Iseljeni Hrvati moraju se samoorganizirati

Obrazovati Hrvatsku vladu i Hrvatski sabor u iseljeništvu

 

 

Razgovaramo s dr. sci. Ivicom Ivom Josipovićem, koji kao nezavisni znastvenik iintelektualac aktivno sudjeluje u artikuliranju interesa u sklopu Hrvatskoga Svjetskog Sabora, čiji primarni predmet istraživanja obuhvaća različite aspekte suvremenog hrvatskog društva, te državne i političke organizacije. Svojim radovima iz oblasti tehnokratskog i birokratskog društva (hrvatskog) i problemima političke organizacije suvremene hrvatske države, kao i pitanjima suvremenih političkih fenomena, pokazao je duboke probleme/ disfunkcionalnost u ostvarivanju izvornog modela hrvatske države. S Josipovićem razgovaramo o problemu dvije Hrvatske, jedne koja se može locirati na samu matičnu Hrvatsku i drugu, koja se može smjestiti u prostor hrvatskog iseljeništva.

• Gospodine Josipoviću, molim Vas da čitateljima objasnite što podrazumijevate pod pojmom "dvije Hrvatske"?

– Pojam "dvije Hrvatske" označava postojanje matičnog hrvatskog naroda koji živi, i s formalno-pravne strane ostvaruje političku vlast unutar hrvatskih teritorijalnih granica i drugo, pripadnike hrvatskog naroda tzv. hrvatsko iseljeništvo, koje živi i djeluje u drugim zemljama, uključujući i Hrvate u BiH. Pod pojmom prva Hrvatska treba dakle razumijevati postojanje nezavisne i formalno-pravno samostalne hrvatske države, s odgovarajućim prostornim teritorijom i pripadnicima hrvatske nacije koji nastanjuju taj teritorij i čine tzv. hrvatsku maticu. Pod pojmom druga Hrvatska treba podrazumijevati prije svega hrvatsko iseljeništvo koje živi i djeluje u drugim zemljama. To je Hrvatska koja nema svoj teritorij, državno-pravno ustrojstvo, već se isključivo temelji na pripadnicima hrvatskog naroda koji su iz ekonomskih ili političkih razloga pronašli sugurno utočiste u drugim zemljama, pri čemu su zadržali uske obiteljske i sve druge veze s maticom. Druga Hrvatska ima prije svega simbolično značenje kojim je označavaju pripadnici hrvatske nacije locirani u drugim zemljama. Prema tome, pod pojmom dvije Hrvatske treba podrazumijevati podjelu pripadnika hrvatske nacije koji žive u Hrvatskoj, kao matici i dijela istog nacionalnog korpusa koji žive u drugim zemljama.

 

Dvije Hrvatske – jedno nacionalno biće

 

• Zašto ste uopće uveli pojam "dvije Hrvatske"?

– Tu se postavlja niz temeljno teorijskih i praktičnih pitanja kao što su je li primjereno govoriti o postojanju dvije Hrvatske i ukoliko jest, koje bi bile njihove karakteristike. Prvo, prva ili prava Hrvatska predstavlja međunarodno-pravni subjekt s određenim teritorijem i većinskim hrvatskim pučanstvom. Druga Hrvatska bi prema predloženoj podjeli trebala obuhvaćati još uvijek neutvrđeni broj pripadnika hrvatskog naroda i njihovih potomaka koji žive u drugim zemljama a na različite su načine vezane za maticu. Druga Hrvatska dakako nema atribute međunarodno-pravnog subjekta već predstavlja hrvatsko iseljeništvo i određene organizacijske oblike kao što su udruge, klubovi i slični oblici organizacijsko-interesnog povezivanja hrvatskog iseljeništva. Među njima, to jest između dvije Hrvatske, svakako postoje značajne razlike u ideološkom i političkom pogledu, zbog čega je i opravdano razlikovati dvije Hrvatske. U mnogim ideološkim i političkim pitanjima, stavovi i mišljenja hrvatskog iseljeništva znatno se razlikuje od stavova i mišljenja vladajućih političkih struktura u Hrvatskoj. Ukoliko se može govoriti o ideološkim i političkim razlikama izmedju hrvatskog iseljeništva i pojedinih socijalnih grupa koje su nositelji političke vlasti u Hrvatskoj, prije svega kada se radi o definiranju izvornih principa suvremene hrvatske države i ostvarivanja nacionalnih interesa, u toj mjeri se može opravdano govoriti i o postojanju dvije Hrvatske, kako na teorijskoj tako i na empirijskoj razini.

