Maruna o hrvatskoj emigraciji

Američka vanjska politika prema Jugoslaviji 1972. godine

Hrvatski književnik Boris Maruna osvrće se u "Hrvatskoj reviji" (München, rujan 1972., br. 2.-3.) na studiju dr. Branka M. Pešelja "Srpsko hrvatski sporazum iz 1939. i američka vanjska politika"; objavljeno u "Journal of Croatian Studies", XI.-XII., New York, str. 3.-82. Branko Martin Pešelj (Zagreb, 5. II. 1909. – Senj, 28. IX. 1990.), hrvatski pravnik i političar, koji od 1933. do 1939. radi u uredu dr. Vladka Mačeka. Osobni je Mačekov tajnik i član vodstva HSS-a. Za NDH nekoliko puta zatvaran, posljednji puta za "puča" Vokić – Lorković.

Arthur Bliss Lane

Otvara u Washingtonu odvjetnički ured 1955. Izabran 1961. za izvanrednoga profesora na Pravnom fakultetu Sveučilišta Georgetown gdje predaje do 1986. Surađivao u američkim stručnim publikacijama  i u glasilima političke emigracije. Poznatija djela su mu Industrijalizacija seljačke Europe (1953.), te U vrtlogu hrvatske politike (1989.). Maruna upućuje Pešeljevu radu superlative, ističe da je tema vrlo aktualna, te daje neka svoja vrlo utemeljena mišljenja i proročanstva. Zanimljivi su brzojavi Arthura Blissa Lanea, američkoga poslanika u Beogradu. Lane se izrazio o Mačeku kao "neosporno dobronamjernom seljaku(!?) i vjerojatno spretnom političaru", ali "bez dubljeg poznavanja međunarodnih afera"(? – poslova, odnosa, tajne politike centara moći?, op., T.T.) i "bez ikakvoga intelektualnoga ugleda".

O dr. Juri Šuteju je kazao da "nije izgledao da razumije svrhu komunikacije koju je čitao", te "mu se glavna aktivnost otkako je preuzeo službu sastojala u zamjeni Srba sa Hrvatima" (možda bi SAD željela zamijeniti svoje kadrove sa srpskima ili meksikanskima?). Ivana Andresa (Vinkovci, 11. V. 1883. – Zagreb, 17. III. 1959.), hrvatskoga odvjetnika i političara nazvao je "drugorazrednim pravnikom sa svrbljivim dlanovima". Hrvatsku situaciju A. Bliss Lane opisuje u brzojavu od 17. IV. 1939.: "što se tiče hrvatske situacije, mnogo ovisi o srpskim političarima koji su odreda nepošteni (crooked znači nepošten, podmukao, zavojit, grbav). "Svaki put kad se dođe do nekog sporazuma sa Hrvatima, neki srpski političar razori ugovor." Još je zanimljiviji brzojav od 27. IV. 1939.: "…premda je Ujedinjena srpska oporba prethodno dala Mačeku obećanje svoje potpore, čini se da sada želi potopiti njegov brod, prvo jer se čineći to nada srušiti sadašnju Vladu i doći na vlast, drugo, mada može biti protu vlade, ona je zapravo poput svih Srba, najprije protuhrvatska."

Četvrtoga svibnja brzojavlja "usprkos mnogim optimističnim izjavama, koje su bile date prije tjedan dana, čak i sa strane članova Vlade, ja ne mogu vjerovati da se može doći do konačnog i trajnog uređenja hrvatskoga problema potpisivanjem ugovora između hrvatskih i srpskih predstavnika. Osjećaj između dvaju naroda (two races, tj. rasa?!,) je tako žestok i tako dugačkoga trajanja da je nemoguće urediti pitanje legalnim dokumentom". Bliss Lane 10. svibnja javlja da smatra kako je glavna opstrukcija Generalštaba (srbijanski generali) koji želi srpsku prevlast i protivi se plebiscitu u BiH, i ne želi prepustiti Hrvatima dalmatinsku obalu.

Smatra također da Nijemci podjaruju antagonizam Srba i Hrvata.

Kakva je uloga Crkve u pregovorima dijelom otkriva Bliss Lane u izvješću od 28. III. 1939.: "Apostolski nuncij (Ettore Felice) rekao je da princ Pavle mora biti nagovaran da bude velikodušan u pregovorima s Hrvatima radi Jugoslavije, europskoga mira, i rimske Katoličke Crkve. Zaključio sam da on nastoji utjecati da dođe do nagodbe, ali bez žrtvovanja srpske kontrole u vojsci i vanjskim poslovima. On u potpunosti shvaća opasnost da se Hrvatima dade previše ili premalo, i odnosi se prema hrvatskim i slovenskim problemima kao prema unutarnjim pitanjima, provociranim po Hitleru. On očito ima malo povjerenja u lojalnost Hrvata Crkvi, jer je priznao da su oni veći nacionalisti nego vjernici".

