Groblje

Tridest i sedam Tomlekinih ovdje leži

U sred groblja, kao na đerdanu broš,

gdje hladovina čempresa mjesto skriva,

od tisuću sedamsto trideset i sedme još,

stoji humka gdje moja obitelj počiva.

Crna mermerna ploča, parcela najveća,

onih što poslednji umrješe, imena osam,

uz svako to ime buket mirisnog cvijeća,

i moje ime, koje ja još uvek živ nosam.

Tridest i sedam Tomlekinih ovdje leži,

samo još ja po svijetu bezglavo kružim,

i znam da od toga ne može da se bježi,

čekam čas kad ću da im se pridružim.

Ja ću, našeg zadnjeg tu koljena jedinac,

ponosno ovo naše ognjište da ugasim,

baš kao posljednji ukleti Klementinac,

do tada ne mogu nigdje da se skrasim.

I znam da Hrtkovaca naših više nema,

pravi Hrtkovčani su svi ovdje u grobu,

sinovima njihovim zaborav se sprema,

rasutim u svijetu i nekom drugom dobu.

Branimir Miroslav Tomlekin