Sveci i blaženici u hrvatskom narodu

Alojzije Stepinac je svetac. Usprkos papi, Srpskoj pravoslavnoj crkvi i patrijarhu Irineju!

 

 

Tomislav Krušlin – Sabina Marunčić: Svjedoci radosne vijesti u hrvatskom narodu, Glas Koncila, Zagreb, 2020.

Autori ove vrijedne, informativne i poticajne knjige, Tomislav Krušlin i Sabina Marunčić, na 290 stranica prikazuju nam svetost u Katoličkoj Crkvi, svetost u svijetlu crkvenih dokumenata, postupak utvrđivanja svetosti, svece i blaženike u Crkvi u Hrvata, poruke hrvatskih svetaca i blaženika, osobe na putu svetosti,  osobe koje su dale pečat duhovnosti i osobe na glasu svetosti u hrvatskom narodu te svjedoke vjere za koje se priprema proces beatifikacije. Na kraju knjige su zaključci rada, pojmovnik, literatura. Knjiga nas uvodi u svijet stotina znanih i manje znanih osoba koje su svojim svetačkim životima u duhu Kristove crkve, kršćanskog nauka, mučeništva svjedočili o istini odanosti vjeri u nasljedovanje Isusa Krista – kao puta u svetost.

U predgovoru mons. Ivan Miklenić među inim ističe: Knjiga Svjedoci Radosne vijesti u hrvatskom narodu, autora vjeroučitelja Tomislava Krušlina i Sabine Marunčić upravo prikazuje hrvatske velikane duha, predstavljajući njihove biografske podatke kao i njihove putove svetosti, tj. živote koji su različiti kao što su različiti sami po sebi ti ljudi koji su se, svatko na svoj način i u svojim povijesnim i životnim prilikama, na svoj način posvetili idealima. Recenzenti knjige su prof. dr. sc. Mladen Parlov i prof. dr. sc. Ante Mateljan. Tako prof. Parlov u svojoj recenziji kazuje:Svetost je najdublji poziv svakog kršćanina, a po sebi nije drugo doli poziv da se od Boga primi i živi punina života i ljubavi koju Otac nebeski nudi svojoj posinjenoj djeci po svome Sinu i Duhu Svetom. Profesor Mateljan: Iskrena zahvalnost autorima koji su nas ovim radom obogatili upoznavanjem svjedoka vjere i potakli na nastojanje oko vlastitih koraka na putu svetosti. Na samom početku autori nam jasno poručuju da nam sveci hrvatskoga naroda mogu biti od velike pomoći poput dobrih prijatelja i pratitelja.

 

Svetost u povijesti Katoličke Crkve

 

