Smanjeno školsko učenje, ekonomska depresija, nezaposlenost, socijalna nesigurnost, te psihološki i socijalni teret zatvorenosti i izolacije na kraju će koštati i životâ
Neki s Ljevice počeli su se zalagati za pristup “nulte stope COVID-a” za okončanje ove pandemije. Oni tvrde da strategija zabrane kretanja nije bitna samo za zaustavljanje virusa, već i prilika da se preokrene neoliberalno povlačenje socijalne države, primjerice kroz vladine programe potpore plaćama kako bi se pomoglo ljudima da ostanu kod kuće. Panagiotis Sotiris radi kao novinar u Ateni i predaje na Helenskom otvorenom učilištu. Član je uredništva Povijesnog materijalizma.
- Gospodine Panagiotisu, bili ste prilično kritični prema ovom pristupu. Što mislite što ovaj argument nedostaje o politici zaključavanja?
– Strategija ograničenja kretanja pokušava se nositi s pandemijom u smislu restriktivnih mjera. Ideja je da smanjenjem ukupnog prijenosa virusa možemo drastično smanjiti smrtnost. Jedan od aspekata o kojem zagovornici strategije “nula-COVID” ne raspravljaju u dovoljnoj mjeri jest u kojoj mjeri mnogi ljudi ne mogu “ostati kod kuće” čak ni tijekom najstrožeg ograničenja kretanja. To uključuje ljude koji rade u kritičnoj infrastrukturi (energetika, telekomunikacije, voda/kanalizacija, promet), u lancu opskrbe, u zdravstvenom i zdravstvenom sektoru i, naravno, ljude koji rade u ključnim aspektima državnih aparata. Ako tome dodamo činjenicu da će se nastaviti različiti oblici ljudske interakcije, tada se mogućnost potpunog suzbijanja prijenosa čini nerealnom. Sve to može objasniti naizgled kontradiktoran suživot strogih mjera i novi porast slučajeva (“treći val”), koji ukazuje na granice strategije ograničenja kretanja i složenost pandemije.
Nadalje, mjere na koje se poziva kao potpora pristupu “nulte stope emisija COVID-a” nisu relevantne za situaciju u mnogim drugim zemljama. Agresivni sustavi kolosijeka i praćenja ili fokusirane karantene doista su učinkoviti na početku epidemije kada još nije raširen prijenos, ali to sada nije slučaj u mnogim zemljama. Niti možemo tretirati većinu europskih zemalja na isti način kao i otočne nacije poput Novog Zelanda, gdje je sposobnost izolacije stanovništva lakša. I ovdje ostavljam po strani etički i politički problem Ljevice da podrži bilo koju strategiju zatvorenih granica.
Tu je i budući trošak u životima od ograničenja zaključavanja, iako o njima neće biti dnevnih biltena. Ovdje se ne odnosim samo na odgođene medicinske preglede i kirurške intervencije, već i na smanjeno školsko učenje i naravno ekonomsku depresiju, nezaposlenost, socijalnu nesigurnost i nesigurnost te psihološki i socijalni teret zatvorenosti i izolacije. Na kraju će to koštati i života. Konačno, ta erozija društvenosti, i naravno opsežno korištenje autoritarnih mjera koje su također korištene protiv oblika prosvjeda i političke intervencije nije nešto što možemo prihvatiti. Postoji opasnost od normalizacije vrlo autoritarnog stanja iznimke. Iako se Ljevica s pravom protivi privatizacijama u korist javnih službi, ne bismo trebali biti za paternalističku snažnu državu koja regulira ljudske živote. Socijalistička tradicija ne odnosi se na “jaku državu”; radi se o samoorganizaciji, inicijativi i kontroli radnika. Moglo bi se reći da ovdje možemo pronaći osobine onoga što sam nazvao “demokratskom biopolitikom” – onom koja naglašava potrebu za demokratskim sudjelovanjem i mobilizacijom umjesto da jednostavno “slijedi pravila” i “vjeruje stručnjacima”.
- Dio kritika koje ovdje iznosite je neuspjeh Ljevice da ponudi alternativu dominantnoj strategiji zaključavanja. Kako bi po vašem umu izgledala takva alternativa?
– Kada se prvi put raspravljalo 2000-ih, planiranje mjera i ograničenja socijalnog distanciranja temeljilo se na vjerojatnosti pandemije gripe koja će napasti mlade i zdrave. Do sada je jasno da se ne bavimo virusom koji uglavnom pogađa ove skupine, već pandemijom u kojoj su teške bolesti i smrtnost u velikoj mjeri specifične za dob i povezane s temeljnim zdravstvenim stanjima. Oni definiraju ljude koje želimo zaštititi i zaštititi, one koji su ranjivi i osjetljivi. Na određeni način, zabrane kretanja su pristup pandemije “ne čini ništa”, u smislu da će jednostavnom obustavom aktivnosti i smanjenjem mobilnosti to, nadamo se, smanjiti smrtnost.
