Hrvatski Fokus
Hrvatska

Jugoslavstvo i južnoslavenska lutanja

Naš problem nije gripa već demografija, gospodarstvo, poljoprivreda, kadrovska politika, racionalna i poštena uprava, pravna država, moral

 
 
Malo ljudi se uopće zapita odakle jugoslavenstvo kod Hrvata, i koje su sile taj pokret i ideju podržavale i iz kojih razloga. Sklavinije su za Bizantince niz nestabilnih državnih tvorevina, više plemenskoga tipa koje oni uzimaju sa paušalno i sa omalovažavanjem, i često puta u tekstovima miješajući i brkajući etnose. (Ana Komnena, Zonara, Porfirogenet, Skilica, Kekaumen…). Talijani (koje mi podrugljivo nazivamo Puljizi po regiji Puglia, Apulija) sve uopćavaju imenom Slavi, Schiavoni, dok Crkva koja voli statičnost i nepromjenjivost pojmova inzistira na povijesnom Iliriku. U vrijeme pape Siksta V. postoji (katolički jasno) Ilirski zavod sv. Jeronima, kojemu Slovenci ne pripadaju. Istaknuti pojedinci iz hrvatskoga okružja sebe nazivaju na osmanskom dvoru narodnim imenom Hrvat, Bošnjak.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2020/08/b0219d07b16743b8ef3507f609f0418a.jpg
Svećenik renesansni na Hvaru Pribojević u Zgodama i podrijetlu Slavena fantazira i mitologizira, dok benediktinac Mavro Orbini u "Kraljevstvu Slavena" koja je jako utjecala svojim sveslavenstvom na to kako doživljavaju Slaveni sami sebe naspram Osmanlijama, Veneciji, Beču opisuje (često sa grješkama) povijest južnih Slavena.
To djelo je preveo na ruskoslavenski učeni Teofan Prokopievič, grkokatolik iz Kijeva (ukr. Kyiv). Svoj jezik Orbini naziva dubrovačkim(!). Niz jezikoslovaca djeluje od isusovca Marina Temperice, koji je bosanski govor smatrao idealnim za zajednički jezik (misleći po svemu sudeći na istočnohercegovački), pa do isusovca Bartola Kašića koji tu stvar sretno privodi kraju početkom XVII. stoljeća. Tu su i Mikalja, Vrančić, te naravno zanesenjak svećenik Križanić koji želi pounijatiti ruskoga cara i stvoriti miks hrvatskoruski kao esperanto za Slavene. Tada Crkva osjeća slabljenje Osmanskoga carstva i želi iskoračiti na istok, podižući hrvatski jezik na sveučilišni rang (vidjeti radove isusovca Vladimira Horvata, dominikanca Stjepana Krasića, te svećenika Ivana Goluba, pjesnika). I Gundulić želi da se Slaveni ujedine pod žezlom poljskoga kralja. Francuskom revolucijom postaje opet aktualno nacionalno pitanje, mađarski visoki činovnik Sava Tekelija krajem XVIII. stoljeća tiska kartu Velike Srbije, a Jovan Raič piše historiju Hrvata, Bugara i Srba.
 
Razgovor ugodni naroda slovinskoga piše Kačić nakon što je Venecija fra Filipa Grabovca utamničila zbog hrvatovanja, Kačiću je jasno koji su krajevi hrvatski za razliku od Tekelije koji bi Srbiju dodao Dalmaciju, BiH, Slavoniju. On (Tekelija) piše 1802. austrijskome caru Franji I., ali njegove ideje prihvaća Napoleon stvarajući Ilirske provincije od Slovenije i južne Hrvatske. Na masonsku shemu su se uhvatili i Toma Bassegli koji bi stvorio državu južnih Slavena bez Slovenije (kasnije nadodaje Kranjsku), Istre, Vojvodine, Makedonije, Bugarske, te sa Hrvatskom, BiH, Srbijom do Prištine i Niša. Francuskim masonima se ta ideja svidjela kao mogućnost prodora na Balkan, dočim su Englezi (Palmerstone) nastojali da se Mađarska odcijepi od Austrije, te pridruži Rumunjima i južnim Slavenima u novu uniju. Tada u Dubrovniku srbofil Medo Orsat Pucić (Pozza) zagovara približavanje Mađarskoj.
 