 

• Koje su razlike koje postoje između dvije Hrvatske?

– Prva i osnovna razlika proizlazi iz karaktera suvremene hrvatske države odnosno metode kojom je izvršeno razdruživanje s tzv. drugom Jugoslavijom. Temeljni problem druge Jugoslavije proizlazi iz činjenice, koja je lako dokaziva, da se radilo o umjetnoj tvorevini i drugo, što su određene ideje i koncept tzv. Velike Srbije doživjeli oživotvorenje u političkim programima S. Milođevića i njegove klike, pri čemu treba ponovno naglasiti da su idejni tvorac ovog koncepta “Srpska akademija nauka i umetnosti”, te da je operacionaliziran od strane Miloševićeve supruge Mire Marković. Još uvijek neke političke strukture u Hrvatskoj imaju problema da razumiju problem i javno se odrede prema ovom pitanju. Drugo, formiranje i uspostavljanje suvremene hrvatske države krajem 90-ih godina, tekao je u pravcu uspostavljanja državne organizacije na temelju izvornih principa odnosno po mjeri hrvatskog naroda i slijedom hrvatskih nacionalnih interesa. Međutim, taj je proces prekinut i model napušten smrću prvog hrvatskog predsjednika, i koincidira s dolaskom političkih faktora koji napuštaju model izvorno hrvatske države i hrvatskih nacionalnih interesa. Takva politika se još uvijek provodi. Sve je to uvjetovalo promjene u odnosima između Hrvatske kao matice i hrvatskog iseljeništva. U prvim godinama od uspostavljanja suvremene hrvatske države, hrvatsko iseljeništvo, koje je dalo veliki doprinos, ljudski i materijalni, u stvaranju iste, neposredno je sudjelovalo u izgradnji državne organizacije, premda ne u dovoljnoj mjeri. Dolazi do prekida i naglog zaokreta što se podudara s izlaskom na javnu političku scenu snaga koje su de facto doživjele poraz u domovinsko-obrambenom ratu. Prvi indikator je bila promjena izbornog zakona i marginalizacija hrvatskog iseljeništva. Vlastita iskustva hrvatskog iseljeništva uvjetovalo je i njihovo distanciranje od aktualnih političkih snaga u Hrvatskoj, prije svega prema politici dvije stranke. Aktualne političke strukture provode politiku prema kojoj se ne smije dozvoliti previše utjecaja hrvatskog iseljeništva na politički život i prilike u Hrvatkoj. Sve je to dovelo do polarizacije između Hrvata u Hrvatskoj i Hrvata u iseljeništvu, svakako uključujući i Hrvate u BiH, dakako u režiji glavnih političkih čimbenika. To dovoljno govori o razlikama između dviju Hrvatski i opravdanosti podjele i korištenja pojma “dvije Hrvatske”.

 

• Koji su osnovni zahtjevi hrvatskoga iseljeništva?

– Osnovni zahtjevi hrvatskog iseljeništva su, i to je ono u čemu se razlikuju dvije Hrvatske, prvo, povratak na izvorne principe suvremene hrvatske države (o čemu sam već pisao), redefiniranje hrvatskih nacionalnih interesa u skladu s interesima hrvatskog naroda i realne politike, hrvatsko iseljeništvo traži društvene, gospodarske i političke promjene kao temeljni uvjet napretka čitavog društva, uspostavljanje proporcionalno primjerene zastupljenosti hrvatskog iseljeništva u Hrvatskom saboru (hrvatsko iseljenistvo traži da se izvrši terensko istraživanje kojim bi se točno utvrdilo koliki je broj hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka), traži da se po uzoru na brojne europske države, uvede dopisno i elektroničko glasovanje, uvođenje zakonski obavezujućeg izlaska na izbore za lokalnu samoupravu i Hrvatski sabor, traži priznanje Hrvatske pravoslavne crkve, uvođenje obveznog vojnog služenja u Hrvatskoj vojsci u trajanju do četiri mjeseca, traži da se preispituje položaj i odnos Hrvatske prema članstvu u EU-u, traži da se afirmiraju nacionalni interesi približavanja državama sa sličnim ili identičnim svjetonazorskim pogledima i sličnog geostrateškog položaja. Sve su to elementi koji pokazuju prirodu razlika između prve i druge Hrvatske.