Ovdje je politika Crkve u suglasju sa talijanskom vanjskom politikom grofa Galeazza Ciana koji je želio Jugoslaviju, Mađarsku, Rumunjsku, pa i Poljsku (jedno vrijeme sanjali su i o Austriji i Čehoslovačkoj) kao protutežu njemačkom utjecaju. Maruna zaključuje da je "politika Srba… išla za tim da se očuva srpska hegemonija, što je konzekventno značilo slabljenje Jugoslavije i konačno dovelo do njezina rasula. Tu velikosrpsku politiku nasljedovao je u poratnoj Jugoslaviji Aleksandar Ranković (koliko je taj Ranković uopće nešto značio, je li bio Titova marioneta op., T.T.) do 1966., a danas je nasljeduju srpski generali. (1972., op., T.T.) Dosljedno jedina politička alternativa koja stoji pred hrvatskim narodom nakon svrgnuća ekipe Tripala i Dabčević-Kučar jest podjela Jugoslavije i izlaz iz nje – čim prije tim bolje! Svaki drugi "kirurški nož", da se poslužim Titovim riječima, osim što ugrožava mir u našem dijelu svijeta, pokazuje našim narodima u samo jednom pravcu – na klaonicu. Naravno nije potrebo da to shvate bilo Tito bilo… (nabraja "titiće", tj. partijske "titoide", op., T.T.) ali je skrajnje vrijeme da to shvate hrvatski Srbi kao cjelina,jer se u konačnici nikada nije radilo niti se danas radi samo o hrvatskim kožama. U svakom slučaju, oslanjajući se na pedesetogodišnje iskustvo s Jugoslavijom i na sve ono što je doprinijela njihovom "napretku" hrvatski Srbi – bez obzira kakva im bila sudbina: išli sa Hrvatima ili protiv njih – ne bi trebali sumnjati u to da će današnji eksponenti velikosrpske politike u Jugoslaviji, poput onih jučerašnjih koji su njima i Hrvatima priredili krvavu 1941., uvijek biti spremni da nad njima proliju "mnogo lepu" krokodilsku suzu."

Primjer američke politike vidi Maruna u pismu Mačekovu predsjedniku Franklinu Rooseveltu koje je ostalo bez odgovora jer je Pierrepoint Moffat, šef Odjela za europske poslove, smatrao da ne treba odgovoriti predstavniku manjinskoga pokreta unutar prijateljske države!" Maruna duboko zaključuje da je dosadašnja američka politika frustrirala samo ekstremno nacionalističke hrvatske snage, dočim današnji američki stav (1972.) frustrira i najumjerenije Hrvate, i centra i ljevicu.

"Kako se osnovni strateški interesi Sjedinjenih Država ne nalaze na Moravi (srbijanska rijeka, op., T.T.) nego na hrvatskoj jadranskoj obali, SAD stavljaju na kocku da paralelno uključe proti sebe i velikosrpske generale i hrvatske zahtjeve za slobodom i suverenošću. A to je upravo ono na čemu Sovjeti rade i što Sovjeti žele." Članak genijalno završava Maruna konstatacijom "da danas nije nikome, pa ni SAD-u, stalo do toga da se u Jugoslaviji još jednom ponovi ama baš sve." Iz toga vremena se sjećam vojnih vježbi koje su pretpostavljale desant na ravnicu Župe istočno od Dubrovnika, te nadiranje (NATO-a) putem Brgat – Ivanica – Trebinje. Znamo i za našu Bugojansku skupinu u lipnju 1972. godine.

Tito je kao bistar i informiran čovjek; u to doba oštetio cisternu utvrde Dvrsnik koja dominira dijelom Boke i Grahovim poljem u Crnoj Gori.

Prekrasne austrougarske utvrde Prevlaka, Mamula, Dvrsnik, Čičevo, Strač, Arza, Vrmac, Goražde i druge relativno su nepoznate javnosti, ali čuvari kulturne baštine i turistički djelatnici su pružili u novije doba zrnce nade, Volker Pachauer iz Graza, Slobodan Bobo Mitrović iz Budve, Radojica Pavićević, te Društvo prijatelja dubrovačke starine i dr. Koliko su kvalitetno urađene, svjedoči i gotovo nevjerojatan podatak da su nedavno vlasti u Hercegovini od pedantnih austrijskih činovnika iz Beča dobile službene dopise da je upravo istekao službeni garantnii rok osiguranja za te austrougarske tvrđave izgrađene prije ovih u Boki. Budući da su ove naše (crnogorske, op., T.T.) tvrđave nešto mlađe, one još uvijek kroz taj “garantno-osiguravajući” aranžman na određeni način podliježu jurisdikciji austrijskih vojnih vlasti.

Teo Trostmann