Tehnokratski model upravljanja i odlučivanja ne odgovara potrebama i interesima hrvatskoga naroda
Razgovaramo sa dr. sc. Ivom Ivicom Josipovićem, sudionikom znanstvenih skupova Hrvatskoga Svjetskog Sabora, znanstvenikom koji žive i radi u Melbourneu u Australiji, a srcem je u Hrvatskoj. Sugovornik je znanstvenik čija je uža specijalnost sociologija razvoja društva, posebno mladih država kao što je Hrvatska. Njegovi stavovi i gledišta glede trenutačne situacije u Hrvatskoj kao i kratkoročnog I dugoročnog razvoja, podudaraju se s programskim opredjeljenjima Hrvatskoga Svjetskog Sabora, posebno u domeni duhovne i gospodarske obnove Republike Hrvatske. Tema našeg razgovora je: SUVREMENI ASPEKTI TEHNOKRATSKOG DRUŠTVA U HRVATSKOJ
• Možete li nam nešto reći o toj temi?
– Polazna hipoteza glasi, jesu li suvremeno hrvatsko društvo i država u značajnoj mjeri tehno-birokratsko, te jesu li ovakvi sustavi odlučivanja u sukobu s temeljnim načelima neposredne i višestranačke demokracije, odnosno, jesu li na tragu tzv. globalističkog koncepta i sustava.
• Što mislite pod sadržajem pojma "tehnokratsko društvo"?
– Na početku treba odrediti sadržaj pojma “tehnokratsko društvo” i na kraju treba odgovoriti na pitanje može li se suvremeno hrvatsko društvo već sada označiti kao tehnokratsko te ukoliko se ono može takvim okarakterizirati, koje bi bile njegove odlike. Prva temeljna karakteristika tzv. tehnokratskog društva je vladavina i upravljanje putem tehnokracije, odnosno pojedinacâ i grupâ koje prvo, posjeduju značajne stručne i obrazovne kvalifikacije.
Drugo, koji nisu izabrani putem direktne demokracije, i u skladu sa time nemaju odgovornosti prema širokim narodnim masama, Treće, koji smisao vide u ostvarivanju podinačnih i užih grupnih interesa, a ne nacionalnih interesa.
Četvrto, proces formiranja i ostvarivanja odluka odvija se unutar strogo kontroliranih kanala komunikacije i peto, selekcija se vrši na osnovi lojalnosti interesima uže ili šire interesne grupe odnosno stručnih kvalifikacija kao preduvjeta sudjelovanja u procesu odlučivanja.
Tehnokratsko društvo se temelji na tehničkom procesu odlučivanja o interesima koji su prepoznati kao primarni unutar užih interesnih grupa, kao što su krupna državna poduzeća i multi-nacionalne kompanije. Tehnokratsko društvo posjeduje usku elitu obrazovanih upravljača koji nemaju osjećaj za nacionalnu pripadnost i tradicionalne vrijednosti. Dapače, smatraju da su to vrijednosne kategorije, koje ugrožavaju egzistenciju tehno- birokratskog sloja i odgovarajućeg sustava odlučivanja.
Vrhovno božanstvo tehnokratskog društva je institucionalni mehanizam upravljanja koji omogućuje nesmetano vršenje opetovanih upravljačkih procesa. Na čelu tehnokratske države nalazi se prvi ili vodeći tehnokrat koji u potpunosti kontrolira procese odlučivanja i čija je osnovna zadaća da se proces odvija neometano i sankcioniranje svih oblika sabotaže ili propitivanja odluka. U suvremenoj Hrvatskoj može se uočiti takav odnos prema procesu donošenja odluka koje polaze iz usko kontroliranih grupa, striktno zatvorenih prema javnosti i temeljem toga ono se može u jednom značajnom aspektu označiti kao tehnokratsko.
• Koji su putovi vladavine tehnokratskog društva?
