Rođen u mjestu Mirca, nedaleko od Supetra, na otoku Braču. Potječe iz ugledne katoličke i domoljubne obitelji. Jednoga su mu brata ubili partizani
U hrvatskom iseljeništvu bilo je i ima brojnih domoljuba i mnogo domoljublja. To ne znači da je broj takvih djelatnika i idealista bio, ili da je danas, velik. Ali svako mjesto, država i kontinent gdje žive hrvatski iseljenici imalo je i ima onih koji su se svesrdno žrtvovali i žrtvuju za opće dobro. Među najistaknutijima bio je inženjer Nikola Kirigin.
Od Brača do Amerike
Nikola Kirigin (Chargin) (1918. – 2011.) rođen je 29. travnja 1918. u mjestu Mirca, nedaleko od Supetra, na otoku Braču. Potječe iz ugledne katoličke i domoljubne obitelji. Jednoga su mu brata ubili partizani, a drugi, Martin (1908. – 2001.), bio je poznati liturgičar i najzaslužniji za obnovu benediktinskoga samostana Čokovac na otoku Pašmanu.
Nikola je klasičnu gimnaziju otpočeo na Širokom Brijegu, a maturirao (1936.) u Splitu. Potom je završio studij agronomije (1941.) na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu.
Nakon postignute sveučilišne diplome postao je upraviteljem imanja hrvatske slikarice i gospodarstvenice Vere barunice Nikolić Podrinske (1886. – 1972.). Kao mlada i uspješna stručnjaka, Ministarstvo za oslobođene krajeve postavilo ga je 1943. za nadstojnika Gospodarsko-opskrbnoga odsjeka; sažetije, brinuo se za opskrbu hranom naroda u Dalmaciji. Zdušno radeći na toj dužnosti, ranjen je krajem 1944. i bio u partizanskom zarobljeništvu u Splitu do lipnja 1945.
Premda su mu partizani obiteljsku kuću opljačkali i brata ubili, Nikola se vratio kući i marljivim radom obnovio imanje svojih roditelja. Kao sposoban i radišan agronom, postao je predsjednik mjesne Poljoprivredne zadruge. Svojim znanjem, sposobnošću i neumornošću, uspio je obnoviti mjesno vinogradarstvo i maslinarstvo te mnogo pridonio općemu napretku svojega rodnoga mjesta.
Ali u komunizmu je poslušnost važnija od sposobnosti. Nikolini uspjesi gledani su kao dokaz njegova antisocijalizma. Zbog toga se (1959.) preselio u Zagreb. Ali ni ondje nije bio poželjan pa je iste godine otišao u Ameriku, u San Francisco.
Poslovni uspjesi u Americi
Sposobnosti, poduzetništvo i rad u Americi donose uspjehe. Vrata kalifornijskih vinarija bila su Nikoli širom otvorena, enolog s bogatim iskustvom u vinogradarstvu bio je poželjan i tražen. Radio je za nekoliko vinarija. Ali nije ostao na tome, s još jednim prijateljem Hrvatom kupio je (1976.) jednu staru vinariju, preimenovao ju u Kirigin Cellars, obnovio i uspješno vodio do 2004. Premda je vinarija bila (i ostala) relativno manje veličine, postala je poznata po proizvodnji desertnoga vina – Vino de Mocca. Vinarija se nalazi u mjestu Gilroy, nedaleko od Santa Cruza, a i danas nosi njegovo ime, odnosno prezime.
Domoljubni rad – misionar hrvatske sloge
Nikola Kirigin cijeloga je života slijedio katoličke i domoljubne stope svojih predaka. Naime, već u studentskim danima postao je član Velikoga križarskoga bratstva. Bio je i dužnosnik Starčevićeve mladeži. Po dolasku i emigraciju, odmah se svrstao u domoljubne redove i bio neumoran u radu za slobodu svojega naroda i domovine.
Svi koji smo poznavali Nikolu Kirigina, njegov rad i s njim surađivali, možemo svjedočiti da je bio poduzetan i ustrajan misionar hrvatskoga zajedništva. K tomu, bio je nesebičan idealist kojega nije ništa moglo obeshrabriti ili umanjiti njegov domoljubni rad i žar.