Nakon Isusova mučeništva, prvo je mučeništvo podnio đakon Stjepan 32. ili 33. godine. Potom apostol Jakov Stariji u Jeruzalemu 42. ili 44. godine a i ostali apostoli, osim Ivana koji je starost dočekao kao prognanik na grčkom otoku Patmosu. Rimski biskup i prvi papa Petar zajedno s sv. Pavlom ubijeni su tijekom progona kršćana za vrijeme cara Nerona, između 64. i 67. godine. Njih su slijedili brojni drugi. Ostale svece Crkva počinje častiti od 155. godine. Jedan od prvih bio je sv. Polikarp iz Smirne. Milanskim ediktom cara Konstantina iz 313. godine Crkva je dobila slobodu vjeroispovijesti u Rimskom carstvu pa su prestali progoni kršćana i ujedno smanjenje broja svetaca. Od petog do 15. stoljeća Crkvu je zadesilo nekoliko događaja koji su utjecali na njeno svekoliko pozicioniranje: progon Huna i razaranje Rima (475. g.), propast zapadnog Rimskog carstva (476.), raskol s Istočnom Pravoslavnom Crkvom (1054.). Usprkos tomu to razdoblje u Crkvi bogato je velikim crkvenim svetačkim imenima: sv. Benedikt iz Nursije (480.-543.) otac zapadnog redovništva; papa Grgur Veliki (540.-604.) veliki obnovitelj svećenstva; Papa Grgur VII. (1025. 1085.) koji je spriječio moralno propadanje klera; Franjo Asiški i sv. Dominik osnivači su prosjačkih redova; crkveni naučitelji; sv. Toma Akvinski (filozof i teolog) i sv. Albert Veliki koji je prvi sintetizirao dotadašnja ljudska znanja grčke, rimske, židovske, kršćanske i arapske provenijencije. Od šesnaestog stoljeća do danas crkva je doživjela nove velike izazove i krize, od pojave protestantizma, kalvinizma, novih vjerovanja, sekti, sljedbi, ali i u društvenom okružju liberalizma, komunizma, nacizma, fašizma, masonskog pokreta… Nemoguće je za cijelo to vrijeme istaknuti sve osobe svetaca koji su gorljivo branili vjeru i obnavljali Crkvu u Kristovu duhu. Spomenimo samo neke: papa Siksto V. (1585.-1590.) jedini papa hrvatskog podrijetla – graditelj i obnovitelj Rima; sv. Ignacije Loyolski (1491.-1556.) osnivač Družbe Isusove; sv. Franjo Ksaverski (1506.-1552.) najveći misionar Katoličke Crkve; sv. Terezija Avilska (1515.-1572.) utemeljiteljica nove slike redovništva; sv. Karlo Boromejski (1538.-1584.) sjajni lik katoličke obnove; sv. Franjo Saleški (1567.-1622.) zaštitnik novinara i katoličkih pisaca; sv. Vinko Paulski (1581.-1660.) svetac brige za siročad; sv. Ivan Bosco(1815.-1888.) učitelj i svetac mladih; sv. Maksimilijan Kolbe (1894.-1941.) mučenik vjere i ljubavi prema bližnjima; sv. Ivan Pavao II. (1978.-2005.) obnovitelj i širitelj Kristova nauka diljem svijeta, ogorčeni protivnik svih totalitarizama i brojni drugi.

 

Crkva i utvrđivanje svetosti

 

Drugi vatikanski koncil (1962. – 1965.) dvadeset i prvi ekumenski koncil u Katoličkoj Crkvi, uz brojne znane reforme, donio je Dogmatsku konstituciju oCrkviLumen gentium u kojoj se, u cijelom jednom poglavlju, pod naslovom Opći poziv na svetost, poziva vjernike na svetost u svim životnim prilikama, službama i okolnostima. Dakle, sve vjernike Isus Krist poziva na savršenstvo svetosti po uzoru na Oca nebeskog. Posebnu pažnju konstitucija posvećuje ljubavi: Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu. Najveće svjedočanstvo ljubavi je mučeništvo koje kršćanina na najizravniji način suobličuje Kristu. (str. 51.) Autori ističu  kako na primjerima svetaca možemo vidjeti i otkriti da su u Isusu Kristu uvijek imali zaštitu, te ako i mi budemo slijedili njihove živote i mi ćemo zaslužiti nagradu koja nas očekuje na nebu.

 

Da bi Crkva neku osobu proglasila svetom ili blaženom, tj. uzdignutom na čast oltara, moraju se obaviti duga ispitivanja i raspre. U početcima kršćanstva kult štovanja svetaca nije bio utemeljen na kanonskom postupku. Sveci su bili iz lokalne sredine i svecima su proglašavani jedino mučenici. Papa Ivan XV. odredio je krajem desetog stoljeća da proglašenje svetosti ubuduće isključivo vrši Katolička Crkva. Tako je prvi službeno proglašeni svetac od Crkve bio sv. Ulrich Augsburški 933. godine. Do 15. st. postojao je samo jedan postupak proglašenja svetim, a pojam beatifikacije kao predstupanj kanonizacije, pojavio se početkom 15. st. Papa Urban VIII. odredio je 1642. obvezan postupak beatifikacije i kanonizacije. Za utvrđivanje svetosti definirani su jasni kriteriji: mučeništvo, herojske krijeposti (vrline) i čudo. Ako je u pitanju mučeništvo tada čudo nije potrebno. Proces beatifikacije uvijek otvara mjesni biskup, samoinicijativno ili na zamolbu vjernika. U procesu postoji aktor kauze, tj. pokretač kauze koji imenuje postulatora koji organizira daljnji tijek procesa. Nakon beatifikacije slijedi postupak kanonizacije. Autori nam na primjeru beatifikacije bl. Ivana Merza zorno prikazuju tijek postupka (str. 66.-68.). Proglašenjem svetaca Crkva poziva kršćane na zajedništvo zemaljske i nebeske Crkve.