– Manifestni oblici tzv. tehno-birokratskog sustava odlučivanja i sukladno tomu značajan čimbenik stupnja prisutnosti elemenata tehnokratske države, u suvremenoj hrvatskoj povijesti su:
prvo, procesi i način pristupanja Hrvatske Europskoj uniji,
drugo, postupak usvajanja odnosno ratificiranja tzv. Istanbulske konvencije,
treće, postupak potpisivanja tzv. Marakeškog ugovora,
četvrto, ignoriranje volje dijela hrvatskog puka kroz krađu glasova o referendumskim inicijativama, i
peto, upitne ustavne promjene o smanjenju broja zastupnika iz hrvatskog iseljeništva u Saboru, odnosno njihovoj participaciji u vršenju neposredne demokracije,
Analiza pojedinih slučajeva nije predmet ovog razgovora s time što je važno istaći da su u svim navedenim slučajevima donesene odluke koje su u suprotnosti sa svjetonazorskim i tradicionalnim vrijednostima većine pripadnika hrvatskog puka.
• Mislite li na EU koji je ugovorom preuzeo dio nacionalnog suvereniteta državama potpisnicima tih ugovora?
– Već sada se može ustvrditi da je Hrvatska pravnim i normativnim (Ugovorom) vezivanjem za EU-ove institucije, dio izvornog suvereniteta prenijela na iznadnacionalnu organizaciju, što je kršenje temeljnih normi hrvatskog Ustava odnosno što je dovelo do de facto ograničenog nacionalnog suvereniteta. Naravno, to nisu jedini slučajevi koji su rezultat tehno-birokratskog sustava odlučivanja.
• Pitanje je kakve su karakteristike tehnokratskog i birokratskog sustava vrijednosti, koje su razlike a koje odnosno sličnosti u procesima odlučivanja?
– Sličnost je u tomu što su oba sustava temeljena na stručnim kvalifikacijama odnosno formalno akademskom znanju koje proizilazi iz sustava obrazovanja. Oba sustava odlučivanja predstavljaju oblik otuđenosti, budući da se njima negira temeljno pravo sudjelovanja narodnih predstavnika tzv. neposredne demokracije, u procesima odlučivanja. Razlika je u tomu što tehnokracija odnosno njoj odgovarajući sustav odlučivanja, proizlazi iz neposredne povezanosti s financijsko-gospodarskim sektorom, točnije, s krupnim kapitalom organiziranom u formi državnih poduzeća i privatnih korporacija. Na drugoj strani, birokratski sustav odlučivanja označava mehanizme i procese odlučivanja u kojima vodeću ulogu imaju stručne i kvalificirane osobe koje odgovaraju upravama i izvršnim tijelima državnih poduzeća i privatnih korporacija.
Prema tomu, tehnokrati (bankari, predsjednici izvršnih tijela velikih kompanija, vodeći upravljački sloj, stručnjaci različitih profila, financijski stručnjaci i slično) definiraju ciljeve a birokrate (stručne osobe koje vladaju znanjima iz upravnih, sudskih i pravnih poslova, politolozi) neposredno sudjeluju u procesima odlučivanja. Svakako treba naglasiti da oni po svom intelektualnom habitusu ne pripadaju i stvarno intelektualnom socijalnom sloju, čija je odlika kritičnost kao osnovni znanstveni pristup, premda će se uvijek i među njima naći oni koji propagiraju iste ideološke ivrijednosno – kulturološke stavove i praktično su angažirane u njihovoj realizaciji. Dakle, evidentna je sprega tehnokratskog i birokratskog sustava odlučivanja. I stvarno, tehnokrati formuliraju zadate ciljeve sukladno vlastitim interesima a birokracija odnosno birokrati neposredno sudjeluju u procesu donošenja odluka.
Tehnokrate i birokrate premda dijele različite izvore stručnog znanja, predstavljaju jednu socijalnu grupu koja dominira u suvremenom hrvatskom društvu i državi. Štoviše, oni čine tzv. upravljačku elitu.
