Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Hrvati protjerani i obespravljeni

Za razliku od protjeranih Hrvata iz Srijema i juga Bačke, Srbi u Hrvatskoj su povlašteni

 
 
Priopćenje za javnost Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata: osvrt na govor zastupnice Šimprage i na položaj Hrvata u Srbiji
Posljednjih dana hrvatski mediji s punom pozornošću popratili su govor Anje Šimprage, zastupnice SDSS-a u Hrvatskom saboru, u kojem je opisala kako je proživjela oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju Hrvatske vojske „Oluja“ kao dijete “s one strane”. Na taj način javnost je čula prikaz „Oluje“ od strane pripadnika srpske nacionalne manjine koja živi u Republici Hrvatskoj. Jedan u nizu naslova glasi „Anja Šimpraga, zastupnica SDSS-a čiji je govor u Saboru izazvao veliku pozornost: „Vrijeme je da krenemo dalje, nismo više u ratu“. Istina, rat je završio, suživota treba i mora biti, no bitan preduvjet za to je jednak tretman u medijskom prostoru prema svim žrtvama te dobrosusjedski odnosi Srbije i Hrvatske koji se, među ostalim, treba očitovati i u poboljšanju položaja hrvatske manjinske zajednici u Srbiji.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2020/08/images_dogadanja_2014_08_140822-bandic.jpg
Zločin je zločin i upravo stoga velika je nepravda o nekim žrtvama i bolnim uspomenama javno govoriti, a neke druge prešućivati. S obzirom da je Vlada RH zakonski u okviru manjinama zagarantiranim mandatima omogućila da pripadnica jedne nacionalne manjine postane zastupnica u Hrvatskom saboru i da kao takva javno progovori o osjetljivoj temi vezanoj za Domovinski rat sa svoga stajališta, nema razloga da sličan korak ne učini i Vlada Republike Srbije, da se u beogradskom parlamentu čuje i druga strana, kako je, primjerice, hrvatsko dijete proživjelo 1990-e u Srbiji ili hrvatski branitelj u jednom od logora kojih je bilo u Srbiji tijekom 1990-ih.
 
Bilo bi sasvim korektno, a i sama logika nalaže, da čelnik SDSS-a Milorad Pupovac u suradnji s predstavnicima hrvatske manjinske zajednice u Srbiji i uz podršku Vlade RH potakne sadašnjeg predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića da se to što prije realizira. No, tu nailazimo na još jednu prepreku. Hrvati u Srbiji nemaju svog predstavnika u Skupštini. Na lipanjskim izborima u Srbiji jedina relevantna politička stranka hrvatske zajednice u Srbiji DSHV je ostala bez predstavnika u Skupštini Srbije i Vojvodine. U Srbiji naime (još uvijek) ne postoji zajamčeni mandat u parlamentima i državnim tijelima koji su definirani međudržavnim sporazumom Hrvatske i Srbije, a to pravo pripadnici srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj već dugi niz godina uživaju. Stoga smo slobodni zaključiti da su prozivke aktualnog srbijanskog predsjednika Vučića, među ostalim, i o lošem položaju srpske manjinske zajednice u Hrvatskoj neutemeljene, pogotovo ako povučemo paralelu s trenutačnim položajem hrvatske manjinske zajednice u Srbiji kojoj su u mnogočemu prava ograničena ili ih se krše. O tome govori i činjenica da DSHV godinama traži da se hrvatskoj manjini kao i Srbima u Hrvatskoj osiguraju zajamčeni mandati, ali vlast u Srbiji odbija takvo rješenje. Od pomoći tamošnjoj hrvatskoj zajednici nisu ni stav a ni javni istupi predsjednika Vučića u kojima otvoreno i neutemeljeno prebacuje odgovornost na Hrvatsku za nezadovoljstvo građana Srbije naspram njegove vlasti te što se u medijima čelnik DSHV-a Tomislav Žigmanov stigmatizira i otvoreno proziva kao hrvatski špijun koji radi protiv države u kojoj živi.
 