No, strategija zaključavanja djeluje prema logici tržišta “crne kutije” koju nalazimo u neoliberalnoj ekonomiji. Nada se da smanjenjem prijenosa općenito smanjujemo i rizik za ranjive i osjetljive. Ali to nije ono što se dogodilo. Na određeni način, zabrane kretanja su pristup pandemiji “ne činite ništa”, u smislu da će jednostavnom obustavom aktivnosti i smanjenjem mobilnosti to, nadamo se, smanjiti smrtnost.
Međutim, vidjeli smo da, iako smanjenje ukupne mobilnosti smanjuje prijenos (smanjenje koje se nejednako širi po razrednim linijama), ne bavi se problemom prijenosa na ranjive, što je primjer tragedije domova za starije i nemoćne. Pripisivanje svih tih smrtnih slučajeva općem prijenosu virusa u zajednici previđa nedostatak mjera i pripravnosti u provedbi alternativnih, sigurnijih oblika gostoprimstva, skrbi i podrške.
Nasuprot tome, usmjereniji pristup zaštiti ranjivih i osjetljivih nudi stvarne šanse za smanjenje smrtnosti. Taj bi pristup zahtijevao duboku reorganizaciju društvenog života, kako državnom intervencijom tako i samoorganizacijom: pronalaženjem alternativnih oblika gostoprimstva i skrbi za starije osobe (uključujući nove oblike za potporu njihovoj sposobnosti da žive unutar zajednice); odgovaranje na izazov novog stambenog pitanja koje je dovelo do problema prenapučenih višegeneracijskih kućanstava; osiguravanje da se svima starijima od određene dobi ili s osnovnim zdravstvenim stanjima i koji ne mogu raditi na daljinu ponudi plaćeni dopust i da ih zamijene mlađe osobe; organiziranje novih oblika skrbi u zajednici kod kuće; redizajniranje školske nastave, sveučilišnih predavanja, kazališta itd. kako bi bili sigurniji umjesto da ih jednostavno zatvore.
Masovna cijepljenja koja su u tijeku (na vrlo nejednak način koji, naravno, odražava nejednakosti izazvane neoliberalnom globalizacijom) također bi trebala biti dio strategije za smanjenje tereta pandemije bez socijalnih (i zdravstvenih) troškova ograničenja kretanja. Sve ovo je stvarno “raditi nešto”. To je strategija ukorijenjena u kolektivnom, solidarnom, energičnom pristupu koji proizlazi iz socijalističke tradicije.
- Jasno je da postoje dobri razlozi za zabrinutost zbog štetnih učinaka ograničenja kretanja na društvo. No, ako zahtjev za ponovnim otvaranjem škola dovodi u sukob sa zahtjevima učitelja– jednog od najmilitantnijih dijelova radničkog pokreta – kako bi socijalistički kritičari zaključavanja trebali pregovarati o toj napetosti?
– Lišavanje djece i adolescenata formativnog iskustva socijalizacije koje izaziva odlazak u školu nepopravljiv je gubitak i nešto što može imati dugoročne učinke. To znači povećanje obrazovnih i, posljedično, društvenih nejednakosti, koje dugoročno također imaju negativan utjecaj na zdravlje.
Naša glavna briga trebala bi biti stvarna opasnost za studente, a do sada znamo da je njihov rizik znatno nizak. Ali, naravno, drugi aspekt koji treba uzeti u obzir je opasnost za učitelje. Ovdje mislim da ciljani pristup koji sam gore opisao odgovara na to; naime, kako bi se osiguralo da oni koji su ranjivi ili osjetljivi nisu izloženi opasnosti. Također možemo razgovarati o mjerama kao što je zapošljavanje dodatnih učitelja kako bi imali manje gužve u školskim sobama. Ali vjerujem da je učenje na daljinu bilo katastrofalno iskustvo.
Postoji – barem u Europi – stvarna zabrinutost zbog višegeneracijskih kućanstava i opasnosti da djeca prenesu virus visokorizičnim, ranjivim osobama. Ovo je važna briga, ali odgovor nije zatvaranje škola; to je pronalaženje načina za reorganizaciju života, pronalaženje alternativnih stambenih rješenja koja se bave stvarnim problemima višegeneracijskih kućanstava. U potpunosti podržavam svaki sindikat koji traži sigurnije uvjete na radnom mjestu. No, po mom mišljenju, to znači reorganizaciju radnog mjesta kako bi ga učinili sigurnijim i izbjegavanje obustave ključnih aktivnosti kao što je školovanje. Ideja je opet izbjeći logiku zatvaranja “ne činiti ništa” i reorganizirati ključnu društvenu uslugu na kolektivan i participativan način kako bi se nastavilo obrazovanje u sigurnijim uvjetima.