 

Ulaskom u EU državom vladaju tehnokratsko-birokratske strukture

 

• Kako opisujete stanje suvremenog hrvatskog društva i države?

– Ukratko rečeno, dijagnoza nije optimistična. Naime, cijela paleta socijalnih, društvenih, gospodarskih i političkih odnosa nedvojbeno govori u prilog teze da se izvorni model hrvatske države dovodi u pitanje već tri desetljeća, naročito od vremena pristupanja Hrvatske članstvu u EU. Tehnokratsko-birokratske strukture su postale dominantne, odstupa se od izvornih nacionalnih interesa i Hrvatska se postupno pretvara u koloniju njemačkog i uopće stranog kapitala. Hrvatska se po svemu sudeći nelegalno odrekla znatnog dijela gospodarskog i državno-političkog suvereniteta pristupanjem EU-u, što je otvorilo širi prostor za nekontroliran priljev stranog kapitala sumnjivog podrijetla. Izvlačenje kapitala iz Hrvatske odvija se na različite načine, legalne i nelegalne, pri čemu treba posebno istaći odlazak obrazovanih socijalnih grupa u koje je država uložila znatna sredstva, pri čemu najviše koristi ima Njemačka. Kolonijalni položaj Hrvatske prema drugim državama, posebno Njemačkoj, manifestira se kroz sustavno uništavanje poljoprivredne proizvodnje, stimuliranja modela u kojem je turizam značajan izvor državnih prihoda i uništavanja industrijske proizvodnje. To vodi k pretvaranju Hrvatske u “servis-državu” krupnih multinacionalnih kompanija. To su neki od krupnijih pokazatelja kompletnog urušavanja suvremene hrvatske države. Toga je hrvatsko iseljeništvo itekako svjesno i nastoji predočiti vlastima u Hrvatskoj scenarij koji može dovesti u pitanje temeljne vrijednosti suvremene hrvatske države. Kao posljedica odsustva nacionalnog konsensusa o strateškim nacionalnim interesima, pojedini politički faktori i stranke preferiraju interese koji su u suprotnosti s izvorno hrvatskim nacionalnim interesima. Recimo, umjesto da se reafirmira članstvo unutar Višegradske grupe, pojedine političke stranke inzistiraju na daljnjem prijenosu nacionalnog suvereniteta na nadnacionalne institucije. Dalje, sustav parlamentarne i višestranačke demokracije duboko je kompromitiran i korumpiran postojećim ustavnim odredbama, nekim ustavnim rješenjima i naročito postojećim izbornim zakonom kojim se Hrvati de facto stavljaju u neravnopravan položaj prema pripadnicima nacionalnih manjina.

 

Ugled i značaj HDZ-a znatno se smanjio

 

• Kakvo je stanje u hrvatskom iseljeništvu?

– Pod pojmom hrvatskog iseljeništva podrazumijevaju se pripadnici hrvatskog naroda i njihovi potomci koji žive i djeluju u drugim zemljama a na različite su načine vezane za maticu. Hrvatsko iseljeništvo može se podijeliti u, grubo rečeno, dvije grupe: u prvu grupu spadaju oni koji su napustili Hrvatsku ili teritorije koje nastanjuju Hrvati (kao što je BiH) prije 90-ih godine. Jedan dio je otišao iz čisto ekonomskih razloga pri čemu je značajan dio otišao iz političkih (politička emigracija). Sada već možemo govoriti o njihovim potomcima. U drugu grupu ili val iseljavanja mogu se stvrstati Hrvati koji su otišli nakon uspostavljanja suvremene hrvatske države. Za razliku od prve grupe koja je utočište našla primarno u prekomorskim zemjama kao što je Kanada, Australija, Amerika, Argentina, Brazil i slično, pripadnici druge grupe su se uglavnom orijentirali na zapadnoeuropske države kao što je Njemačka ili Austrija. Ako se isključi period formiranja suvremene hrvatske države koji se poklapa s aktivnim sudjelovanjem hrvatskog iseljeništva u Domovinsko-obrambenom ratu i stvaranje državno-pravnih i političkih institucija, što se istovremeno poklapa i sa znatnom materijalnom potporom mladoj državi koja je stizala iz hrvatskog iseljeništva, već tri desetljeća aktualne političke vlasti u Hrvatskoj provode politiku separacije hrvatskog iseljeništva od matice. Hrvatsko iseljeništvo je svjesno toga i također je počelo pokazivati svojevrsnu odbojnost prema praktičnim oblicima političke vlasti u Hrvatskoj, što koincidira s vladavinom dvije stranke, te se manifestira na nekoliko razina: prvo, financijska potpora aktualnim političkim strukturama znatno je manja (naravno nedostaju podaci o tome), ugled i značaj HDZ-a znatno se smanjio temeljem iskustava hrvatskog iseljeništva, kritički odnos prema aktualnim političkim strukturama postao je znatno otvoreniji, što je sveukupno dovelo do “zahlađenja” odnosa s aktualnim vlastima u Zagrebu, kojima je očigledno hrvatsko iseljeništvo postalo opterećenje i balast. I zaista se stječe dojam, a dokazi su dakako brojni, da vladajuće političke strukture u Hrvatskoj (dakako to se ne odnosi na cjelokupno hrvatsko pučanstvo) već određeno vrijeme iz sve snage nastoje eliminirati hrvatsko iseljeništvo s hrvatske političke scene.