Postojali su i planovi da se talijanska flota iskrca na hrvatskoj obali, te da se izvrši ustanak u Vojnoj krajini, taj plan je morao biti poznat Kvaterniku koji je napravio donkihotovski pokušaj ustanka u Plaško, među hrvatskim Srbima. Naši ilirci su ilirskim imenom jako pogriješili; Srbe i Slovence nisu pridobili, a Hrvati su se osjećajući se preslabim, rascjepkanim i malenim prema Mađarima, Austrijancima, Turcima i silno se bojeći talijanske, pa i njemačke moći postali mnogi rusofilima (kratko vrijeme Kvaternik, Strossmayer, Kukuljević, pa i donekle Radić i hrvatski komunisti).
 
Milan Marjanović, istaknuti mason vukao je konce Hrvatsko-srpske koalicije, koju je zatekao na vlasti u banskoj Hrvatskoj Prvi svjetski rat sa Pribićevićem na čelu Sabora. Hrvatski Srbi su djelovanjem SPC-a očuvali narodnu svijest, malo ih se osjećalo Hrvatima, ali dosta ih je bilo (posebno među visokim časnicima) lojalno Austriji. To što su Hrvati palamudili sa hrvatsko-srpskim jezikom, pravili dogovore o zajedničkom jeziku (bečki književni dogovor 1850.), veličali masona Vuka Karadžića (iako je Stulli već početkom XIX. stoljeća zgotovio rječnik i pravila našega sadašnjega jezika, da ne računamo Kašića i ekipu svećenika prije njega), uvrštavali srbijanske pisce u lektiru, zanosili se Beogradom – to je naš problem i naš somnabulizam, za to Srbi ne snose krivice.
 
Srodnost jezika (ili stvaranje zajedničkoga standarda) ne mogu popraviti različite geopolitičke interese niti promijeniti stoljećima formirane mentalitete zbog pripadnosti različitim civilizacijskim matricama. Jasno, Hrvatska nije imala razvijene ekonomije ni građanstva, i njene zanose slavenstvom možemo usporediti sa stoljetnom fiksacijom (snovi i obožavanje) Crne Gore na Rusiju, tipa nas i Rusa 200 milijuna! Nažalost opet  kod nas vlada jugoslavustvujušča ekipa. Ne želim kazati da Jugoslavija kao neka Noina arka nije donekle zaštitila od posezanja Italije, Njemačke, Turske. Iako je jasno da je velikosrpski režim bio korumpiran, brutalan i socijalno neosjetljiv ipak ni Španjolska, Italija, Rusija, Njemačka i dr. sile onoga vremena nisu djelovale pitomo ni kultivirano. Jugoslavija je rezultat Hladnog rata, kad je Sovjetski Savez nestao nestala je i ona. Neke solidne stvari jesu tada urađene i svakako jest bila korak prema hrvatskoj državnosti, ali ona se održavala na zapadnim kreditima, gastarbajterima i turizmu.
 
Mi danas moramo se osloboditi bilo koje magle, i jugoslavenske i europske i druge, jer gubeći industrijsku proizvodnju, poljoprivredu, obrtništvo,demografiju (iseljavanje i nizak natalitet), naftnu kompaniju (bravo Mađari!), banke i hotele mi postajemo samo jedan pijun Mitteleurope kojega ona može i odbaciti bude li joj to u interesu. Mi još uvijek moramo dokazivati ukupan broj žrtava rata i poraća i sramiti se za Jasenovac, dočim jednako krvava Srbija ne osjeća nikakvu krivicu za Nedićeve logore i četničke zločine. U svemu tome najsimpatičniji su braća Bošnjaci, oni se ponašaju kao da u NDH nisu ni luk jeli ni luk mirisali. Dakle, država traži državotvorstvo, traži planove, programe, saveznike u ostvarivanju interesa, traži strategiju, traži mozgove a ne snove i bajke! Naš problem nije gripa već demografija, ekonomija, poljoprivreda, kadrovska politika, racionalna i poštena uprava, pravna država, moral.
 

Teo Trostmann

Povezani članci

Hrvatski Mojsije

HF

AFORIZMI – Bolje je – budimo bolji

HF

Hrvatsko nacionalno etičko sudište ide hrabro naprijed

HF

Andrej Plenković nije HDZ-ovac, on je podvaljen

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...