- Povećana uloga stručnjaka za javno zdravstvo tijekom pandemije ojačala je određenu tehnokratsku struju mišljenja unutar suvremenog liberalizma i, nažalost, dijela ljevice. Ovo tehnokratsko razmišljanje predstavlja pravi izazov za masovno demokratsko sudjelovanje. Kao što je David Cayley istaknuo: “Sa znanošću na čelu, uloga građanina je stajati sa strane i navijati, kao što je većina učinila tijekom sadašnje krize.” Vidite li vodeći princip unutar socijalističke tradicije koji nam pomaže u orijentaciji u trenutku u kojem je politika postala tehnokratskija?
– Jedan od najvažnijih aspekata upravljanja pandemijom bili su mnogi načini na koje su se znanost i znanstveni rad koristili za legitimizaciju vladinih odluka i strategija. Većina tendencija na ljevici prihvatila je da strategija zaključavanja zapravo predstavlja “znanost” o pandemiji i optužuje one koji je kritiziraju da imaju antiznanstveni stav. Ali cijela znanost o zaključavanju nije utemeljena na nekim nepobitnim znanstvenim činjenicama. Od zloglasnih apokaliptičnih scenarija koji su projicirani u modelima Imperial Collegea, do načina na koji je ideja socijalnog distanciranja razrađena u planovima pripravnosti za potencijalnu pandemiju gripe u 2000-ima, do načina na koji su društveni uvjeti podcijenjeni, očito je da ne bavimo se “neutralnim” znanstvenim teorijama i činjenicama.
Ono što ovdje nedostaje je nešto što je nekada bila jedna od glavnih osobina radikalne ljevice, naime, inzistiranje da znanost i tehnologija nisu neutralne. Kao da je zaboravljena cijela tradicija kritičkih pristupa znanosti i tehnologiji. Ovdje mislim na niz intelektualnih struja, od kritike pozitivističkog razuma i tehnokracije u kontekstu kritičke teorije, do kritike kapitalističkog radnog procesa i kapitalističke organizacije istraživanja i znanosti koja je nastala radikalizmom globalnog trenutka 1968., do novije radikalne feminističke, postkolonijalne, i ekološke pristupe znanosti i tehnologiji.
Isto vrijedi i za druge tradicije koje također naglašavaju društveno uvjetovanje bolesti i društvenu proizvodnju ranjivosti, od teorijskog rada na društvenim odrednicama zdravlja, preko istraživanja zdravstvenih učinaka nejednakosti, do kritika dominantnog modela medicine i ideje medicine kao “popravka radne moći”. Umjesto toga, ove tradicije naglašavaju mnoge načine na koje kapitalizam i društvena nejednakost ubijaju, ne samo nedovoljnim financiranjem zdravstvenih sustava, već i povećanjem socioekonomskog stresa, nesigurnosti i nejednakosti u životnim uvjetima. Ukazuju na korisne zdravstvene ishode jednakosti, sigurnosti radnog mjesta i povećane socijalnosti. I ističu mnoge načine na koje komercijalizirana kapitalistička medicina u svom odnosu na Big Pharmu zapravo ima povećane ranjivosti i nejednakosti u zdravlju.
Te tradicije također upućuju na granice i zamke strategije ograničenja kretanja i cjelokupne sekuritizacije pripravnosti za pandemiju.
Moramo priznati da postoji ogroman jaz između Ljevice koja ima povjerenja u znanost i bori se protiv svih oblika iracionalizma i one koja se slaže s logikom da politiku trebaju jednostavno diktirati neizabrani stručnjaci. Pandemija je, u posljednjem slučaju, društveno i političko stanje i postoji klasni aspekt različitih odgovora, koji nisu neutralni. To je osobito važno kada mjere koje diktiraju ili predlažu neizabrani stručnjaci uključuju autoritarnu suspenziju osnovnih demokratskih prava.
- Tehnokratski impuls koji se ukorijenio tijekom pandemije ponekad je doveo do nekih zabrinjavajućih autoritarnih pravaca i među liberalnim i među ljevičarskim promatračima. George Monbiot, na primjer, nedavno je predložioda britanska vlada osnaži odbor stručnjaka za policijske dezinformacije o COVID-19 na internetu i u tisku. Kakav bi trebao biti odgovor Ljevice na te tendencije?
