Krađa svjetskih razmjera
Unazad dvije godine u više sam navrata pisao o katastrofalnom stanju u hrvatskoj nacionalnoj zajednici u Republici Srbiji, čemu je uzrok koncentracija njenih institucija na krajnjem sjeveru države, u Subotici, i koje su u rukama samo nekolicine ljudi. Međutim, nitko ništa nije demantirao, ali nitko nije ni reagirao, pa se nastavilo dalje po dugodišnjoj praksi. Zato danas imamo nepodnošljivo stanje u toj zajednici, na ivici kriminala, ako se već i dotle nije stiglo. A toga je toliko da ću ovaj put u najkraćim crtama govoriti samo o novom časopisu za književnost i umjetnost „Nova riječ“, čiji je glavni urednik gospodin Tomislav Žigmanov, direktor Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici, i to samo o prvom broju tog časopisa (o sljedećim brojevima drugom prilikom).
Hrvatska zajednica u Republici Srbiji ima časopis za književnost, umjetnost i znanost „Klasje naših ravni“, koji s prekidima izlazi od 1935. godine, a u kontinuitetu od 1996. godine. U njemu se kao glavni urednik profilirao gospodin Milovan Miković, što je zasmetalo njegovom suradniku, (pre)ambicioznom gospodinu Tomislavu Žigmanovu i ovaj se prvo posvađao s glavnim urednikom (što po rodbinskoj, što po uredničkoj osnovi), a onda je uz pomoć DSHV (čitaj Petra Kuntića), dakle po političkoj liniji, osnovao famozni Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata s jednim jedinim radnim mjestom za sebe – direktor Zavoda (s visokim stalnim primanjima). Kasnije je zaposlio još dvije djelatnice, a koje je odabrao tako da mu budu slijepe poslušnice. Na isti način Žigmanov odabire i suradnike i tako se slobodno može reći da Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvta jest jednako Tomislav Žigmanov. Žigmanov se tako i ponaša: apsolutistički, bahato i isključivo u svom osobnom interesu.
Žigmanov otvara poslove Zavoda i za to dobija znatna sredstva od Republike Srbije, Republike Hrvatske, Pokrajine Vojvodine, grada Subotice, grada Zagreba i mnogih drugih. Za troje službenika Zavoda kupuje se u Subotici druga polovina ranije kupljene kuće za smještaj HNV (čitaj Slavena Bačića i par njegovih službenika), a što – uz adaptaciju i opremanje cijele kuće – košta preko 20 (dvadeset) milijuna dinara! Tolika sredstva dobijaju sve udruge i sve manifestacije Hrvatske zajednice u Republici Srbiji tjekom deset godina (a rodna kuća bana Jelačića u Petrovaradinu propada poluprazna)!
No, gore od svega toga je što Žigmanov u rad Zavoda unosi karakter svoje ličnosti. Gospodin Žigmanov ističe u prvi plan svoja djela i radove, namještajući i plaćajući (našim parama) njihova izdavanja, publikaciju, promocije, nagrade i hvalospjevne kritike od svojih suradnika. Isto tako i suradnicima omogućuje publiciranje, promocije i pozitivne kritike, ali sve u uskom krugu koji drži u svojoj šaci. U cijeli ovaj sustav uključeni su i podupiru ga DSHV (Kuntić), HNV (Bačić sa svojim vijećnicima), NIU Hrvatska riječ (Ivan Karan i Jasminka Dulić sa suradnicima), svi iz Subotice, te suradnici na TV Vojvodina. Sliku o svom „grandioznom“ radu Žigmanov je na isti način uspio prenijeti i u Republiku Hrvatsku i tamo sebi stvoriti respektabilno ime velikog pjesnika, prozaika, filozofa i još štošta toga čega, a uz to i velikog direktora ustanove koja nosi tako zvučno ime: Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. On, Bačić i Kuntić su čak i u Savjetu vlade gospodina Milanovića za pitanja Hrvata u Republici Srbiji! A sva trojica ništa nisu učinila za 57.000 Hrvata u Republici Srbiji i stanje u našoj zajednici za vrijeme njihove duge vladavine se pogoršalo u svakom pogledu.
