Titini generali ocijenili su da nema smisla pregovarati oko predaje zarobljenika
Ono što se vrlo dugo skrivalo nakon Drugoga svjetskog rata jest podatak da je 9. svibnja 1945. u kasno popodne na zagrebačkom Tuškancu broj 24, u dotadašnjoj vili dr. Ante Pavelića, održan sastanak Peke Dapčevića, Koče Popovića, Koste Nađa (na slici) i generala Rade Hamovića. Ocijenili su da nema smisla pregovarati oko predaje zarobljenika. Cilj im je bio uništiti ih svom raspoloživom vojnom silom, a samo veoma mali broj zarobiti
Glavnina se hrvatske vojske do 9. svibnja 1945. uspijeva preko Slovenije povući prema Bleiburgu. Na njezinu putu kroz Celje do Dravograda partizana gotovo nije bilo. No, nakon 9. svibnja iste godine u taj dio Slovenije dolaze sve četiri armije Jugoslavenske armije i slovenska 14. divizija te druge manje jedinice koje u glavnini HOS-u zatvaraju put prema Austriji.
Ono što se vrlo dugo skrivalo nakon Drugoga svjetskog rata jest podatak da je 9. svibnja 1945. u kasno popodne na zagrebačkom Tuškancu broj 24, u dotadašnjoj vili dr. Ante Pavelića, održan sastanak Peke Dapčevića, Koče Popovića, Koste Nađa i generala Rade Hamovića.
Brozova naredba
Donijeli su odluku kojom su realizirali Titovu naredbu da se uz pomoć Rusa i Engleza zatvori obruč oko njemačkih i hrvatskih snaga zapadno od Sutle do celjske kotline, kao i na sjeveru do Drave, te južno od austrijske granice. Tijekom sastanka Titovi komunistički generali procijenili su da će u okruženju biti više od 400 000 vojnika i mnoštvo civilnih izbjeglica, koji su se u strahu od odmazde povlačili zajedno s hrvatskom vojskom. Procjena je Titovih generala bila da će se u okruženju naći oko 250 tisuća njemačkih vojnika, 130 tisuća vojnika Hrvatskih oružanih snaga, 7 tisuća pripadnika srpskoga dobrovoljačkog korpusa te desetak tisuća crnogorskih četnika. No, generalska odluka o užasavajućem genocidu nije bila donesena u Zagrebu, bila je to definitivno odluka Tita i njegovih najbližih suradnika.
Kosta Nađ u svojoj knjizi „Pobeda“ eksplicitno navodi kako su na tom savjetovanju ocijenili da nema smisla pregovarati oko predaje zarobljenika. Cilj im je bio uništiti ih svom raspoloživom vojnom silom, a samo veoma mali broj zarobiti.
Do 9. svibnja 1945. u Sloveniji su ostale glavnine Pete, Šeste i Sedme divizije HOS-a, ali i mnogobrojne hrvatske civilne izbjeglice, koje se do 15. svibnja 1945. još zajedno probijaju kroz zasjede nadmoćnijih partizana prema Celju, Dravogradu, Slovenj Gradecu i Bleiburgu. Njihov put završava u dolini iznad Slovenj Gradeca, u Polanskoj dolini, gdje se vode posljednje borbe s partizanima. Tamo je u samo šest dana zarobljeno više od 40 tisuća hrvatskih vojnika i više od 50 tisuća nedužnih hrvatskih civila.
U Europi je rat završen, ali na području Celja, Velenja, Dravograda 9. svibnja tek počinje pokolj. Nakon 72 godine pronalazi se u Vojnom arhivu u Beogradu dokument „Pregled nanetih gubitaka neprijatelju“. Iz tog dokmenta jasno proizlazi da su samo u toj, završnoj operaciji do 15. svibnja 1945. partizani zarobili 230 426 vojnika i civila, ubili 92 409 vojnika i ranili ih 314.
„Pregled nanetih gubitaka od 20. 04. do 15. 05. 1945.“
Iz drugog dokumenta, koji je također bio nedostupan svih ovih godina, iz Knjige depeša generalštaba NOV Jugoslavije od 13. svibnja do 18. srpnja 1945., danas možemo, uz to koliko je zarobljenika vraćeno iz Bleiburga, saznati i novu povijesnu činjenicu da su na područje Maribora bugarski vojnici iz Austrije vratili 10 000 ustaša i 4000 civila, među kojima i 3000 žena i djece (postoji depeša o tome kako su ih Bugari vratili).
„Pregled nanetih gubitaka od 20. 04. do 15. 05. 1945.“, str. 4.
Ta Knjiga depeša jasno pokazuje da je general Arso Jovanović taj koji je u Titovu generalštabu vodio postupke sa zarobljenicima.
