Majčin vapaj

Zgarište u posavskoj ravnici

 

 

Ja nisam mogla birati

Mjesto i datum rođenja,

Niti sam mogla birati

Vjeru, naciju, ni boju kože.

Sve si mi to odredio ti,

Gospodine Bože.

Dok plačući napuštah utrobu majčinu

Nisam mogla birati

Ni brata, ni sestru, ni oca svoga.

Sve mi to bi određeno

Od Svevišnjeg Boga.

 

Šaptaše mi anđeli nebeski,

Dok mi prve suze padaše na posavsku grudu:

"Neka na ognjištu dičnih pradjedova

I unuci sretni i čestiti budu."

 

Djetinjstvo mi u iverju raslo,

Na obalama Foče, Bosne, Ukrine i Save.

Tamo, gdje su najljepši brežuljci,

Najzlatnija žita, najzelenije trave.

 

U suton mog života

Nečastivi dođe u Ravnicu.

Pogazi žita, vrtove i trave,

Razori ognjišta, grobove i crkve,

Na obalama Foče, Bosne, Ukrine i Save.

                                       

Samo pepeo ostade svjedočit

Ispod kojeg zemlja mučno diše.

Ovo bijahu Šimićevi dvori,

A sad? Sad u njima nema – nikog više.

                         

Dok pod tuđim nebom i kruha sam gladna

Duša moja Svevišnjga moli

Uzmi Bože život mi zemaljski,

Ili ga uzmi il' me nazad vrati,

Na zgarište, na rodnu mi grudu

Da bar kosti na miru mi budu.

 

Pejo Šimić