Nastojao je da širokobriješkom samostanu vrati barem dio one uloge koju je imao na kulturnom polju do tragedije koja se dogodila 7. veljače 1945.
Franjevački muzej i galerija Široki Brijeg izdali su spomenicu „Fra Jozo s tašnom“ i postavili izložbu „Trag duše“ fra Jozi Pejiću u počast. Riječ je o knjizi u kojoj najvjerniji suradnik i subrat, fra Vendelin Karačić tekstom i slikom progovara o liku i djelu fra Joze Pejića, realista i vizionara, čovjeka sračunata i tiha rada, strpljiva i uvijek otvorena za druge, svećenika i redovnika koji je duhovno i kulturno obogatio ovaj pojavni svijet.
„Veličinu dara valjalo bi većma cijeniti prema pobudama i nakanama darivatelja negoli prema njegovoj uporabnoj vrijednosti ili tržišnoj cijeni. K tomu, okolnosti u kojima se što daruje uvelike određuju ulogu i smisao svakoga darivanja. Dosadašnjost nas uči da gotovo isključivo samo pojedinci prave značajne iskorake u svim vidovima napretka. Takve osobe ljudsko društvo prepoznaje i svrstava u velikane, bez kojih bi svijet bio siromašniji. Nažalost, nerijetko se pritom zanemare nakane i predanost poslu tih uspješnika, kao i okolnosti u kojima su djelovali. Takvim krnjim vrednovanjem gubi se iz vida riznica ljudskog srca, upravo onaj dio vrijednosti koje čovjeka čine čovjekom u njegovoj nutrini, a tek potom ga određuju i u njegovu djelovanju.“, napisao je u Uvodnoj riječi fra Vendelin Karačić.
U dobroj je mjeri poznata uloga fra Joze Pejića pri osnivanju Riznice Franjevačke galerije Široki Brijeg. Još više poznat je njegov udio u osnivanju Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru sa sjedištem na Širokom Brijegu kao i šesnaestogodišnje vođenje iste ustanove u ulozi ravnatelja. Točnije, očiti su plodovi, a manje su poznate okolnosti kao i motivi i ciljevi nastojanja. Stoga upravo ovaj podsjetnik na lik i djelo čovjeka koji je, kao mali brat i sljedbenik sv. Franje Asiškog, obogatio darom iskrenih susreta i očitovanjem plemenitih nastojanja mnoge prijatelje, poznanike i namjernike skreće pozornost na fra Jozinu dobrohotnost, iskrenost i upornost, a ujedno je izraz poštovanja i zahvalnosti koju mu duguju i ovaj i budući naraštaj. Ono za što se zalagao, u što se trošio i ono što je on postigao trajna je vrijednost i značajna sastavnica hrvatske i opće kulture.
Petar fra Jozo Pejić rođen je 1. studenoga 1935. u Sovićima, općina Grude. Četiri razreda pučke škole završio je u Sovićima 1946., potom malu maturu u Imotskome. Gimnaziju je pohađao u Imotskom, Mostaru, Splitu i u Visokom gdje je maturirao 1953. Studij teologije završio je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i zaređen je za svećenika 1963. godine. Nakon što je postao svećenikom, neko je vrijeme djelovao u franjevačkom samostanu Široki Brijeg zatim je preuzeo župničku službu u Rakitnu (općina Posušje). Od 1970. do 1980. obnašao je službu gvardijana na Širokom Brijegu. Kao širokobriješki gvardijan odlučno se zalagao da se s fratara mučenika koje su poubijali pripadnici partizanskih postrojbi skine etiketa tobožnjih ratnih zločinaca, a samim time i s ostalih Širokobriježana. Istina o događanjima u veljači 1945. na Širokom Brijegu iznesena je u javnost brošurom Široki Brijeg koju je, nakon odluke samostanske obitelji, napisao dr. fra Gojko Musa, a zemni ostaci većine od poubijanih 30 fratara napokon su dolično pokopani. Konačnom sudskom presudom, doduše na neizravan način, priznata je nevinost ubijenih širokobrijeških fratara, što je bilo vrlo značajno ne samo za franjevce nego i za sve Hrvate u Hercegovini.
Osim skidanja ljage s njegova imena fra Jozo Pejić nastojao je da širokobriješkom samostanu vrati barem dio one uloge koju je imao na kulturnom polju do tragedije koja se dogodila 7. veljače 1945. kad su redovnici poubijani, kulturno-povijesno blago uništeno i gimnazija zatvorena. Plod tih nastojanja bilo je otvorenje Riznice 1979. godine kao slijednice negdašnjeg velikog muzeja, čemu je prethodila ponovna gradnja istočnoga samostanskoga krila u kojem je Riznica smještena, kao i obnova samostanske crkve i gradnja nekoliko područnih crkava. Godine 1982. postavljen je za provincijala Hercegovačke franjevačke provincije. Dužnost je obnašao do 1988. Ono što je za gvardijanskoga mandata činio na Širokom Brijegu, činio je kao provincijal na razini Provincije.