Osamnaestog svibnja 1945. Arso Jovanović upućuje depešu generalu Kosti Nađu, komandantu 3. armije: »Uputite odmah ratne zarobljenike u Vojvodinu i to: 75 hiljada u Bačku, trideset hiljada u Srem, deset hiljada u Baranju, i trideset hiljada u Banat.«
Istog dana Arso Jovanović šalje i drugu depešu: »Saveznička komanda za Koruško predaće vam 200.000 ratnih zarobljenika jugoslovenskih podanika. Odredite i uputite u odredište komisiju od pet članova koji će primiti te zarobljenike od savezničke komande. Članove komisije odredite od odabranih oficira.«
Dopis Štabu III. Ukrajinske fronte
Faksimili depeše A. Jovanovića – Titovi su partizani od 9. svibnja 1945. zarobili ili primili od Engleza i Bugara već 444 426 zarobljenika. Ako tomu pridodamo i broj likvidiranih u borbama s partizanima u pokolju do 15. svibnja 1945., taj broj iznosi 536 833 čovjeka. Mnoga istraživanje i otkrivena stratišta u Sloveniji, Hrvatskoj i na drugim područjima tadašnje Jugoslavije, potvrđuju da križni put nije preživjelo ni deset posto svih zarobljenika.
Križni put – „KOLONE SMRTI”
Velika većina zarobljenika koji nisu preživljeli zarobljavanje bila je hrvatske nacionalnosti. U taj broj zarobljenih partizanski likvidatori nisu čak ni uračunali 96 000 njemačkih zarobljenika i 11 101 slovenskog zarobljenika. Za jugoslavenske zarobljenike dosad nije pronađena evidencija, iako za sve njemačke zarobljenike u Vojnom arhivu u Beogradu postoji svih 96 000 kartona za svakog njemačkog zarobljenika posebno. Iz njih proizlazi da ih je 16 000 umrlo u jugoslavenskim poslijeratnim logorima te da su posljednji preživjeli pušteni potkraj 1948. godine.
O tome zašto je Tito baš generala Arsu Jovanovića zadužio za zarobljenike i njihovu likvidaciju, govori i druga činjenica, naime, on je od svih u partizanskom Generalštabu najbolje poznavao slovenski teritorij i organizaciju jedinica u tadašnjoj Sloveniji. Za Arsu Jovanovića desetljećima su tvrdili da je ubijen pri bijegu u Rumunjsku 11. kolovoza 1948. Tada je bio načelnik Generalštaba Jugoslavenske armije. Kao i mnoge druge i ta komunistička laž ostala bi zapisana kao da je istinita da kapetan Mihael Golob 6. rujna 2000. nije na sudu u Ljubljani, pred sudskim vijećem koje je vodila sutkinja Alijana Ravnik, iznio da je te, 1948. godine vodio sigurnosnu službu osiguranja generalštaba JA. U zgradi generalštaba bio je sastanak na kojemu su bili general Branko Petričeč, general Jefto Sašić, Vlado Dapčević i drugi. General Jefto Sašić, načelnik vojne obavještajne službe KOS-a, u prepirci je povukao pištolj i usmrtio generala Arsu Jovanovića. Kapetan Mihael Golob morao je mrtvog Arsu Jovanovića odvesti do granice s Rumunjskom i kod Vršca inscenirati kraj njegova neuspjelog pokušaja bijega.
No vratimo se u svibanj 1945. godine i u Maribor. Devetoga svibnja bugarska i ruska vojska „oslobodile“ su Maribor. Nijemci su se povukli bez borbe. Predaja je obavljena na mostu koji danas nosi ime Titov most. Nakon odlaska Nijemaca nadzor nad mostom preuzima bugarska vojska.
Ulazak Bugara u Maribor
Sljedećeg dana u Maribor ulazi i lokalna partizanska jedinica s Pohorja. Majora Štefana Pavšića Juru partizanski Glavni štab za Sloveniju odabrao je za komandanta grada Maribora. U grad stižu i komandant slovenske brigade KNOJ-a Anton Vratanar s trećim bataljunom i iz slovenskoga Vrhovnoga štaba general Lado Ambrožić Novljan. Koncentracija partizanskih političara i visokih oficira u Mariboru sve je veća, a dolazi i Sergej Kraigher, suprug Lidije Marjete Šentjurc, kao predstavnik CK KP Slovenije. Da se priprema nešto strašno, bilo je posve jasno kad u sam grad i oko njega ulaze jake snage 3. armije, a to su bile 12., 16., 17., 40. i 51. divizija.
Engleska vojska nije ušla u Maribor, dok je za Tita i komunističku vrhušku partizanskih jedinica postojao samo jedan prihvatljivi plan: da Maribor bude stratište za masovne likvidacije Hrvata. Ostvarenje takvoga plana štitile su bugarske i ruske jedinice, dok su se jake partizanske jedinice brzo kretale prema Klagenfurtu i Trstu. U tom, užasavajućem vremenu partizanske snage na području Maribora bile su izvan svake kontrole zapadnih Saveznika.