– Ne možemo prihvatiti ograničenja slobodnih rasprava i političkih alternativa i znanstvenih i teorijskih stajališta. Sama činjenica da se predlaže cenzura primjer je problema. Pandemija je složen fenomen – i biološkog je i društvenog karaktera. Isto vrijedi i za bilo koju strategiju da se nosi s tim.
Socijalistička perspektiva definitivno pripisuje veliku važnost znanstvenim spoznajama, kritičkom rasuđivanju i teoriji kada se raspravlja o političkim izborima. Također ima za cilj socijalizaciju znanja, masovno širenje pristupa i organiziranje istraživanja na mnogo suradničkiji i participativniji način. Dakle, možemo se osloniti na znanstvene spoznaje, ali ne na tehnokratski način, a istovremeno zapravo imati demokratski proces o svim glavnim odlukama, izbjegavajući autoritarnu osobinu upisanu u stav “vjeruj stručnjacima”.
- Iako su mnogi promatrači na Ljevici prikazaliraspoloženje protiv zaključavanja kao polje krajnje desnice, nedavne društvene borbe oko politike zatvaranja u Europi bile su mnogo otvorenije, kontradiktornijeformacije. Što mislite kakav bi trebao biti pristup socijalista prosvjedima protiv zatvaranja?
– Postojala je tendencija da se sve kritike strategije zaključavanja grupiraju pod zajedničkom slikom “poricatelja COVID-a”, “teoretičara zavjera” i, alternativno, neoliberalnih/slobodara ili dijela krajnje desnice.
Istina je i da je krajnja desnica pokušala iskoristiti osjećaje protiv zaključavanja i da u blizini ima mnogo teoretičara zavjera ili stvarnih poricatelja COVID-a. Ali ako pogledate nezadovoljstvo ograničenjima ili prosvjedima protiv društvenih posljedica poduzetih mjera, onda slika postaje složenija, a daleko od slike iracionalne rulje slobodara i krajnje desnice. Prosvjedi u Italiji na jesen bili su izrazi stvarnog nezadovoljstva i nije dominirala krajnja desnica. Ljutnja protiv ograničenja, nezadovoljstvo endemskom korupcijom i policijska brutalnost doveli su do impresivnog niza prosvjeda na Cipru. Nemiri u Nizozemskoj kada je uveden policijski sat također nisu bili klasična mobilizacija krajnje desnice.
U Grčkoj je pozitivan nedavni razvoj događaja bila odluka većine tendencija Ljevice da prkosi ograničenjima okupljanja i organizira masovne skupove. Vidjeli smo velike mobilizacije protiv novog zakona koji ima za cilj uvođenje oblika sveučilišne policije u kampuse i akademske zgrade, a u novije vrijeme i impresivan niz masovnih prosvjeda protiv vladinog autoritarizma i policijske brutalnosti.
Može se čak ukazati na nedavna istraživanja mišljenja skeptika za zaključavanje u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj gdje je očito koliko smo daleko od stereotipa krajnje desnih, iracionalnih antivaksera koji negiraju COVID. Isto vrijedi i za širok spektar ljudi koji su kritični prema zaključavanju. Možete vidjeti ljude koji dolaze s ljevice, u potpunosti prihvaćajući da se suočavamo s vrlo ozbiljnim globalnim zdravstvenim izvanrednim stanjem, ali istovremeno skeptični prema donesenim mjerama ili zahtijevaju drugačiji pristup.
- Nažalost, ipak, Ljevica nije uspjela napraviti veliki napredak u organiziranju frustracija ljudi zabranama kretanja, točno?
– Vjerujem da je problem u tome što Ljevica do sada nije pokušala ponuditi alternativu ili kritiku dominantne strategije zaključavanja. Da je to učinio, mogao bi organizirati pokret u korist alternative i tako ponuditi perspektivu nezadovoljstvu koje postoji posebno među radničkim slojevima.
To bi bio pokret protiv autoritarnih mjera, protiv obustave obrazovanja, protiv socijalnih troškova i povećane nezaposlenosti uzrokovane zatvaranjem gospodarske aktivnosti, u korist sigurnijih radnih mjesta, javnog zdravlja i zaštite ranjivih i osjetljivih; i u korist pronalaženja načina za stvarni nastavak društvenog života, kulture, umjetničke produkcije i, naravno, borbe. Do sada nismo iskoristili priliku da predstavimo osnovnu ideju da doista postoji alternativni put, onaj koji nije autoritaran, ne uključuje široku obustavu gospodarskog i društvenog života, a može se temeljiti na solidarnosti, demokratskom sudjelovanju i samoorganizaciji. Ukratko, suština socijalističke politike.