Vremenom Žigmanov od silne moći i bahatosti gubi kompas pa je, recimo, imenovao gospodina Bačića za predsjednika komisije za odabir najbolje knjige koju je napisao jedan Hrvat u Republici Srbiji u 2013. godini, a gospodin Bačić je, od tridesetak knjiga, najboljom proglasio knjigu gospodina Žigmanova „Bunjevački put križa“! Gospodin Žigmanov prima nagradu i uzima i njen novčani dio bez zahvale i bez obraćanja publici prilikom dodjele iste (bahato i nekulturno), a na Sajmu knjiga u Beogradu, pri zvaničnom predstavljanju izdavaštva Hrvata u Republici Srbiji ne kaže koja je knjiga proglašena za najbolju u 2013. godini (savjest ili kukavičluk – svakako ovo drugo)!
Druga osobina gospodina Žigmanova je nezajažljivost. Uz postojanje časopisa „Klasje naših ravni“, Žigmanov 2013. godine izdaje svoj časopis za književnost i umjetnost „Nova riječ“ (za to ima novca, za udruge nema!). Odabir suradnika u časopisu i način vladavine je isti kao što je već gore navedeno, ali se sada otvaraju novi namješteni poslovi, a Žigmanov je definitivno neprikosnoveni vlasnik i vladar svih književnih i umjetničkih talenata 57.000 Hrvata u Srbiji. Krug je sada još uži, a izmišljanje i namještanje poslova jedni drugima prelazi u apsurd, prije svega vrši se negativna selekcija hrvatskih pisaca, pjesnika, umjetnika, kritičara i dr. u Republici Srbiji, a i nešto daleko gore od toga!
Već dizajn naslovnice ovog časopisa otkriva još jednu Žigmanovu osobinu, bolesnu bunjevštinu, pa se na koricanma slova „n“, „o“, „v“, „a“ i „j“ i „i“ već iz malo daljeg odstojanja ne vide, dok se velika boldirana slova RIČ vide i sa udaljenosti veće od deset metara! Ovdje ne treba posebno isticati da upravo Zavod (Žigmanov), „Hrvatska riječ“ (glavna urednica Jasminka, Dulić) i drugi gore navedeni, favoriziraju bunjevštinu i sve što je bunjevačko, dok se ostali Hrvati u Vojvodini, Novom Sadu i Beogradu minoriziraju, a oni u Srbiji i ne spominju. A treba znati da se od 10-15 tisuća Bunjevaca, koliko ih ukupno ima u Republici Srbiji, preko 70 % izjasnilo da nisu Hrvati, već poseban narod.
U prvom broju, već na prvim stranicama, „nova RIJEČ“, donosi priču Pustara u namjeri da nas upozna sa suvremenim hrvatskim piscima kratkih priča. Ne ulazeći u reprezentnost ove priče, u njoj bode oči odlomak poslije kojeg mnogi vjerovatno nisu nastavili čitati ni priču ni dalja poglavlja novog Žigmanovog časopisa za književnost i umjetnost: Onda, kada su me mati i otac ponekad odvodili na grob majčinih roditelja, tamo u pustaru, sve do onog dana kada joj je, tek malo podalje od toga zajedničkog groba, otac rekao da ni ona nije ništa ino nego drolja s pustare, kao i ta vještica koja ju je rodila tu, u ovoj pripizdini u kojoj su se, pa svi to dobro znaju, samo šute, degenerici do beskraja jebali s drugim degenericima…
Postavlja se pitanje je li nam se Hrvati iz domicilne zemlje, onako iz prve, ovdje predstavljaju namjerno na ovaj način, što je u najmanju ruku degutantno, da ne budemo oštriji, ali ako to i „progutamo“, pjesmu Mile Markov-Španović Kao val bez sna na 54 stranici tog istog prvog broja časopisa „nova RIJEČ“ ne može prihvatiti nitko, jer se radi o krađi bez presedana u povijesti književnosti! Naime, Mila Markov-Španović se usudila prepisati našeg jedinog nobelovca za književnost Ivu Andrića, jer iza sebe ima Žigmanova i cijeli spomenuti aparat iz Subotice. Još veća je drskost velikog poznavatelja poezije, proze, filozofije i još mnogo nečeg takvog, gospodina Žigmanova što je taj plagijat objavio u svom novom časopisu, a nezamislivo da svi suradnici na izradi tog časopisa (navedeni u impresumu) ne znaju ili ne smiju do danas, u vremenu dužem od godinu dana, kazati da znaju da se radi o do sada neviđenom plagijatu (ne znam što je gore)!
