HrvatskaMajčin vapaj by HF14/03/2018 Zgarište u posavskoj ravnici Ja nisam mogla birati Mjesto i datum rođenja, Niti sam mogla birati Vjeru, naciju, ni boju kože. Sve si mi to odredio ti, Gospodine Bože. Dok plačući napuštah utrobu majčinu Nisam mogla birati Ni brata, ni sestru, ni oca svoga. Sve mi to bi određeno Od Svevišnjeg Boga. Šaptaše mi anđeli nebeski, Dok mi prve suze padaše na posavsku grudu: "Neka na ognjištu dičnih pradjedova I unuci sretni i čestiti budu." Djetinjstvo mi u iverju raslo, Na obalama Foče, Bosne, Ukrine i Save. Tamo, gdje su najljepši brežuljci, Najzlatnija žita, najzelenije trave. U suton mog života Nečastivi dođe u Ravnicu. Pogazi žita, vrtove i trave, Razori ognjišta, grobove i crkve, Na obalama Foče, Bosne, Ukrine i Save. Samo pepeo ostade svjedočit Ispod kojeg zemlja mučno diše. Ovo bijahu Šimićevi dvori, A sad? Sad u njima nema – nikog više. Dok pod tuđim nebom i kruha sam gladna Duša moja Svevišnjga moli Uzmi Bože život mi zemaljski, Ili ga uzmi il' me nazad vrati, Na zgarište, na rodnu mi grudu Da bar kosti na miru mi budu. Pejo Šimić