• Nakoji način taj sustav funkcionira?
– Zajednička odlika oba sustava odlučivanja je prihvaćanje vrijednosnog stava o neophodnosti monopola na informaciju, stručno znanje kao izvor monopola, proces donošenja odluka je izvor manipulacije i neprimjerenost sudioništva drugih socijalnih grupa koje nemaju informacije i stručno znanje, u procesima odlučivanja. Otuda oba sustava u stvari čine jednu zaokruženu cjelinu odnosno interesnu grupu. Daljnja zajednička karakteristika ili sličnost oba sustava je odsustvo kontrole o načinu odlučivanja i sadržaju odluka, a zatim slijedi i odsutnost odgovornosti prema široj javnosti.
• Može li se govoriti o interesnom povezivanju?
– Temeljni problem tehno-birokratskog sustava vrijednosti i odlučivanja je samodovoljnost i samosvrsishodnost postojanja, iz čega proizilazi odsustvo izvorno demokratskog predstavljanja kao i zatvorenost prema široj javnosti. Štoviše, ovako opisani sustav odlučivanja može se označiti kao oblik interesnog povezivanja pripadnika određene socijalne grupe/elite. Sve ovo govori u prilog teze o ozbiljnim deformacijama unutar suvremenog hrvatskog društva i državne organizacije.
• Hrvatsko društvo je podijeljeno. Može li se reći: pukla Hrvatska na dva dijela?
– O ideološkom i koncepcijskom sukobu dviju struju Hrvatskoj, tendecioznošću i pakošću, prednjači tzv.euro-globalistička struja, štoviše, time odaje stvarne izvore i namjere da se Hrvatska zaista pretvori u bruxellesku ekspozituru.
• Gdje su tu hrvatski stručnjaci?
– Odlučivanje utemeljeno na stručnim kvalifikacijama sudionika poželjno je, dapače, ali je problem u tomu što su predmet i sadržaj odluka specifični (pojedinačni) interesi, a ne nacionalni te što legalno izabrani narodni predstavnici ne sudjeluju o tomu. Unutar suvremenog hrvatskog društva odnosno državne organizacije mogu se identificirati dvije osnovne grupe/struje, koje žele posjedivati osnovne poluge političke vlasti te sukladno tomu ostvarivati dominantan utjecaj na tijek i sadržaj odlučivanja.
• Koje su to struje?
– Prva grupa je globalistička i druga suverenistička odnosno, narodna i nenarodna. Globalistička struja se može okarakterizirati kao tehnokratska budući da prvo, slijedi naputke i interese EU-a, i drugo, zanemaruju izvorno hrvatske nacionalne interese. Suverenistička struja još uvijek se deklarativno izjašnjava za nacionalni suverenizam na unutarnjem i vanjskom planu premda se to treba praktično potvrditi. Prva struja svoju ideološku predlošku crpi iz pravnih stečevina EU-a i suvremenog neo-liberalnog kapitalizma. Ideološki se negativno /odbojno, postavlja prema:
– kršćanstvu,
– nacionalnoj državi,
– tradicionalnim kulturnim vrijednostima,
– afirmira homoseksualnost i rodnu ideologiju,
– negira obitelj kao temeljnu socijalnu grupu,
– moderni liberali negiraju Boga i duhovnost,
Druga, suverenisticka ili narodna koncepcija teži:
– reafirmaciji nacionalne države kao nositelja državnog suvereniteta,
– reafirmaciji kršćanskih vrijednosti koje su u temelju europske civilizacije i duhovne misli,
– reafirmaciji bračne zajednice izmedju muškarca I žene,
– reafirmaciji suverene gospodarske, kulturne i obrazovne politike.