A kada je nedavno NIU „Hrvatska riječ“, jer Milu Markov- Španović gospodin Žigmanov forsira kao izrazito talentiranu pjesnikinju, objavila još i zbirku njenih pjesama Nosim sebe sa sobom u sebi (urednica Željka Zelić, još jedna favoritkinja gospodina Žigmanova), čaša je prekipjela i iznosim u javnost odlomak iz Andrićevih Nemira, koji je Mila tako „vješto“ pretvorila u „svoju“ pjesmu da bi svatko, tko je završio makar srednje obrazovanje, odmah uočio kako se radi o Andrićevim Nemirima. Gospođa Markov-Španović je jedino lirsku prozu Ive Andrića iz prvog lica, kako piše Andrić, stavila u drugo lice, a stih KAO TALAS BEZ SNA uzela za naslov „svoje“ pjesme: VAL BEZ SNA. Poznato je da je Ivo Andrić koristio mnoge srpske riječi, koje je Mila Markov-Španović (kao, recimo, talas – val) zamijenila hrvastkim riječima. Nije moguće da je time mislila prevariti čak i obične poznavatelje Andrićevih djela (maturirao sam u gimnaziji u Rumi na dijelima ovog nobelovca), a uređivači knjiga i časopisa najnižeg ranga ne bi to smjeli biti ako ih Mila tako može prevariti plagijatom, ni manje ni više, nego jednog Ive Andrića! No, uspjela je to uraditi s „velikim“ poznavaocem proze, poezije, filozofije i štošta drugog Tomislavom Žigmanovim, direktorom Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata u Republici Srbiji!!! Evo kako to izgleda:
Ivo Andrić: Nemiri, Nemir od vijeka (peti stavak)
Ja moram noćas da bijem na Tvoja vrata kao neko ko je ustrašen i zadocnio, jer ja sam od onih kojima zemlja nema više šta da kaže. Ja moram noću da se dižem, da te tražim i pitam: koje je moje mjesto i moj kraj, jer ne mogu ni ja do vijeka živiti kao siroče bez imena i puta.
Kako su slabe ljudske ruke i kako tvrdo može da spava Bog.
Ali ja se nemam kuda vratiti; ne odstupam i vraćam se uvijek ponovo kao talas bez sna.
Šta sam ja ovdje u svijetu? – Stablo na vjetrovitu mjestu. Cvijet ukraj puta. Kameni stub, osamljen na ruševinama, koji ne drži svoda i gori na žegi, i još onako polomljen i sam kazuje slavu koje više nema.
Mila Markov-Španović:
KAO VAL BEZ SNA
Ti noćas biješ na moja vrata
ustrašen i zakasnio kao onaj
kojem zemlja nema što reći
već si to činio – noću se dizao
da me pitaš – koje ti je mjesto
i koji je tvoj kraj i gdje pripadaš
jer ne možeš ni ti dovijeka živjeti
kao siroče bez imena i puta
O kako su nejake ljudske ruke
a kako tvrdo može Bog spavati
Ali ti se nemaš kamo vratiti
ne odstupaš veliš i nadaš se
– vraćaš se uvijek ponovno
kao val bez sna –
pitaš se što si ti ovdje u svijetu
– stablo na vjetrovitu mjestu
il' cvijet pokraj puta
il' si kameni rimski stup
osamljen na ruševinama
koji ne drži svoda
i ne služi baš doista ničemu
već puca na mrazu
i gori na žegi
i čami sam samcat.
I još onako polomljen i napušten
svjedoči slavu koje više nema.
Dakle, Andrić kuca na Božja vrata, a neki jadnik na Milina, no Bog u oba slučaja tvrdo spava! Što potvrđuje i impresum časopisa za književnost i umjetnost koji objavljuje ovakav plagijat. Ova krađa svjetskih razmjera ne bi nikako smjela ovim i završiti i gospodin Žigmanov, ako ima imalo morala u sebi, treba dati ostavku na mjesto direktora Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i svako uredničko mjesto. U suprotnom ga treba smijeniti što će se desiti prijavom Zadužbini Ive Andrića u Beogradu. (Hrvatski fokus, br. 246. od 16. I. 2015.)
