Etnografsko pismo Đure Frankovića

Iza sebe je ostavio bogat etnografski i udžbenički opus Hrvata u južnoj Mađarskoj

Sinteza trajne vrijednosti Frankovićeva opusa najljepše se iščitava iz njegova fantastično opremljenog udžbenika Narodopis, koji na temelju etnografskih i dijalektoloških značajki opisuje život Hrvata u Mađarskoj.

Pisac, etnograf i političar Đuro Franković (Frankovics György) (Fok, 9. veljače 1945. – Pečuh, 9. listopada 2016.) bio je u Mađarskoj jedan od vodećih hrvatskih sakupljača i opoisivača narodnoga blaga gotovo filmske vjerodostojnosti, zahvaljujući vlastitome literarnom daru i intelekturalnoj znatiželji toga marljivoga čovjeka prigodom istraživačkoga terenskog rada diljem Mađarske i njezina europskog susjedstva. Rodio se u južnoj Mađarskoj u mjestu Fok, smještenom nedaleko rijeke Drave. Napustio nas je ovih dana nakon kratke i teške bolesti u 72 godini života u Pečuhu, ostavivši nam bogat etnografski i udžbenički opus – razgranat njegovim uredničkim pothvatima kako u knjigama, od usmene do dramske književnosti, tako i u periodičnicima te dojmljivim osobnim poetskim vinjetama iz mlađih dana i zrelije dobi. Krasio ga je neodoljiv šarm bećara s ruralnoga juga i razbarušena sistematičnost, koju stječe fakultetskim historiografskim obrazovanjem u tamošnjim panonskim središtima od rodne Podravine, Lukovišća i Pečuha do srednjoeuropske metropole – Budimpešte. Spoznaje  je dopunjavao čitav život družeći se podjednako sa kazivačima (poput siromašnog pripovjedača, nepismenoga ratara i ribara s mađarske strane Drave Andrije Hidega) i stručnjacima od Pečuha do Zagreba, Đakova, ali i do Novoga Sada, Beograda, Ljubljane i Beča… Radio je kao novinar, urednik, muzealac i sveučilišni predavač na Visokoj učiteljskoj školi u Pečuhu. Nastupao je s podjednakom odgovornošću na pučkim veselicama i stručnim konferencijama, ostavio zapažene leksikografske prinose u maatičnoj zemlji osobito u Leksikonu hrvatskog iseljeništva i manjina (Zagreb, 2015.).

Na vremenskoj okomici Frankovićev se životnni i znanstveni put prelama na točki kojom počinju demokratske promjene u Europi nakon pada Željezne zavjese i sloma komunizma u Mađarskoj i Hrvtskoj. Đuro Frankković je bio među ključnim figurama društvenog, političkog i kulturnog života onog odvažnog naraštaja mađarskih Hrvata s iskustvom dvostruke komunističke represije (mađarske jeseni 1956., hrvatskoga proljeća 1971.), koji će poput ostale srednjoeuropske intelektualne elite devedesetih 20. stoljeća mirno provesti razdruživanje Demokratskog saveza Južnih Slavena u Savez Hrvata u Mađarskoj tj. samosvojan narodnostni život unutar većinskoga društva Mađarske i to na vlastitome materinskom jeziku, odbacivši višedesetljetno nametanje srpsko-hrvatskoga južnoslavenske (čitaj: jugoslavenske) provenijencije. Povjesničar, književnik i diplomat Đuro Vidmarović, navodi kako je njegov imenjak Đuro Franković bio sudionik osnivačkog Sabora Hrvatske demokratske zajednice legendarnog prvog predsjednika RH Franje Tuđmana koji je održan u Zagrebu 24. veljače 1990. godine.  

Osjetivši bilo svoga naroda u turbulentnoj devedesetoj u listopadu Franković je među inicijatorima prve Zemaljske skupštine Hrvata u Mađarskoj. Uz Frankovića, u inicijativnom odboru našli su se vrsni aktivisti kao što su Joka Bunjevac, Geza Vlgyi, Joso Ostrogonac, Angelina Šokac-Marković, Štipan Pančić, Antun Mujić, Ernest Barić, Zorica Babić-Agatić, Jolanka Tišler, Dinko Šokčević, Đuro Šarošac i Mijo Karagić. Slijedom dogovora na Zemaljskoj skupštini, sazivaju svoj prvi kongres u Sambotelu 2. i 3. studenoga 1990., na kojem su utemeljili svoju prvu krovnu udrugu Savez Hrvata u Mađarskoj. Za prvog predsjednika Saveza izabran je Đuro Franković, a za glavnog tajnika dr. sc.  Mijo Karagić. Osnivačkom saboru Saveza Hrvata u Mađarskoj nazočili su u ime Vlade RH, ministar vanjskih poslova, Zdravko Mršić, u ime Sabora RH, zastupnik Đuro Vidmarović i u ime Biskupske konferencije RH, msgr. Đuro Kokša, biskup Zagrebačke biskupije.