Bez sumnje da u Hrvatskoj u kratkom vremenskom periodu od formiranja suvremene državne organizacije prvi koncept nije doživio pozitivnu afirmaciju. Budući je Hrvatska usko povezana s idejama i pokretima u Europi, to se još više može tvrditi da se proklamirani elementi tzv. novog svjetskog poretka nisu pokazali uspješnim naročito u domeni tzv. multi-kulturnog društva i kultoroloških upitnosti istog kao i neučinkovitosti/ neprimjerenosti da se sustav nacionalnog suvereniteta zamijeni sa suverenitetom nad-nacionalnih institucija. Hrvatska tehnokratska struja, koja već desetljećima upravlja hrvatskim nacionalnim resursima (prirodnimi ljudskim), nije utemeljena u istinski hrvatskim nacionalnim interesima. Obrnuto, ona sve čini da se oni ne prepoznaju kao takvi i ne unesu u nacionalni strateški program kratkoročnog i dugoročnog razvoja kada se on jednog dana izradi.
• Pitanje redefiniranja hrvatskih nacionalnih interesa?
– Kao prvi preduvjet izvorno hrvatske nacionalne politike nije prioritet tehnokrata i sukladno tom tehnokratskom sustavu donošenja odluka i budući bi se time čitav sustav doveo u pitanje. S druge strane, suverenistička struja s pravom ističe važnost odnosno prioritet ovog pitanja. Suvremena hrvatska država i društvo nemaju nacionalnim konsenzusom/ voljom formiranu, kratkoročnu i dugoročnu politiku razvoja temeljem nacionalnih interesa što uzrokuje temeljne društvene i političke probleme odnosno disfunkcionalnost državne organizacije. Prije svega zbog toga što bi se njihovom konstitucijom pokazale slabosti i negativnosti u tehnokratskom načinu donošenja odluka, budući da bi se time pokazala javnosti stvarna priroda i karakter sustava odlučivanja temeljem pojedinačnih a ne nacionalnih interesa.
• Kako doći do promjena odnosno reformi hrvatskog društva?
– Već određeno vrijeme svjedoci smo ideološkog i svjetonazorskog prijepora između predstavnika/nosilaca neo-liberalizma i tradicionalizma/konzervativizma. Dio tog prijepora je pitanje redefiniranja pojmova politička ljevica i desnica. Nedvojbeno da je u tijeku proces nacionalnog osvještenja i formiranja realnih naznaka tzv. hrvatskog političkog bića naročito o odnosu prema povijesti u tijeku i nakon Drugoga svjetskog rata budući da je postojeće povijesno znanje utemeljeno na naputcima pobjednika. To treba biti poseban predmet rasprave.
• Pitanje je što takozvani korporativni globalistički ili tehnokratski model pruža modernom čovjeku i kakva je njegova uloga (čovjeka) u ostvarvanju ovog modela? U kojoj mjeri je primjeren hrvatskom čovjeku?
– Naznačeni model ne vodi računa o čovjeku i njegovim potrebama već o vlastitim. Temeljni cilj i princip ovog modela je profit. Osnovna metoda za ostvarivanje profita je monopol u procesu formiranja i donošenje odluka. Da bi učinkovito ostvarivao navedeni cilj, sukladno ovom modelu, čovjek se treba pretvoriti u korporativno – materijalističko biće odnosno u potrošača kojemu se na različite načine sugerira što kupiti i kako se koristiti brojnim proizvodima odnosno uslugama. To se uobičajeno naziva potrošačko društvo kojemu je cilj gomilanje materijalnih vrijednosti koje daleko prevladava stvarne ljudske potrebe.
• Koje su osnovne karakteristike korporativnog kapitalizma?
– Korporativni globalistički podmodel ili tehnokratski, već određeno vrijeme na različite načine nastoji formirati svijest čovjeka u kojem će vrhovni princip biti materijalno bogatstvo i gomilanje proizvoda koje su upitne uporabne vrijednosti.
• Koje moralne i duhovne principe odnosno norme nudi ovaj model?
