Hrvatski Fokus
Gospodarstvo

Hrvoje Šošić i velikosrpski gospodarski planovi

Rasprave Martina Dobrinčića o strateškim pomorskim pravcima

 
 
U radu »Otkud suprotstavljanje dunavske gospodarske orijentacije Jugoslavije u svakom pogledu opravdanijoj jadranskoj« (Hrvatska revija, br. 2.-3., München, 1972.) Hrvoje Šošić razotkriva velikosrpska posezanja i protuhrvatske planove na gospodarskom planu. Šošić ukazuje na djelovanje Martina Dobrinčića koji neposredno nakon rata i "prve petoljetke" 1954. raspravlja o strateškim pomorskim pravcima (temi o kojoj se u Jugoslaviji nije puno govorilo i pisalo) te Dobrinčić zaključuje da "izborom jadranske orijentacije kao glavne  ne treba sasvim zanemariti ono sporedno: crnomorsku i egejsku orijentaciju". Naglašavam da je to ključno geopolitičko pitanje, zemlje Heartlanda predvođene Rusijom mogu po geopolitičkoj teoriji nadvladati one rubne oceanske (Rimland) samo ako povežu Euroaziju u jednu ekonomsku cjelinu.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2020/08/8c49s5wv-334x334.jpg
Englezi su prestali ulagati u njemačko gospodarstvo i počeli ubrzano naoružavanje nakon što je Njemačka preko Austro-Ugarske naumila povezati se sa Turskom i Azijom uopće. To je bit svega, na to i Tito misli kada izjavljuje nakon II. svjetskoga rata da će poštovati engleske komunikacijske interese. Egejski pravac je idealan Makedoniji, ali odgovara i Srbiji, do te mjere da je grof Galeazzo Ciano nudio Jugoslaviji (Milanu Stojadinoviću) Solun u jednom trenutku, te da su srbijanske zazubice za Solunom i Dračom možda omele pregovore o Rijeci, koja je vjerojatno pripala Italiji da se omete rast Srednje Europe. Titova Jugoslavija umjesto da forsira luku Rijeka koja je pogodna Srednjoj Europi gradi prugu Beograd – Bar.
Ideja o gradnji pruge Beograd – Bar je stasala 1966., prekinuta 1971., te prebačeno financiranje na Srbiju i Crnu Goru, što je dovršeno 1975. Dužina pruge je 476 kilometra, ima 114 km tunela od koji najduži ima više od 6 km. Pruga prolazi nekoliko kilometara kroz BiH (selo Štrpci) o čemu se tada nije razmišljalo, a danas je mogući problem. Mađari i Rumunju imaju Crno more, dapače i njima i Beogradu je čak i Rijeka prihvatljivije rješenje od Barske pruge. Dakle, za Barsku prugu nisu zainteresirani niti Sovjetski Savez, niti bi JNA ona nešto strateški značila.
 
Istodobno zapuštanje Rijeke je pravi fenomen, i danas se tamo jako malo radi na operativnoj obali i povezivanju sa Srednjom Europom, što preotimaju agilniji Kopar i Trst. Šošić sve to razumije, ali temi pristupa mudro i pravi se nevješt. Nakon mojeg uvoda citirajmo Dobrinčića: "Dunav je plovan cijelom dužinom u Jugoslaviji (588 km), inače je plovan od Regensburga do ušća, a ipak nije osposobljen za plovidbu morskih brodova, međunarodna je rijeka, teče suprotno smjerovima naše vanjskopolitičke razmjene, utječe u inozemstvu u Crno more gdje nas čekaju devizni troškovi, težak mu je sektor Đerdap (posebice pristojbe), prekrcaj u morske brodove vrši se u Braili (rum. luka, troškovi prekrcaja). Sulina se jako zamuljuje (troškovi čišćenja), prolaz kroz Dardanele (psb. pristojbe), Crno more je prometno relativno malo vrijedno more (teret mora čekati na nailazak broda koji odgovara smjeru tereta). Beograd ima svoje računice koje otvara Stojan Novaković u knjizi "Koncepcija saobraćajne politike  i sistem privređivanja u saobraćaju" (Beograd, 1971., referati za savjetovanje Instituta Kirilo Savić). Novaković (ne miješati sa istoimenim povjesničarom (1842. – 1915.) hvali riječne putove, jer da je hidroelektrana Đerdap olakšala plovidbu, da Nijemci reguliraju kanal Rajna – Majna – Dunav, te da će se izgraditi gotov 1976. kanal Dunav – Tisa – Dunav).
 
Novaković napada Rudolfa Bićanića i koji da nepotrebno suprotstavlja Jadransku koncepciju Dunavskoj. Novaković smatra da će završetkom pruge Beograd – Bar i normalizacijom pruge Ploče – Sarajevo doći do ekonomičnijeg kretanja robne razmjene iz istočnoga dijela naše zemlje. (čitaj Srbije, op., T.T.). Novaković namjerno nije Bićanića kao ozbiljnoga znanstvenika citirao, jer Bićanić piše: "najbolji ekonomski razvoj znači razvoj uz najveći mogući izbor najpovoljnijih alternativa. U drugoj polovici 20. stoljeća ne može se uspješno razvijati ni jedna ekonomija na svijetu, ni autarkično (samodostatno) ni teleološki (svrhovito, misli valjda na plansku ekonomiju, op., T.T.), po unaprijed postavljenom načelu, unaprijed određenim metodama, u unaprijed postavljenom okviru". Bićanić je smatrao da uklapanje u svjetsku razmjenu putem Dunava ima vrlo uske i ograničene mogućnosti.
Tim Dunavom bi se približili Sovjetima, ali i za takvu mogućnost je more bolji poveznik. Bićanić kaže da je triput bila u igri Dunavska orijentacija; prvi puta za dinastije Obrenovića kada se privreda Srbije uspoređivala s bocom  s jednim grlom (Dunavom), drugi puta za Hitlerova osvajanja, treći puta 1945. – 1948. kada se težilo Staljinovim Sovjetima.
 

Teo Trostmann

Povezani članci

Bez praznih obećanja, samo rješenja za energetsku tranziciju

hrvatski-fokus

Brošura sa 120 turističkih programa

HF

Nema koristi od fondova EU-a

HF

Svjetske banke prale prljavi novac

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...