Uvijek je osmišljavao nove ideje, poticao razgovore i dogovor među djelatnim Hrvatima, pojedincima, skupinama i organizacijama. Nije se bavio domoljubnim radom radi parade, nazdravičarstva ili samohvale, nego radi interesa naroda. Putovao je po svim većim (a i manjim) hrvatskim naseobinama u Americi i Kanadi, održavao govore i razgovore, pisao u više tiskovina, tražeći uvijek sklad i da svatko pozitivno djeluje u svojoj sredini; među prijateljima, poznanicima i u svojim strankama i udrugama.
Početkom godine 1971. javno je pozivao na utemeljenje Hrvatskoga ureda (centra) u Washingtonu. Tumačio je, kako bi taj ured imao ulogu hrvatskoga veleposlanstva u glavnom gradu Amerike. Bio je spreman u tom pothvatu sudjelovati, kao i njegovi prijatelji iz Kalifornije. Uvijek je imao nove i dobre ideje, naglašavajući „možemo i više”. Bilo je to vrijeme Hrvatskoga proljeća, Nikola je bio ushićen mladom generacijom u Hrvatskoj i želio da Hrvati u svijetu budi ujedinjeni i sjedinjeni s Hrvatima u domovini u zajedničkom radu na ostvarenju slobode i samostalne države.
Nakon sloma Hrvatskoga proljeća, posvetio se ujedinjavanju svih hrvatskih domoljubnih snaga u emigraciji. To je bilo ostvareno prvo u utemeljenju i radu Sjevernoameričkoga vijeća, a potom Hrvatskoga narodnoga vijeća (HNV), koje je utemeljeno 1974., a on mu je bio prvi tajnik. Premda nije bio izabran u prvom sazivu Sabora HNV-a (1975.), neumorno je radio na širenju i jačanju te krovne organizacije. Bio je izabran za sabornika 1983. i 1988. godine. Osim toga, Kirigin je bio među najdjelatnijim Hrvatima u Kaliforniji na svim domoljubnim poljima, uključujući i prijateljstvo s tada guvernerom, a potom predsjednikom Reaganom.
Kirigin se bavio novinarstvom već u mladim danima. Kao gimnazijalac javljao se u tjedniku Nedjelja. U zrelijim godinama objavljivao je priloge u više tiskovina, a bio je i urednik glasila Seljačko ognjište. U emigraciji se javljao u nekoliko glasila, uključujući sljedeće: Danica (Chicago), Hrvatska država (München), Hrvatski tjednik (Australija), Hrvatski dom (Calgary). Bio je jedan od pokretača (1960.) i, sa sinom Tonćijem, voditelj radijske emisije na hrvatskom i engleskom u San Joseu tijekom desetak godina.
Dosanjani san
S oživotvorenjem hrvatske nezavisnosti, ispunio se životni san i Nikole Kirigina. Surađivao je s hrvatskim prvacima u domovini i zdušno potpomagao obranu Hrvatske od velikosrpske agresije. U Hrvatsku se prvi put, nakon odlaska 1959., vratio 1992. godine.
I dalje je sanjao o općem jedinstvu svih Hrvata u iseljeništvu, da bi zajednički mogli biti na pomoć domovini i surađivati s hrvatskim vlastima. Bio je (1993.) tajnik Inicijativnoga odbora za osnivanje Hrvatskoga svjetskoga kongresa, a na osnivačkom skupu (1994.) bio je izabran za prvoga predsjednika HSK. Ali budući da se to odvijalo mimo vladajuće stranke, Kiriginova je ideja bila hitro kooptirana od vladajućih struktura, a on „promaknut” za počasnoga predsjednika.
Obitelj i smrt
Nikola je bio oženjen i u obitelji su se rodila trojica sinova: Tonći, Mladen i Nikola. Umro je na svojem rodnom otoku Braču 14. travnja 2011. i pokopan je u obiteljskoj grobnici u svojem rodnom mjestu.
*Iseljenici iz obitelji Kirigin koji su došli u Kaliforniju prije Nikole amerikanizirali su prezime u Chargin i Nikola je, za američke potrebe, znao rabiti i to prezime.