 

Pripadnici hrvatskog iseljeništva su itekako svjesni ovakvih loših namjera i loših politika, što je prouzročilo svojevrsno distanciranje i kritički odnos prema nositeljima političke vlasti u Hrvatskoj. Vrlo je loša nemjera da se među hrvatskim pučanstvom unese sjeme razdora, što se dijelom i uspjelo kroz izjave, primjera radi, da hrvatski iseljenici budući ne plaćaju poreze u Hrvatskoj nemaju tu šta tražiti. Drugim riječima, nepoželjni su. Dnevna politika, uz zdušnu medijsku podršku, uspjela je među pojedinim socijalnim grupama proširiti takvu tezu, koja je naravno sasvim pogrhešna i neutemeljena. Treba istaći da ovakve zle namjere veoma negativno utječu na odnos Hrvata u Hrvatskoj prema Hrvatima u BiH i onima koji žive u drugim zemljama. Time se pojačavaju ionako prisutne podjele među Hrvatima. Ponovno ističem da su dva temeljna dokaza o lošim namjerama političkih struktura u Zagrebu, prvo smanjenje broja zastupnika iz hrvatskog iseljeništva u Hrvatskom saboru, i drugo, odbijanje da se uvede dopisno i elektroničko glasovanje.

 

Hrvatski Svjetski Sabor nikada nije iznevjerio iseljene Hrvate

 

• Kako ocjenjujete ulogu i poziciju Hrvatskoga Svjetskog Sabora?

– Hrvatski Svjetski Sabor je izvorno koncipiran kao oblik interesnog povezivanja hrvatskog iseljeništva i Hrvata u matici – Domovini. Kroz više od dva desetljeća kako postoji i djeluje, praćeno usponima i padovima, sačuvan je prvobitni integritet i koncept, naime da se preko ovog pokreta artikuliraju interesi i pojača povezivanje Domovinske i iseljene Hrvatske. Značajna odlika Hrvatskog Svjetskog Sabora je u tomu što je uspio okupiti priličan broj nezavisnih znanstvenika i intelektualaca iz Domovine i iseljeništva, kojima je osnovna metoda kritički pristup društvenim i političkim problemima Hrvatske i njenog iseljeništva. Naravno, pokret nema nikakvu potporu aktualnih državnih i političkih institucija premda vrši vrlo značajnu i pozitivnu ulogu u povezivanju domovinske i iseljene Hrvatske. Izostanak bilo kakve novčane podrške u neskladu je s izdašnim financiranjem (kapom i šakom) udruga koje ne promoviraju hrvatske interese. Ujedno, postojeće državne organizacije kao što je “Hrvatska matica iseljenika” pod značajnim je uplivom dvije glavne političke stranke i stoga ova organizacija nije u stanju na odgovarajući način sudjelovati u realizaciji stvarnih interesa hrvatskog iseljeništva. Ova bi se organizacija (Hrvatska matica iseljenika), trebala pozitivno odrediti prema pitanju promjene izbornog zakona i podržati uvođenje dopisnog elektroničkog glasovanja za hrvatsko iseljeništvo.