 

Svetci na području današnje Hrvatske prije doseljenja Hrvata

 

Na području današnje Hrvatske kršćanstvo je bilo ukorijenjeno i prije dolaska Hrvata na ove prostore. Na tom području najznačajnija kršćanska zajednica bila je u Saloni, potom Srijemu, današnjem Sisku, Istri… Iz toga vremena poznati su slijedeći sveci: sv. Venancije, sv. Dujam, sv. Euzebije, sv. Demetrije, sv. Anastazija (Stošija), sv. Mavro, sv. Kvirin… Doseljenje Hrvata na ove prostore bilježimo od sedmoga stoljeća. Prvi susret Hrvata s predstavnicima Svete Stolice dogodio se 641. godine kada je papa Ivan IV. poslao izaslanstvo na čelu s opatom Martinom da od nepokrštenih Hrvata otkupi kosti kršćanskih mučenika. Iako nisu bili Hrvati bilježimo svetost: sv. Ivana Trogiranina, sv. Ivana Kapistrana, bl. Francesca Bonifacia, sv. Vlaha…

 

Kanonizirani Svetci iz hrvatskoga naroda

 

Iako se Katolička Crkva u Hrvata diči kršćanstvom već 14 stoljeća, mi Hrvati imamo samo tri kanonizirana sveca, kako ističu autori, unatoč  nizu kršćanskih mučenika tijekom povijesti koji su ostali nepoznati, osobito za vrijeme nacizma i komunizma, ali i u novije vrijeme. (str. 89.) Nedavno smo u Šibeniku obilježili pedesetu godišnjicu proglašenja prvoga hrvatskoga sveca Nikole Tavelića (Šibenik, 1340.- Jeruzalem, 1391.) koji je podnio mučeništvo ostajući, sa svojom subraćom vjeran ispravnosti evanđeoskih poruka pred Saracenima i jeruzalemskim kadijom. Svetim ga je proglasio papa Pavao VI. godine 1970. Marko Križevčanin (Križevci, 1589. – Košice, 1619.) odbio se u jeku krvavih vjerskih sukoba katolika i kalvina odreći  katoličanstva što je platio mučeništvom i smrću za vjeru. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 1995. godine. Treći hrvatski svetac Leopold Bogdan Mandić (Herceg Novi, 1866.- Padova, 1942.) nije napustio svijet ovako okrutnim mučeništvom poput svoja dva prethodnika. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 1983. U ispovjedaonici je proveo više od 40 godina, već za života zadobivši naslov apostola ekumenizma, neumornog ispovjednika i misionara za pomirenje naroda. Autori o djelu ova tri hrvatska sveca zaključuju: Sveti Nikola Tavelić umro je u želji da ostvari dijalog s muslimanima, sv. Leopold Bogdan Mandić je cijeloga života želio pomirenje s pravoslavnom braćom, a sv. Marko Križevčanin je umro kao mučenik protiv jednoumlja. (str. 89.)

 

Beatificirani blaženici iz hrvatskoga naroda

 