– Isti model promovira princip izoliranog pojedinca “oslobođenog” duhovnosti, izvan socijalnih i društvenih veza s drugima, kojima je socijalni status izražen u količini novca koji posjeduje odnosno materijalnim vrijednostima kao što su kuće, automobili, tehničke stvari. Takav čovjek je zavisan od korporacije i tehnokrata kao uske grupe koja donose odluke o sudbini drugih, kao i onoga što one nude: prehrambeni proizvodi, tehnička roba kao i niz drugih usluga/servisa koje pružaju moderne korporacije. U slučaju kada dođe do privremenog prekida u proizvodnom lancu korporacija – kao što je to danas slučaj – pokazuje se koliko je ovakav model neuspješan i suprotan prirodi čovjeka i njegovim tradicionalnim vrijednostima. Zahvaljujući upravo ovakvom modelu, moderni čovjek došao je u sukob s prirodnim zakonima, moralnim vrijednostima i tradicijskom načinu socijalne i društvene povezanosti kao što su bračna zajednica između muškarca i žene, obitelj kao temeljna društvena jedinica, nacionalna država kao pravni i teritorijalni oblik ostvarivanja povezanosti pripadnika jedne nacije i tradicijske kulturne vrijednosti. Moderna korporativna država promovira takozvane pametne gradove kao okvir zadovoljavanja ljudskih potreba i interesa. U slučaju nemogužnosti ostvarivanja nekih usluga/servisa jasno se pokazuje bezvrijednost ovakvog modela. Moderni sustav nagrađuje odnosno podstiče prijelaz sa sela u grad kao oblik kontrole modernog čovjeka. Tradicijski, čovjek je vezan za seosko domaćinstvo kao primarni oblik privređivanja te se sukladno tomu treba reafirmirati. Seoska i poljoprivredna domaćinstva su u stanju proizvoditi dovoljne količine hrane kao i viškove, te od tuda i potreba za njihovom redefinicijom.
• Kako ocjenjujete prijelaz iz XIX. u XX. stoljeće?
– Ideologije koje su nastale na prijelazu iz XIX. U XX. stoljeće, kao što su komunizam, socijalizam i korporativni /tehnokratski kapitalizam – upravo su inzistirale na ukidanju seljačkog socijalnog sloja kao pretpostavku ostvarivanja ukupne kontrole čovjeka.
• Kada se čovjek smjesti u zadati okvir, mogućnosti njegove kontrole su veće ili neograničene.
– Odgovor tomu je da moderni čovjek reaktivira vlastiti odnos prema prirodi, moralnim i tradicijskim vrijednostima kao i Bogu kao obliku duhovnog života kao oblicima vlastite slobode. Moderni naraštaji su zanemarili temeljnu činjenicu da ljudski život počinje sa začećem, sadržajno se ispunjava kao ovozemaljski život i završava se prirodnom smrću. Tu nije potrebna nikakva intervencija kao što se ponekada pokušava učiniti od strane neoliberalnih predstavnika.
• Što se najčešće podrazumjeva pod pojmom modernog čovjeka?
– Moderni čovjek je, kroz afirmativno /sugestivno djelovanje određenih teorijskih gledišta koje nemaju antropološko i biblijsko utemeljenje o pravilnom razumijevanju prirode čovjeka, izložen utjecaju različitih teorijskih škola prema kojima je ljudski život primarno materijalna kategorija te da je smisao u beskonačnom produljenju ovozemaljskog života a da je smrt tragedija koja se treba po svaku cijenu otkloniti. Moderna znanost, posebno fizika, nedvojbeno svjedoči o Bogu kao jednoj od temeljnih znanstvenih paradigmi. Prisjetimo se svega onoga o čemu svjedoči vodeći svjetski i hrvatski fizičar Davor Pavuna kao iniz drugih znanstvenika. Ne postoji ni jedan dokaz da Bog ne postoji. Dapače, brojni su dokazi o njegovom duhovnom postojanju. Vraćanjem duhovnom životu, odnosno Bogu, čovjek prihvaća tradicijska znanja o životu ismrti. Biblija je osnovno povijesno, književno i literarno djelo napisano od čovjeka i po Božjem kazivanju. Ljudska povijest se događa u ciklusima koji su već zapisani odnosno opisani u ovom kapitalnom djelu. Biblija se može smatrati jedinstvenom matricom koja slikovito opisuje nastanak, razvoj i iskustva čovjeka kao prirodnog, moralnog, duhovnog, socijalnog i društvenog bića. Ujedno, služi kao opomena za slučajeve kada čovjek skrene sa već opisanog puta. Kada se moderno društvo i moderni čovjek usporedi s predloženom matricom, jasno se pokazuju krupni otkloni posebno u duhovnoj i moralnoj sferi. Ukoliko je Bog duhovnost, tada je duhovni život čovjeka biblijski odnos prema prirodnim zakonima i socijalnim principima odgovornog i moralnog odnošenja prema prirodi, drugim ljudima i socijalnoj zajednici.