Dignitet svakog pojedinca i zajednice stavljao je na prvo mjesto. Za očuvanje kulturno-povijesne baštine i za promicanje kulture unutar Provincije općenito učinio je mnogo. Tako je 1984. godine ponovno uređena i otvorena muzejska zbirka u samostanu na Humcu i održan je simpozij „100 godina muzeja na Humcu”. Glavni pokretač i nositelj programa bio je Provincijalat. Provincijalat je također pod fra Jozinim vodstvom financirao preslik svih matičnih knjiga kojima raspolažu franjevci u Hercegovini, pokrenuo je projekt umjetničke galerije i proširenje Franjevačke knjižnice u Mostaru, bio je suorganizator velike izložbe Blago franjevačkih samostana u BiH koja je 1988. održana u Sarajevu, potom u Zagrebu, Ljubljani i Milanu. Ujedno je podupirao rad na osnivanju umjetničke galerije na Širokom Brijegu, u koju svrhu je podignuta nova zgrada, otvaranje kulturno-povijesne zbirke u Samostanu Konjic kao i druge programe.
Od 1989. fra Jozo je živio i radio na Širokom Brijegu. Ono što je nekoć započeo, zajedno s drugim fratrima priveo je kraju 1990. godine otvorenjem Franjevačke galerije. Osim toga, najzaslužniji je za osnivanje Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru sa sjedištem na Širokom Brijegu. Bilo je to 1996. Uspio je okupiti eminentne umjetnike i pedagoge i stvoriti kvalitetan nastavni kadar, što je bio najvažniji dio posla. Nakon osnivanja postao je njezinim ravnateljem. I bez proračunskoga novca uspio je, većim dijelom, obnoviti zgradu u kojoj je smještena Akademija, a studentima je osiguravao materijale za nastavu i topli obrok, opet bez proračunskoga novca. Kao ravnatelj Akademije fra Jozo Pejić se zauzeo za pokretanje poslijediplomskog studija „Ars sacra“, što je i učinjeno. Reprezentativna Monografija Akademije likovnih umjetnosti, tiskana 2001., jedan je od pokazatelja koliko je učinio za ovu ustanovu, pa i izvan nje, a jednako tako zaslužan je za pokretanje časopisa „Akademija“ i trajno je radio na stvaranju što boljih uvjeta za uspješno održavanje nastave. Unatoč visokoj životnoj dobi fra Jozo je obnašao ulogu ravnatelja Akademije likovnih umjetnosti do 2012., a ravnateljem Franjevačke galerije ostao je sve do smrti.
U Domovinskom ratu Franjevačka galerija, kojoj je na čelu bio fra Jozo Pejić, prihvatila je na čuvanje više umjetničkih zbirki iz Mostara i Konjica i, osim nakratko, nije prestajala s radom. Česte izložbe i druga kulturna događanja u Galeriji osim govora umjetnosti i kulture bile su prigoda za susrete na ljudskoj razini i za promicanje etičkih načela. Suradnja s galerijama iz BiH i Hrvatske nije prestajala, kao ni otvorenost i suradnja s pripadnicima drugih naroda i kultura.
Tomislav Čavar u katalogu izložbe portreta fra Joze Pejića „Trag duše“ piše: „Portret je tema u kojoj se ostvaruje najdublja komunikacija umjetnika i umjetničkog djela, odnosno umjetnika i portretirane osobe. Tijekom portretiranja autor analizira, propituje i iščitava karakter portretirane osobe, ulazeći u njezine duhovne i emocionalne svjetove, suprotstavljajući joj s druge strane svoj emocionalni svemir. Pred nama je paleta različitih portreta fra Joze Pejića provučena kroz vizure umjetnika različitih profila i usmjerenja. Umjetnici se kreću od klasičnog pristupa portretu, u maniri klasicizma, romantizma, realizma, ekspresionizma, poentilizma, hiperrealizma pa sve do apstrakcije. Bez obzira na različitost opservacije u svakom djelu je prisutna zajednička poveznica koja objedinjuje nastojanja u analizi fra Jozinoga lika. Koristeći različite tehnike, tehnologije, rukopise, ostvarena je bogata slojevitost fra Jozinih emocionalnih stanja i dubok prodor u skrivene kutke duše. Na površinu izlazi njegova dinamična, kompleksna, ljudska energija, na trenutke melankolija, a nasuprot svemu ipak stoji mirni romantičarski, meditativni lik, pun spokoja i samopouzdanja. U svim radovima je prisutna franjevačka plemenitost, blagost i uzvišenost. A osmjehom i rukom podignutom u gesti pozdrava, fra Jozo utjelovljuje otvorenost i vječni entuzijazam, ostavljajući nam u nasljeđe djela koja je izgradio tijekom života.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više