Kao što se Crkva u Hrvata ne može pohvaliti brojem kanoniziranih svetaca ista je situacija brojem blaženika, posebice u odnosu na broj značajnih imena koji kroz našu  povijest zaslužuju tu čast. U kratkim crtama istaknut ćemo njihova imena i zasluge. Augustin Kažotić (Trogir, 1260. – Lucera, 1323.), zagrebački i biskup u Italiji – Luceri. Reformator bogoslužja, propovjednik, utemeljitelj školstva, branitelj sirotinje, mučenik koji je umro nakon ranjavanja saracenskih pristaša. Gracija iz Mula (Muo – Boka Kotorska, 1438. – u Mlecima, 1508.). Časni brat i euharistijski svetac, promicatelj tolerancije i snošljivosti. Ozana Kotorska (Relezi, Boka Kotorska, 1493. – Kotor, 1565. Ljubiteljica siromaha, učiteljica mistike, uz sv. Tripuna suzaštitnica Kotora. Alojzije Stepinac (Brezarić, 1898. – Krašić, 1960.). Najsvjetliji lik Crkve u Hrvata, zagrebački nadbiskup, kardinal, branitelj ljudskih i nacionalnih prava, mučenik. Marija Propetog Isusa Petković (Blato-Korčula, 1892. – Rim, 1966.) Blaženica zapuštenih, bolesnih, napuštenih – utemeljiteljica Družbe Kćeri Milosrđa. Ivan Merz (Banja Luka, 1896. – Zagreb, 1928.). Prvi hrvatski laik proglašen blaženim, čovjek enciklike i apostol hrvatske mladeži. Drinske mučenice. Od pet Drinskih mučenica dvije su bile Hrvatice: s. Jula Ivanišević (Godinjak, kod Nove Gradiške, 1893.) i s. Bernadeta Banja (Veliki Grđevac, kod Bjelovara, 1912.) Ubijene iz mržnje prema katoličkoj vjeri od strane četnika u Goraždu, prosinca 1941. godine. Mučenice i čuvarice zavjeta. Miroslav Bulešić (Čabrinići, 1920. – Lanišće, 1947.). Nepokolebljiv u svjedočenju vjere, mučenik, zvjerski ubijen od Titovih partizanskih zločinaca 1947. Serafin Glasnović (Janjevo, 1893.) i Anton Muzić (Vrnavokolo, Kosovo 1921. Čuvari ljudskog dostojanstva i svjedoci vjere. Obadvojica su umrli nakon zvjerskih mučenja albanskih komunista, Serafin, 1947. a Anton, 1948. Godine 2016. u Skadru je 38 albanskih mučenika proglašeno blaženima a među njima su bila i ova dva naša Hrvata. Jakov Zadranin, zvan Ilirik (Hrvat) (Zadar, oko 1400. – Bitett, Italija, 1485.). Predan pokori, kontemplaciji, prijatelj siromašnih i bolesnih kojima je pomagao cijeli život. Zaštitnik grada Bitetta na jugu Italije. Julijan iz Bala (Bale, oko 1300.-Bale, 1349.) Krjepostan u riječi i djelu, neumorno obilazio istarska sela i gradove navještajući Isusov nauk milosrđa i međusobne ljubavi – tješitelj ucviljenih.

 

Sluge i službenice Božje u Crkvi u Hrvata

 

Značajnu pažnju (str. 169.-248.) autori su poklonili zaređenim crkvenim službenicima, redovnicama i redovnicima te vjernicima koje nose naslov sluge ili službenice Božje. Od četrdeset obuhvaćenih osoba mi ćemo (zbog obima i naravi teksta) istaknuti najpoznatije u našoj javnosti. Petar Barbarić (1874.-1897.) Svjetlo travničkog sjemeništa i uzor katoličke mladeži. Josip Lang (1857.-1924.), zagrebački pomoćni biskup, zaštitnik siromaha, napuštenih i obespravljenih, sveučilišni profesor. Ante Antić (1893.-1965.). Svećenik, franjevac, dobročinitelj, odgajatelj. Aleksa Benigar (1893. 1988.). Svećenik, franjevac, misionar (Kina), autor čuvene biografije kardinala Alojzija Stepinca: Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal, Rim, 1974. Josip Stadler (1843.-1918.). Sarajevski nadbiskup, podigao sarajevsku katedralu, u Travniku osnovao dječačko sjemenište i gimnaziju, osnovao žensku redovničku družbu Služavke Malog Isusa, pokretač velikog broja crkvenih glasila. Marica Stanković (1900.-1957.). Uz Merza najsnažniji pokretač laičkog pokreta u Hrvatskoj, predsjednica Velikog križarskog sestrinstva, osnivateljica Suradnica Krista Kralja, zatočenica od Titovih zločinačkih vlasti. Franjo Kuharić (1919.-2002.). Moralni autoritet hrvatskoga naroda, zagrebački nadbiskup i kardinal, promicatelj pravde, oproštenja i pomirenja, hrvatsko domoljubno svjetlo u Domovinskom ratu. Antun Mahnič (1850.-1920.) Krčki biskup, utemeljitelj Katoličkog pokreta u Hrvatskoj, zaštitnik i promicatelj staroslavenskog jezika u liturgiji, osnivač Staroslavenske akademije, utemeljitelj katoličkih časopisa. Ante Gabrić (1915.-1988.). Svećenik, isusovac, misionar među hindusima, muslimanima – siromah među siromasima, suradnik majke Tereze. Juraj Gospodnetić (1910.-1941.) Svećenik, mučenik, brutalno usmrćen 27. srpnja 1941. godine od četnika u Bosanskom Grahovu. Taj su dan Titove zločinačke vlasti proglasile danom ustanka ondašnjih republika BiH i Hrvatske?!