 

Dok s jedne strane aktualne političke strukture (čitaj: SDP i HDZ) nastoje na sve načine, uključujući prljavu propaganda, isključiti i marginalizirati hrvatsko iseljeništvo s hrvatske političke scene, s druge stgrane, hrvatsko iseljeništvo svakodnevno i u svakoj prilici jasno pokazuje povezanost sa Domovinom. Hrvatski Svjetski Sabor na vlastiti način doprinosi, uz odsustvo državne materijalne potpore, toj vezanosti hrvatskog iseljeništva s Domovinom, kroz organiziranje različitih susreta u Domovini i drugim zemljama, razmjenom iskustava i mišljenja putem elektroničkih medija, promoviranjem u vlastitoj sredini hrvatskih nacionalnih interesa kao i drugim oblicima intelektualnog rada pojedinih članova. Sabor je svojim dosadašnjim radom opravdao postojanje i u značajnoj mjeri doprinio zbližavanju domovinske i iseljene Hrvatske. Ovaj pokret predstavlja značajnu “krovnu” organizaciju koja može pozitivno doprinositi jačem i kvalitetnijom povezivanju Hrvata u Domovini i izvan, a naročito treba raditi, uz potporu organizacija i institucija u Domovini na vraćanju i integraciji hrvatskog iseljeništva u Domovinu. Stoga Hrvatski Svjetski Sabor predlaže da se formira posebno ministarstvo ili povjereništvo koje bi se stvarno bavilo ovim problemom. Hrvatsko iseljeništvo je čuvar hrvatskih tradicijskih i političko-državnih vrijednosti i može u značajnoj mjeri doprinijeti gospodarskom razvoju. Pretpostavka je, a to se treba i dokazati, da hrvatsko iseljeništvo raspolaže značajnim financijskim bogatstvom, te bi se ono moglo označiti kao “bogati brat”. Međutim, postoje brojna negativna iskustva hrvatskog iseljeništva u tom dijelu. Naročito želim naglasiti dosadašnji ogroman trud i napor koji je uložio gospodin Niko Šoljak, koji se može smatrati utemeljivačem Hrvatskog Svjetskog Sabora, i koji već dva desetljeća s velikim uspjehom radi na promoviranju ovog pokreta, posebno s aspekta gospodarskog razvoja o čemu se čitatelji mogu detaljnije upoznati na odgovarajućim internetskim poveznicama. Hrvatski Svjetski Sabor može se smatrati kao značajan i pozitivan čimbenik društvenih i političkih reformi u Hrvatskoj.

 

Produbljuju se ideološke i političke razlike

 

• Interesantno bi bilo da čitateljima predočite posljedice tzv. dvije Hrvatske.

– Ukoliko se dokaže da postoje dvije Hrvatske, jedna koju čine Hrvati koji žive u Domovini i druge koju čine hrvatski iseljenici koji žive u drugim zemljama i ukoliko se pokažu stvarne razlike u ideološkom, političkom igospodarskom smislu, to bi značilo postojanje dva odjeljena dijela hrvatskog nacionalnog korpusa. Posljedice su vrlo negativne i zadiru u suštinu hrvatskog nacionalnog i političkog bića. Prvo, to bi značilo da se istvarno priznaju razlike ideološke i političke prirode, na odnos hrvatskog iseljeništva prema pitanju suvremene hrvatske države i njenog ustrojstva. Hrvatsko iseljeništvo inzistira na izvornom hrvatskom modelu što može biti drugačije prema gledanju određenih socijalnih grupa koje vrše političku vlast u Hrvatskoj. Nedvojbeno da prva Hrvatska, predvođena već dva i više desetljeća dvjema strankama, ide u pogrješnom pravcu: vladavini tehno-birokratije, postupnom gubljenju nacionalnog suvereniteta na unutarnjem i vanjskom planu, značajnom odstupanju od nekih osnovnih hrvatskih nacionalnih interesa, kao što su položaj Hrvata u BiH i odnos prema hrvatskom iseljeništvu, gospodarsko propadanje i zanemarivanje gospodarskih prednosti kao što je poljoprivreda i slično. Drugo, produbljuju se ideološke i političke razlike između socijalnih grupa koje obnašaju funkcije političke vlasti i pripadnika hratskog iseljeništva: preveliki utjecaj post-modernih europskih teorija u obliku suvremenog fašizma odnosno antife, što dovodi do zatomljivanja izvorno hrvatskih tradicijskih vrijednosti koje proizlaze iz kršćanske humanističke filozofske i političke misli, praćeno pasivizmom i apatijom nekih socijalnih grupa, kao i nedovoljnim aktiviznom Katoličke Crkve.