• U žarištu korporacija nije čovjek nego broj i kapital koji taj broj ostvaruje?
– U teškim vremenima jasno se pokazuje da moderna korporacija odnosno tehnokrati/birokrati ni u kom slučaju ne može predstavljati moralni, duhovni i socijalni okvir čovjeka već da je to obitelj i nacionalna državna organizacija.
• Koja je uloga Crkve u modernom svijetu?
– Crkva je organizacijski oblik prakticiranja duhovnog odnosa prema Bogu i otuda se treba redefinirati njena uloga i propagirati aktivniji odnos u suvremenom hrvatskom društvu. Trenutačno, Crkva je nedovoljno aktivna u vlastitom određenju prema pojedinim ideološkim, vrijednosnim i svjetonazorskim pitanjima.
• Gdje je tu obitelj kao osnovan ćelija ljudskog življenja?
– Obitelj je temeljni oblik društvane povezanosti kao što je nacionalna država primarni oblik ostvarivanja zajedničkih interesa. Otuda je korporativni ili tehnokratski model “kula u oblacima” i kao takav neprimjeren modernom čovjeku. Štoviše, on predstavlja temeljnu negaciju ljudske prirode, duhovnosti islobode. Suvremena socijalna i društvena struktura jasno govori koliko je čovjek slab u mjeri u kojoj nije dovoljno povezan s Bogom odnosno u kolikoj je prednosti kada postoji duhovna veza sa istim.
• Potencirate duhovnost, koju negira savremeni globalistički svijet, kako tu duhovnost sačuvati kako se vratiti vjeri koju malo po malo gubimo?
– Čovjek bez duhovnosti i tradicijskih vrijednosti je ciljna kategorija korporativnog odnosno tehnokratskog kapitalizma ali ujedno i okvir bez sadržaja. Duhovni čovjek je slobodan u izboru, prakticiranju različitih oblika socijalnih veza s drugima ali ujedno i političko biće. Duhovnost je sloboda a korporacija i tehnokracija su oblici ograničavanja i kontrole iste. Duhovni čovjek je na priliku Božjeg čovjeka i oblik ostvarivanja istog.
• Kojim putem ide Hrvatska?
– Suvremena hrvatska država i društvo posjeduje neke od bitnih karakteristika tehnokratskog /birokratskog oblika upravljanja i odlučivanja sukladno ideološkim i koncepcijskim normama neoliberalnog kapitalizma i globalizma. Na sreću, može se govoriti o ozbiljnim otporima i prijeporima kao i organiziranim oblicima negacije navedenog modela. Temeljno, tehnokratski model upravljanja i odlučivanja hrvatskim resursima ne odgovara potrebama i interesima hrvatskog naroda, budući da ne vodi računa o izvornim nacionalnim interesima. Prioritet ili prva važnost po redoslijedu, za suvremeno hrvatsko društvo i državno ustrojstvo, trebaju biti izvorno hrvatski nacionalni interesi kao temelj redefiniranja nacionalne strategije kratkoročnog i dugoročnog razvoja.