 

U pripravama procesa beatifikacije

 

Uz sve hrvatske ljude za koje se vodi postupak za proglašenje blaženim, autori nam daju temeljne informacije i o slijedećim zaslužnicima na putu svetosti za koje se priprema dokumentacija: fra Rafo Kalinić, žrtva komunizma, nacizma i fašizma. Ubijen 1943. od njemačkih vojnika zbog odanosti katoličkoj vjeri; fra Dominik Barač, autor čuvene knjige: Socijalna filozofija boljševizma (1944.). Ubijen bez suda i suđenja u Trogiru 1945. od Titovih partizanskih zlikovaca. p. Petar Perica, ubijen na Daksi 1944. od Titovih partizanskih zločinaca. Autor omiljenih pjesama: Do nebesa nek' se ori i Zdravo Djevo Kraljice Hrvata; fra. Vjeko Ćurić, svećenik, misionar, mučenik. Ubijen u Ruandi 1998.; Antun Grahovar, svećenik iz Siska. Ubijen 1990. od srpskih pobunjenika kao prva žrtva Domovinskoga rata; Ivan Burik, svećenik, mučenik. Ubijen 1991. u Tovarniku od srpskih paravojnih snaga; don Petar Žagmeštar. Brutalno smaknut 1945. od Titovih zločinaca. U narodu prozvan ocem i majkom siromaha. Stjepan Kranjčić, istaknuti vjeroučitelj, svećenik, mučenik i dr. kanonskog prava. Ubijen od Titovih zlikovaca 1945. godine.

 

Autori zaslužuju sve pohvale što su znalački na jednostavan i znanstveno utemeljeni način enciklopedijskom metodologijom prikazali svu raznolikost i duhovno bogatstvo hrvatskih svetaca i blaženika, kao i onih koji će to sutra postati. Vidljivo je sjajno poznavanje tematike i povijesnih okolnosti u kojima su djelovali sveci i blaženici, ali i djela svih onih koji zaslužuju čast oltara. Te zasluge temeljito su predočene našoj javnosti, tako da vjernici i svi drugi, koji nisu toliko upućeni temi svetosti u Katoličkoj Crkvi, mogu iz knjige saznati brojne činjenice i poruke, koje će sve obogatiti znanjem i duhovnim poticajnim vrijednostima. Iz tragova djela svetaca i blaženika, ali i osoba koje su dale pečat duhovnosti hrvatskom narodu (npr. kraljica Jelena, Marko Marulić) i osoba na glasu svetosti (npr. Katarina Kosača Kotromanić, Anđeo Zvizdović), koje autori navode, prepoznatljiva je tragika življenja hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve, koja je od doseljenja Hrvata na ove prostore kroz 14. stoljeća ostala vjerna Svetoj Stolici i vjeri u Isusa Krista i svome hrvatskom narodu. Patnje i mučeništva brojnih hrvatskih svetaca i blaženika uvelike su i preslika hrvatske povijesti i borbe hrvatskoga naroda za slobodu i vlastitu državu. Na tom putu Hrvati su nasljedovali i provodili nauk i vjeru u Isusa Krista i Katoličku Crkvu.

 

Premali broj svetih i blaženih u Crkvi u Hrvata

  

