oni su antifašisti, a svi su usput i titoisti. Pa pitam ja drugove "istoričare":

"Što bi vam TITO rekao na to da ste ga se odrekli? Što bi rekao da ste se odrekli komunizma? Što bi vam rekao na vaš antifašizam, a on je bio doživotni predsjednik Komunističle partije Jugoslavije, ili Saveza komunista Jugoslavije?

 

Evo što misle postići Deklaracijom ti "istoričari", apologeti jedne propale ideologije i jedne propale države, koju nikako ne mogu konačno spremiti u ropotarnicu povijesti, gdje joj je i mjesto, već nastavljaju sa njenom godinama lažiranom "povijesnom istinom", izmišljaju i manipuliraju zato što nikako ne prihvaćaju da su njihovi očevi i djedovi činili zločine, za koje nikada nisu odgovarali: Zbog svega navedenog, mi, sastavljači i potpisnici ove Deklaracije, tražimo:

1. Od historičara: da se čvrsto drže najviših standarda u utvrđivanju činjenica i da se bore za primjenu naučnih historiografskih metoda, posebno kada su u pitanju osjetljive i kontroverzne teme iz prošlosti;

2. Od političkih elita: da vode odgovorne politike historije, da prestanu sa zloupotrebljavanjem prošlosti i da se ne oslanjaju na historičare, intelektualce i interesne grupe koji potpiruju nacionalističke strasti, međusobno nas sukobljavajući radi jačanja svoje političke pozicije;

3. Od parlamenata, domaćih i europskih: da prestanu usvajati zakone, rezolucije, preambule i druge akte kojima se nameće „povijesna istina“ i podobna interpretacija prošlosti jer se tako izravno uključuju u prekrajanje i opasne manipulacije prošlošću;

4. Od sudskih vlasti: da prilikom primjene zakona vode računa o utvrđenim historijskim činjenicama kako ne bi doprinosili snaženju parahistorije i rehabilitaciji dokazanih kolaboracionista iz Drugoga svjetskog rata, kao i svih odgovornih za ratne zločine u nedavnoj prošlosti;

5. Od ministarstava nauke: da potiču i financijski podržavaju projekte koji će slobodno i kritički istraživati sve teme od naučnog interesa, pa i one o tamnim, kontroverznim stranama vlastite prošlosti; da financijski podrže zajedničke naučne projekte između susjednih zemalja kako bi razvijali multiperspektivni pristup prošlim događajima.

6. Od ministarstava obrazovanja: da nastavu historije ne pretvaraju u predmet koji služi isključivo formiranju nacionalnog identiteta i širenju mržnje. Historija treba biti vodeći školski predmet stjecanja kritičkog mišljenja, zasnovan isključivo na suvremenim pristupima obrazovanju bez tabua. Ministarstva trebaju podržati razmjenu univerzitetskih profesora i nastavnika u školama;

7. Od ministarstava kulture i svih tijela vlasti koja se bave politikom sjećanja:da prestanu s praksom podizanja spomenika i otvaranja novih muzeja posvećenih pojedincima ili organizacijama koji su sudjelovali u širenju mržnje i zločinima. Takva politika sjećanja služi tek širenju i održavanju mržnje, napetosti i ostrašćenih homogenizacija;

8. Od medija:da se odgovorno odnose prema prošlosti, da se kritički odnose prema nadrihistoričarima i historičarima koji promiču netoleranciju i iskrivljavaju prošlost, da ne preuzimaju neprovjerene podatke, prešućuju historijske činjenice i da ne koriste prošlost za raspirivanje antagonističkih politika;

9. Od lokalnih vlasti: da škole, ulice, studentske domove i druge javne objekte ne imenuju po ličnostima koje su tokom Drugoga svjetskog rata i u posljednjim ratovima pozivale na etničku mržnju i antisemitizam te bile odgovorne za ratne zločine;

10. Od nastavnika historije:da prate nove metode predavanja i poučavanja, da vježbaju s učenicima praktične vještine i kritičko mišljenje, da potiču učenike na rad s historijskim izvorima i da preispituju svaku tvrdnju o prošlosti. Bez kritičkog mišljenja u nastavi historije osnažuju se autoritarna svijest i isključivost kod mladih.

 

Zaključak

 

Što sve nisu spremni raditi, zamagljivati i pokrenuti samo da ne provedu u djelo Rezoluciju Europskoga parlamenta od 19. rujna 2019. kojom se izjednačuje komunizam sa fašizmom kao istim zlom? Znaju da im je to kraj, pa sada posljednjim snagama pokušavaju izigravati humaniste sa dobrom namjerom? Na taj način misle spriječiti daljnja istraživanja, utječući na pravosuđe, (čl. 4.) na školstvo, (čl. 10.) na lokalne vlasti, (čl. 9.) na medije, (čl. 8.), na kulturu (čl. 7.) i na političare (čl. 2.), a posebno na Europski parlament koji je bez da njih "istoričare" pita osudio komunizam!

 

Ma zamislite kako su se uopće usudili EU-ovi zastupnici tako nešto izglasati bez njih "istoričara" – krivotvoritelja komunističke povijesti, koji i dalje izmišljaju jasenovačke lažne žrtve. Koji negiraju postojanje Hude Jame i još 600 jama, rovova i rudnika, s desetcima tisuća pobijenih ljudi, staraca, žena i djece, a Romana Leljaka proglašavaju "nadrihistoričarem". Deklaraciju o zajedničkom jeziku potpisalo je deset tisuća ljudi što je u odnosu na broj stanovnika svih država na području bivše Jugoslavije oko 20 milijuna 0,0005 promila. Vidjet ćemo rezultat ove Deklaracije!

 

Lili Benčik