Bliži se 5. kolovoza, važan praznik u Republici Hrvatskoj. Svake godine, a ni ova po tome nije izuzetak, uoči „Oluje“, slušamo o koloni Srba koji su napustili Hrvatsku u kolovozu 1995. godine. Pritom je osobito glasan čelnik SDSS-a Milorad Pupovac, koji spominje „Oluju“, sjeća se Jasenovca, a svjesno prešućuje zločine koje su Srbi činili diljem Hrvatske u tim ratnim godinama kao i tragičnu sudbinu vojvođanskih Hrvata tijekom 1990-ih. Riječ je prije svega o Hrvatima iz vojvođanskoga dijela Srijema i jugozapadne Bačke, koji su, među ostalim i zbog prijetnji, zlostavljanja i nasilja, fizičkog i verbalnog, i od strane nekih od tih ljudi iz kolone koji su išli iz Hrvatske u Srbiju 1995., bili primorani napustiti svoje domove i zavičaj. Postoje svjedoci, vjerodostojne činjenice i dokazi koji potvrđuju zlodjela počinjena nad Hrvatima i drugim Nesrbima na teritoriju Srbije (tada SRJ) tih 1990-ih godina.
 
Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata sa sjedištem u Zagrebu gotovo 30 godina opstaje kao svjedok tragičnih zbivanja i sudbina vojvođanskih Hrvata tijekom tog razdoblja. Tisućama i tisućama ljudi, kako nama koji smo otišli, tako i onima koji su ostali, promijenjen je život iz korijena, iako rata na teritoriju Srbije zapravo nije bilo. Kolone ljudi koji su primorani napustiti svoje domove krenule su puno prije i to s „druge strane“. Počevši od 1991. godine, kao i godina koje su uslijedile, velik broj Hrvata bio je prisiljen napustiti svoj zavičaj u Vojvodini, u kojem su živjeli stoljećima kao autohtono stanovništvo. Neki su, nažalost, ubijeni, a riječ je o etnički motiviranim ubojstvima čiji je cilj bio zastrašiti ostale Hrvate kako bi ih se potaknulo na preseljenje. Iako pojedinci to preseljenje vole nazivati humanitarnim, uzmemo li u obzir što je sve dovelo do tako masovnoga iseljavanja, o nečem humanitarnom i humanom ni pod razno ne može i ne smije biti govora. No, usprkos svemu, činjenicama i svjedocima tih nemilih događanja, o tome se još i dalje šuti, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj. Zar su životi masakriranih članova obitelji Oskomić i ubijenih članova obitelji Matijević (među kojima je bilo i malodobno dijete) iz Kukujevaca manje vrijedni? Ili životi nestale braće Abjanović koji su odvezeni u nepoznato službenim vozilima JNA iz svog doma u Moroviću nakon čega im se gubi svaki trag, a njihova obitelj još ni dan danas ne zna ništa o njihovoj sudbini?
 
Draga gospodo iz Vlade RH, gospodine Pupovče i zastupnice Šimpraga, pozdravljamo poruke iz Vašega govora u Saboru, no budućnost će nam zaista biti svijetla kada razriješimo sve repove prošlosti, sve nepravde počinjene jednoj i drugoj strani, kada i hrvatska i srpska strana ulože istinske i podjednake napore da pravda bude zadovoljena, da se sankcioniraju poticatelji i počinitelji zločina, među ostalim, i nad vojvođanskim Hrvatima, kada se nestali u ratu pronađu, kada nađu vječni spokoj. Tada će biti mira, sloge i moći će se krenuti dalje na obostrano zadovoljstvo. Iskreno se nadamo da će do toga doći što prije.
Zagreb, 3. kolovoza 2020.
 

Ivana Andrić Penava, hrvatsko dijete koje je doživjelo 1990-e „s druge strane“ i napustilo zavičaj s kolonom u samo jednom smjeru bez mogućnosti povratka i Mato Jurić, predsjednik Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata

Povezani članci

Biti Hrvat u Crnoj Gori

hrvatski-fokus

Književni klub HKUPD Stanislav Preprek

HF

Izvrstan zbornik radova o iseljeništvu

HF

Amerika nije više uzor i snaga!

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...