 

Treće, ukoliko se to može i stvarno dokazati, a mislim da može, tada se nameće zaključak da hrvatsko iseljeništvo posjeduje legitimitet da izrazi vlastite interese, koji su zapravo identični interesima Hrvata u Domovini, kroz različite organizacijske oblike u koje može spadati i formiranje vlade u hrvatskom iseljeništvu i Hrvatskog sabora u iseljeništvu ili druge Hrvatske. Ne treba zaboraviti činjenicu da, kada bi se došlo do točnih podataka o broju hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka, pokazalo bi se da skoro polovina pripadnika hrvatske nacije predstavlja hrvatsko iseljeništvo. Naravno, aktualne vlasti u Hrvatskoj ne žele provesti takvo istraživanje jer bi se njime utvrdio točan broj hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka što bi dodatno potkrijepilo opravdanost zahtjeva za povećanje broja zastupnika u Hrvatskom saboru ili pristupanju organizacijskom ustrojstvu Hrvatske vlade i Hrvatskog sabora u iseljeništvu. Ukoliko se nastavi negativan odnos nositelja političke vlasti u Hrvatskoj prema hrvatskom iseljeništvu, bojim se da će se opisani scenarij stvarno dogoditi što bi bilo tragično za malobrojnu i ugroženu hrvatsku naciju u Domovini i izvan.

 

• Što treba činiti da se ovakav scenarij ne ostvari?

– Prije svega odgovornost je na strani aktualnih političkih vlasti u Hrvatskoj. Kao što je već konstatirano, već dva desetljeća djeluje protuhrvatska struja koja između ostalog teži marginalizaciji i otežanom uključivanju hrvatskog iseljeništva u izbornim i drugim procesima (stranački inženjering). U tomu značajnu ulogu imaju društveni mediji i tisak koji slijedi upustva dnevne politike. U skladu s tim, najviše mogu učiniti da se ne ostvari gore opisani scenarij, oni koji su “zamutili” vodu i love u mutnom. Prije svegao misli se na političke stranke koje pod svaku cijenu žele i rade na tomu da očuvaju vlastitu političku dominaciju na hrvatskoj političkoj sceni. Dakle, politički odnos dvije vodeće stranke prema hrvatskom iseljeništvu, uključujući i Hrvate u BiH, treba se promijeniti tako što će prvo, zakonski regulirati dopisno i elektroničko glasovanje kao znak dobre volje i promjene političkog odnosa prema pitanju hrvatskog iseljeništva. Sve to podrazumijeva reformu izbornog zakona. Hrvatsko iseljeništvo oduvijek je, pa tako i danas, izražavalo i pokazivalo spremnost da se aktivnije uključi u politički život. Međutim, ono je svjesno da su krajem 90-ih godina zaustavljeni pozitivni procesi društvenih i političkih reformi, što je podrazumijevalo aktivnije sudjelovanje hrvatskog iseljeništva u kreiranju državnog i političkog ustrojstva suvremene hrvatske države, da bi se danas moglo konstatirati da su takve reforme u cijelosti napuštene što je utjecalo na odsustvo primjerenog razvoja odnosa između Domovine i iseljene Hrvatske. Dakle, odgovor na pitanje što činiti da se opisani scenarij ne dogodi, znači primarno promjenu nacionalne politike i strategije odnosa prema iseljenoj Hrvatskoj, na čemu najviše mogu uraditi, kao što sam rekao, politički faktori koji određuju karakter političkog života u Hrvatskoj. Prvi potez trebaju učiniti glavni politički akteri u Hrvatskoj. Ukoliko se to ne dogodi u dogledno vrijeme, hrvatsko iseljeništvo ima legitimitet da pristupi odgovarajućem organizacijskom ustrojstvu koje bi omogućilo nacionalno okupljanje u iseljeništvu, kroz obrazovanje Hrvatske vlade i Sabora u iseljeništvu kao prikladnih oblika interesnog povezivanja hrvatskoga iseljeništva.

 

Niko Šoljak