Vrijedno je ponoviti upozorenje autora kako Crkva u Hrvata, obzirom na brojne spomenute povijesne okolnosti, ima premali broj svetaca i blaženika. Ako se podsjetimo samo na prošlo stoljeće i položaj Crkve u Titovom staljinističkom režimu, neizbježno moramo spomenuti 664 žrtve tog sotonskog režima, (biskupa, svećenika, bogoslova, redovnika, redovnica…) oko pola milijuna ubijenih, nestalih i raseljenih Hrvata diljem svijeta, oko 800 grobišta u Hrvatskoj, uhićenih i zatvaranih, brojnih ubijenih u inozemstvu od strane tajnih službi… onda moramo i sami sudjelovati u predlaganju zaslužnih osoba i mučenika za čast oltara. Neka mi bude dopušteno predložiti još nekoliko imena: dubrovački biskup Marija Josip Carević (1883.-1945.). Ubijen na brutalan način od Titovih partizana u Hrvatskom Zagorju, 1945. godine; fra Marijan Blažić (1897.-1944.). Istaknuti propovjednik i humanist. Ubijen na Daksi 1944.; fra Toma Tomašić (1881.- 1944.). Ubijen na Daksi 1944.; Ivo Mašina (1927.-1961.). Mučenik Titova režima; fra Bernardin Sokol (1888.-1944.). Crkveni skladatelj, muzikolog, teolog. Ubijen bez suda i suđenja od Titovih partizana 1944. godine; fra Lino Pedišić, (1918. – 1989.) prognanik Titova režima. Predsjednik Caritasa za južnu Ameriku; ubijeni svećenici – njih 21, godine 1945. poslije rata u Maclju od Titovih zločinaca.

 

Stepinac – svetac. Usprkos papi, Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Irineju

 

Autori su posebnu pažnju u prikazu hrvatskih blaženika posvetili bl. Alojziju Stepincu (str. 120.-130.) točno napisavši da je najsvjetliji lik Crkve u Hrvata –  sjajno prikazavši njegovo duhovno i mučeničko djelo te ljubav prema svom narodu i domovini. Moja mala primjedba. Mislim da je trebalo nešto više reći o odbacivanju potpisa sadašnjeg pape na već dovršene dokumente njegove kanonizacije. Odbacivanjem potvrde o svetosti Alojzija Stepinca sadašnji je papa duboko uvrijedio i ponizio 14. stoljetnu vjernost Crkve u Hrvata Svetoj Stolici i napose vjernost bl. Alojzija Stepinca, koji se pod prijetnjom mučeništva nije odrekao vjernosti papi i Svetoj Stolici. Nisam uspio doći do podatka da je   neki papa u povijesti Katoličke Crkve, sve do Bergoglija, prekinuo proces kanonizacije, kada je on u biti  već bio dovršen. Jorge Mario Bergoglio uvrijedio je i hrvatski narod uvrjedama kako mu Hrvati dosađuju stalnim spominjanjem Stepinčeve kanonizacije. Našoj javnosti vrlo je dobro poznato da je preko leđa pokojnog Stepinca, uz suradnju sa patrijarhom Srpske pravoslavne crkve Irinejem, kanio raditi na ekumenskom poslanju s pravoslavnom crkvom. Zna li taj papa što je sve Srpska pravoslavna crkva sa svojim patrijarsima – od Varnave do Irineja, kao duhovna predvodnica srpskog imperijalizma i protivnica Katoličke Crkve, radila prema Crkvi u Hrvata i hrvatskom narodu, u zadnjih, samo stotinu godina?! Sjetimo se samo sramne uloge u Domovinskom ratu! Zatvorsku kaznu Stepincu od svih vjerskih zajednica u tadašnjoj Jugoslaviji jedina je pozdravila Srpska pravoslavna crkva. Odbacila ga je baš kao i ovdašnji papa koji patrijarha Irineja nazivlje velikim patrijarhom. Na radost vascelog srpstva. Postupak sadašnjeg pape prema  bl. Alojziju Stepincu, Crkvi u Hrvata i hrvatskom narodu zaslužuje posebnu studiju koju bi trebao pripremiti, po mogućnosti, netko iz same Crkve, kao istinito svjedočanstvo o gaženju svetosti čovjeka koji je svoje mučeništvo podario Ocu Nebeskom, Katoličkoj Crkvi i Svetoj Stolici. Tu bi studiju na hrvatskom i talijanskom jeziku, među prvima,  trebalo svakako dostaviti aktualnom papi. U duhu knjige koja je pred nama, mogla bi nositi naslov: Hrvatski svetac – Alojzije Stepinac (1898.-1960.) Najsvjetliji lik Crkve u Hrvata. Svetac. Usprkos papi, Srpskoj pravoslavnoj crkvi i patrijarhu Irineju!

 

Mijo Ivurek