Struka, ne bez osnova, procjenjuje kako u više stoljeća novovjekih veza naših dviju kultrura i naših dviju nacija nema tako značajne godine u suvremenoj povijesti hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj kao što je bila 1994. godina. Demokratska strujanja te susjedne nam države u kojoj, prema procjenama poznavatelja živi oko pedeset tisuća Hrvata, omogućila su uspostavu hrvatske manjinske samouprave. Na kulturnome i obrazovnome planu također su se dogodile značajne novine u kojima aktivno participira Fnanković. Prije svega, iz nekada zajedničkih hrvatsko-srpskih i srpsko-hrvatskih, odvajaju se hrvatske škole (osnovna i srednja), razna udruženja i institucije, poput muzeja i muzejskih zbirki, ili pak radio i televizijskih programa koji se danas stvaraju u vlastitim nam hrvatskim redakcijama i studijima te budimpeštanskom Croaticinu Medijskom centru. Osniva se Hrvatsko kazalište u Pečuhu. Tako je devedesetih  i nekadašnji zbornik pod nazivom Etnografija Južnih Slavena u Mađarskoj prestao izlaziti, a pojavio se prvi broj Etnografije Hrvata u Mađarskoj  – čijim urednikom postaje upravo Đuro Franković, priznati etnograf i neumorni skupljač narodnoga blaga našega naroda. Publikacija nastavlja izlaziti do naših dana u okviru serije Etnografija nacionalnih manjina u Mađarskoj, znamenitog etnologa Ernö Eperjessyja.

Vrhunci Frankovićevog stvaralačkog i uredničkog umijeća najpouzdanije se mogu valorizirati u ravnomjernoj zastupljenosti opisa pojedinih grana naše narodnosne zajednice primjerice u svescima Etnografije br. 4/1997, 139 str.; br. 5/1998, 145 str.; br. 6/1999, 181 str. Autorski u njima potpisuje, izvorne znanstvene radove kao što su: Iz vjerskog i glazbenog života Hrvata u Pečuhu;  Mitopoetska i ina slika balada mađarskih Hrvata; Svi narodi cvjetaju u svom jeziku; Ivanje te  u broju 6 iz 1999.Izvješća misionara Bartola Kašića s područja Južne Ugarske pod osmanskom vlasti – školstvo u Pečuhu i nakon turske okupacije. Ediciju Etnografija Hrvata u Mađarskoj stručnjaci hvale kao jedinu u hrvatskoj dijaspori koja sustavno i redovito objavljuje priloge iz područja etno-antropologije, fokusirane na identitet, tradiciju i općenito život hrvatske nacionalne manjine u toj zemlji. Franković okuplja poznata imena mađarske etnologije i folkloristike i njima srodnih znanosti i znanstvenih disciplina. Iz te činjenice očito proizlazi usuglašenost Frankovićeve uređivačke koncepcije i metodološke orijentacije u skladu s kojom autori istražuju i pišu. Osnovni je pristup interdisciplinarnost: od etnologije (zastupljeni su običaji, vjerovanja, gospodarstvo, društveni život, povijest pojedinih obitelji, pučka pobožnost) i folkloristike (gotovo svi oblici usmene književnosti), do povijesti, napose kulturne (kao što je povijest školstva), lingvistike (istražuje se npr. leksik kroz utjecaj mađarskoga jezika na hrvatski, nadimci, pitanje dvojezičnosti, lokalni/zavičajni govor itd.). Struka hvali Frankovićev angažman u prilozima koji se bave pitanjem interetničke komunikacije u svakodnevnom životu, što je vezano uz pitanja istraživanja identiteta jedna od ključnih tema suvremene etno-antropologije.

Zaključno, sinteza trajne vrijednosti Frankovićeva opusa najljepše se iščitava sa stranica njegova fantastično opremljenog udžbenika Narodopis (2001.)u dva izdanja, koji na temelju etnografskih i dijalektoloških značajki opisuje pripadnike naše manjine iz raznih subetničkih i dijalektoloških skupina koje žive raštrkano u manjim i većim cjelinama od mađarsko-austrijsko- slovačke tromeđe duž granica s Austrijom i Hrvatskom sve do Bačke na jugu mađarske države, a koje etnolozi i lingvisti te srdoni humanistički znanstvenici obično svrstavaju u sedam većih (i u čak 12 manjih!) etničkih skupina. Đuro Franković nas poučava da su to gradišćanski Hrvati, pomurski Hrvati, podravski Hrvati, Bošnjaci, Šokci, Bunjevci i podunavski Hrvati. Udžbenik zrcali slikom i riječju bogatstvo razlličitosti hrvatske manjine u Mađarskoj i ističe vrednote matičnog naroda. Objavio je više od 500 izvornih znanstvenih radova, desetak knjiga i više udžbenike te uređivao časopis za kulturu i društvena pitanja Hrvata u Mađarskoj Pogledi. Spasio je i za tisak priredio (2003) književni i dramski opus disidenta Antuna Karagića.

Njegov lik i djelo ostaju trajno utkani u život i stvaralaštvo hrvatskoga naroda u Republici Mađarskoj. Ponosni smo što je Đuro Franković desetljećima surađivao u časopisu Matica i Hrvatskome iseljeničkome zborniku. Njegovo djelo i iznimna ljudska toplina bi će nam trajnim nadahnućem u njegovanju hrvatskoga kulturnog i etničkog identiteta u europskoj obitelji naroda, kojoj pripadaju naše dvije zemlje.

Djela: https://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%90uro_Frankovi%C4%87

Vesna Kukavica