Trkači Dubravke Lošić

Ciklus je to od 13 velikih formata u kombiniranoj tehnici asemblaža, nastalih u razdoblju od 2007. do 2010.

U sklopu 66. Splitskog ljeta u Klaustru crkve sv. Frane u Splitu otvorena je izložba „Trkači“ dubrovačke slikarice Dubravke Lošić. Ciklus je to od 13 velikih formata u kombiniranoj tehnici asemblaža, nastalih u razdoblju od 2007. do 2010. godine, a likovna djela autorice govore o neprekidnoj dinamici pokreta, potrazi za većim prostorom, širenju teritorija i granica, padanju i uspinjanju.

Dubravka Lošić je diplomirala u klasi profesora Ferdinanda Kulmera na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1988. godine. Od tada živi i djeluje u Dubrovniku kontinuirano svojim prepoznatljivim rukopisom izlažući u zemlji i inozemstvu. Od trenutka kada je prvi puta bilo pokazano, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, njezino se stvaralaštvo akumulira bez zastoja u jednom golemom obujmu i u sintaksi koja se umnožava u nizovima, varijacijama, modularnim sustavima i u intenzivnim gustoćama materije i znaka.

Od početka je prati postmodernistička sintagma hladnog baroka i danas, u pogledu iz drugog milenija – koje još uvijek odgađa 'plinovito', virtualizirano i konceptualizirano stanje umjetnosti – još uvijek za nju primjenjiva i aktualna. Dubravka Lošić plohe i površine svojih slika koje su ujedno, reljefi i objekti usijava i zasićuje bojom a u korištenju upotrijebljenih,  nepotrebnih i odbačenih materijala usađuje tragove osobnih i zajedničkih pamćenja. Njihova senzualna i ekspresivna taktilnost istodobno je duboko proživljena i zrači samosvjesnim odmakom posvajanja i recikliranja povijesne i moderne vizualne memorije. Mekom granicom između humora i ironije prekriva višak smisla, višak osjećajnosti, višak značenja po kojemu su svi njeni ciklusi svojevrsni rebusi nemira i njihovih zacjeljivanja. Uvijek je riječ o velikoj koncentraciji,velikoj energiji i ulogu.

Figure 'trkača' Dubravke Lošić nešto su veće od prirodne ljudske veličine i predstavljaju veliku sliku uznemirenog svijeta, navela je u katalogu izložbe Margarita Sveštarov Šimat, likovna kritičarka koja već godinama prati rad Dubravke Lošić.

Dubravka Lošić razvila je asemblaže Velikih trkača u frizni tijek koji obuhvaća čitav prostor a podrijetlo njihove figuracije s grčkih panatenejskih igara iz 5 st. prije Krista pretvara u monumentalnu seizmografiju svijeta izgubljenog apolonskog sklada i središta. Podsjetiti će na Veliki dubrovački potres 1667. godine, na manihejski sukob dana i noći, komediju i zbrku Držićevih ljudi nahvao i onih nazbilj, na sliku pobune koja danas potresa svijet! Kompozicije trkača izgubljene gravitacije i smjera palindromično se čitaju s lijeva i s desna.

U naborima, rezovima i obrisima, monohromijama, bihromijama i polihromijama te oštrini kontrasta sadrže opartistički magnetizam puzzla a u dubini memorije sjećanje na Picasovu Guernicu u kojoj se središte srca i razuma beznadno rasprsnulo. Ružičnjaci od čijih se ruža samo ime sačuvalo (Umberto Eco), na dvadeset i jednom velikom samostojećem pladnju ili platou pod kupolnim svodom Paviljona su grad, nekropola, polja, cvjetnjaci i trgovi. Prije su znaka i prije oblika a krajnji minimalizam materijala i privid minimalne intervencije u svojoj bezobličnosti podrazumjeva sve stvari. U taktilnostima krhkih struktura sadrže šamanski kod materijala Josepha Beuysa a u senzibilitetu njihovih odabira oslobađanje osjetilnih i osjećajnih zazora Louis Bourgeois.

„Veliki su Trkači u svojem nemiru, buci i brujanju psihomahija – duševna borba.  Slika su izgubljenog zlatnog sklada i euritmije slikara panatenejskih amfora i klasičnog aristotelijanskog logocentrizma. U ditirampski se metar upliće metež i zbrka, bujanje kaosa, aritmija, panika i phobos koji trku pretvara u bijeg. Ukazuje se u rezonancijama Picassova Guernica i Dubravki svojstvena palindromija čitanja po kojoj  pogled uvijek ima još jedan povratni impuls.“

Izložba ostaje otvorena do 30. srpnja 2020.

Nives Matijević