Smetlari i radnici na daljinu u smradištu

Bilo bi dobro da u "novo normalno" djeca ne uče, a roditelji ne rade, u smradištima

U prosincu 2019. objavljen je tekst „Svi smo smetlari i bankari“. Težište je bilo na odvajanju svekolikog otpada, na primjeru Zagreba. Već tada su mnogi postali i bankari. No, stigao je virus. Što smo sve postali, podulja je lista. A u što su se pretvorili naši stanovi? U smradarnike.

Zašto smo smetlari? Dobili smo plastične vreće za odvajanje biootpada te plastike i metala. One su došle na kućanstvo, neovisno o broju članova. Neki trebaju vreću dnevno, nekima možda dovoljna, jedna ili dvije mjesečno. Dostavljene vreće su također za jednokratnu uporabu. Protiv čega se ljubitelji okoliša, okupljeni primjerice oko platforme „možemo“, tako zdušno bore. Posebni su problem vreće za biootpad. Ako su biorazgradljive, trebaju posebni sustav za gospodarenje. Valja priznati. Svekoliki otpad, a ne samo plastični, postao je jedan od najvažnijih svjetskih problema. U 13 nastavaka (4,2 autorska arka) opisani su stvarni antropološki uzroci klimatskih promjena. No to nisu ni plastične vrećice (nisu na popisu jednokratnih proizvoda) ni slamke. Prije bi to bili opušci. Koji su bili na listi jednokratnih plastičnih proizvoda, ali su se „dečki dogovorili“. Plaćaju nešto više poreze. A plaže su pune opušaka. Žale se direktori kampova, gospodarenje tim otpadom jedan od najtežih zadataka. 

Konačno, navodno se osniva nova partija, „Dosljedno zeleni“. Traže da se u Hrvatskoj ukinu sve spalionice. Pa i one za spaljivanje ljudskih bića. Sve više pojedinci obavljaju i bankarski posao. Računalom ili sve učestalije mobitelom.

Onda se pojavio virus. I ustanovljena je nova kategorija radnika. Radnici na daljinu. Samo neki primjeri. Informatičari, učitelji, profesori srednjih i visokih učilišta, novinari, itd. S perspektivom da se taj rad na daljinu usvoji kao trajni. Odnosno barem na pola radnog vremena. A gdje će se rad odvijati? U stanovima i kućama. Neki će dobro proći. Oni koji imaju okućnicu, vrt ili dvorište. A što, ako stanujete u neboderu ili zgradi koja broji 250 stanova? Neki od stanova nemaju ni balkona, gdje bi stavili biootpad ili te silne kante. Daju vam biovreće velikog obujma. A taj biootpad se razgradi za dva, tri dana i morate uzeti još jednu vrećicu da vam ta razgradnja ne smoči mjesto odlaganja. Hrvatska ima patentirano rješenje za „jednu vreću“. No nama su draža europska rješenja.

Konačno gdje rade radnici na daljinu? Evo primjera. Obitelj ima troje školske djece. Roditelji su informatičari. Djeca imaju školu na daljinu (blago nama, na izvan serijsko dobrim tabletima) roditelji se zavlače u neke male prostorije da rade. Kada ne moraju pomagati djeci. Pritom se širi smrad od biootpada. Dakle rade u smradnicima (kao peradarnicima), smradinjcima (kao svinjcima) ili ako želite u smradištima. Bilo bi dobro da u „novo normalno“ djeca ne uče, a roditelji ne rade, u smradištima.

Profesor emeritus Igor Čatić