Tito je mogao narediti da se sa zarobljenicima učini što god on poželi i naredio je – pokolj. Prvo su u Maribor dovedeni pripadnici 6., 7. i 8. divizije HOS-a, koji su bili zarobljeni u borbama do 15. svibnja 1945.
Do 15. svibnja u Maribor, osim toga, dolaze i vlakovi iz Zagreba u kojima su bili uglavnom civili. Bile su to izbjeglice, pretežito članovi obitelji hrvatskih vojnika, ranjenici, članovi raznih domoljubnih organizacija, posebno Ustaške mladeži i ženski ogranci. Iz tih dnevnika jasno proizlazi da je formirano mnoštvo logora u Mariboru.
Mariborska vojarna „Kadetnica“ prva je određena za koncentracijski logor za hrvatske izbjeglice. Drugi po veličini bio je logor smrti na otvorenome, uz današnju autocestu pokraj guste šume u Teznom, najbližemu poznatom stratištu u protutenkovskom jarku. Kao logorima su se, osim toga, partizanske jedinice koristile zgradama aerodroma i hangara, vojarnom u Melju, tvorničkim halama u Teznom, Ciglanom u Košakima.
Do 18. svibnja logore nadzire 40. divizija, od 18. do 24. svibnja nadzire ih 12. divizija, a od 24. svibnja 17. divizija, dok je za osiguranje zadužena 15. majevička brigada. Pronađeni dnevnici jasno potvrđuju činjenicu da su za likvidacije određeni pripadnici 17. divizije koja je formirana 21. rujna 1943. Sedamnaesta divizija u to je doba imala oko 3000 boraca, ali se njihov broj već u svibnju smanjio na samo 1800 pripadnika. Da ironija bude veća, u nju, ohrabreni pozivom kralja Petra II. da se priključe partizanskoj vojsci, u rujnu 1944. godine masovno ulaze nekadašnji četnici s područja Šumadije. Tako se divizija popunjava do broja od 10 000 vojnika. Sve nas to vodi do zaključka da su među likvidatorima Hrvata na području Maribora bili novi partizani, koji su prije toga, do rujna 1944. godine, bili četnici generala Draže Mihailovića. O priključenju četnika 17. diviziji jasno nam govori i pronađeni dnevnik te divizije.
Izvještaj o 17. diviziji iz 4. rujna 1944.: „U toku dana primljeno je 267 drugova, dodeljenih našoj diviziji iz 23. srpske divizije, te su isti raspoređeni po brigadama…” I tako za svaki dan. Sedamnaesta divizija popunila se do konačnoga broja od 10 000 vojnika. Slično su se popunjavale sve četiri tadašnje jugoslavenske armije.
Milan Basta, komandant 51. divizije, koji je uime partizana sudjelovao u razgovorima između Britanaca i Hrvatskih oružanih snaga kod Bleiburga, obećavao je: „Mogu Vas na kraju nešto pobliže izvještiti o sljedećem: izbjeglo stanovništvo vratiti će se kućama. Cjelokupna vaša vojska biti će, u slučaju da pristanete na bezuvjetnu kapitulaciju, sprovedena u zarobljeničke logore. Prema pripadnicima vaše armije postupaće se po međunarodnom pravu o ratnim zarobljenicima. Svim oficirima i vojnicima bit će ostavljena potrebna oprema. Generali mogu da imaju svoje posilne i lično naoružanje do dalnjeg…“ No, i za te se riječi predstavnika Titove vojske odmah nakon bezuvjetne predaje utvrdilo da nikako nisu bile iskrene.
Treća jugoslavenska armija povela je nakon 18. svibnja 1945. iz Bleiburga razoružanu vojsku Nezavisne Države Hrvatske te nedužne civile uzduž doline Drave preko Dravograda i Slovenj Gradeca pa sve do Maribora. Podatci kojima danas raspolažemo jasno potvrđuju da su to bili uglavnom pripadnici 1., 2., 3., 4., 5., 9., 10., 11., 12., 13., 14., 15., 16., 17. i 18. divizije HOS-a, članovi njihovih obitelji i ostale izbjeglice koje su zbog straha od partizanske odmazde napustile Hrvatsku u prvim danima svibnja. Njihovo vraćanje iz Bleiburga pratilo je bjesomučno divljaštvo jugokomunističkih likvidatora i nemali broj smaknuća izveden je već na putu prema Mariboru.
Titovi su partizani za konačne likvidacije izabrali protutenkovske rovove u Teznom, bunkere na aerodromu i tvornice također u Teznom, prirodne špilje na Pohorju te kratere od savezničkih bombi koje su pale na Maribor od 1943. do 1945. godine. Na Maribor je radi uništenja tadašnjih njemačkih tvornica u vrijeme Drugoga svjetskog rata palo najmanje 15.000 bombi.
