Nada je 1945. našla spas u bijegu na Zapad, a godinu dana potom stigla je u Ameriku
Hrvatska književnost u svojoj širini ima nekoliko sastavnica. Osim matične, tu je autohtona hrvatska književnost u BiH i Boki kotorskoj, u današnjoj Crnoj Gori. Tu je književnost Hrvata u dijaspori (Vojvodina, Kosovo, Austrija, Mađarska, Rumunjska, Slovačka, Italija, a ovdje se može uključiti i Hrvate koji su dospjeli u Novi svijet (barem ne izravno) iz političkih razloga. Posebnu cjelinu sačinjava književnost koja je nastala nakon što su Staljinovi sljedbenici preuzeli vlast u obnovljenoj jugo-državi. Dobro je poznato, jedan su broj hrvatskih književnika poubijali ili osudili na robiju, a tek poneki su bijegom spasili glavu. Ovi su u Domovini bili zabranjeni – oni i njihova djela, ona koja su objavili prije 1945. i koja su stvarali daleko od rodne grude. Egzilska književnost daje posebnu dimenziju hrvatskoj kulturnoj baštini koju se (pre)često i danas prešućuje. Među zabranjenim i prešućenim hrvatskim egzilskim piscima bila je i Nada Kesterčanek-Vujica (1917. – 1971.).
Nada Kesterčanek rođena je u Sarajevu 29. ožujka 1917. Otac joj, Vladimir Kesterčanek (brat Olge, supruge Ivana Meštrovića), bio je poznati hrvatski stenograf, a majka, Marija r. Brajenović, kći austrijskoga časnika, domoljubnoga pravoslavca iz Like. Nižu gimnaziju završila je u Sarajevu, a višu u Zagrebu. Maturirala je (1936.) i studirala slavistiku i germanistiku u Zagrebu, Poljskoj, Italiji, Austriji i Njemačkoj. Diplomirala je na Hrvatskom sveučilištu u Zagrebu 1940.
I Nada je 1945. našla spas u bijegu na Zapad, a godinu dana potom stigla je u Ameriku, odnosno SAD. Nakon stečenoga temeljnoga znanja engleskoga jezika, upisala je studij knjižničarstva na Marywood Collegeu (od 1997. sveučilište) u Scrantonu, Pennsylvania, i diplomirala 1952. Svojim diplomskim radom, Croatian Newspapers and Calendars in the United States, dala je važan doprinos proučavanju kulturne povijesti Hrvata u Americi. Rad je objavljen u San Franciscu 1971. Nakon završenih studija, zaposlila se u knjižnici Wilkes Collegea (od 1990. sveučilište), Wilkes Barre, Pennsylvanija. S vremenom je postala glavna knjižničarka i potom ravnateljica knjižnice. Na Wilkes Collegeu je radila do potkraj ovozemaljskoga života.
Na Wilkes Collegeu filozofiju je predavao, među Hrvatima u svijetu dobro poznati, dr. Stanko Vujica i s njim je sklopila brak. Oboje su se bavili znanstvenim i kulturnim radom. Osim što su se posvetili hrvatskim kulturnim djelatnostima, Nada i Stanko otišli su (1960.) u Pakistan i ondje proveli godinu dana proučavajući kulturu toga dijela svijeta.
Nada Kesterčanek počela je pisati u vrlo mladim godinama. Njezina proza i poezija objavljivane su u više hrvatskih predratnih tiskovina. Spomenimo neke od njih: Anđeo čuvar, Omladina, Almanah hrvatskih sveučilištaraca, Hrvatska revija, Almanah Društva hrvatskih književnica, Hrvatica, Jutarnji list, Hrvatski list, Hrvatska smotra, Svijest, Spremnost, Prosvjetni život… Knjigu Zov za daljinama objavila je (zajedno sa S. Gašparović) godine 1940., a dvije godine poslije toga objelodanjena je poznata njezina knjiga Suton na Tiberu. Iste godine (1942.) objavila je autobiografsku novelu Tri generacije.
U emigraciji je objavila knjige Tragovi (1958.), Koluti vremena (1969.) i na engleskom Short Story (1954.), a njezine Izabrane pjesme / Selected poems (1973.) na engleski je prevela Hilda Prpić. Svoje uratke u egzilu objavljivala je u više hrvatskih emigrantskih tiskovina: Hrvatska revija, Hrvatski glas, Američko hrvatski glasnik, Journal of Croatian Studies, Croatia Press i dr. Njezine pjesme uvrštene su u više hrvatskih antologija.
Osim profesionalnih udruga, bila je članica Hrvatske akademije Amerike (i dio njezina Izvršnoga vijeća) te članica Hrvatskoga akademskoga kluba u Clevelandu i Ujedinjenih američkih Hrvata.
Kad je još bila u punoj snazi života i stvaralaštva, Nada je oboljela od neizlječive bolesti. Svoje patnje podnosila je strpljivo, stoički i s dubokom vjerom. U svom „Razgovoru sa smrću”, ona zapisa i ovo: „Znam, bijela hladna prijateljice, ako dođeš u ovo jutro, proljetno i drago, ja te se ne ću bojati.” Tadašnji hrvatski župnik u New Yorku, brat mi fra Mlade, obilazio ju je posljednjih tjedana njezina života i svjedočio da je rijetko vidio da netko tako hrabro gleda smrti u oči. Nada Kesterčanek-Vujica umrla je 10. lipnja 1971. u gradiću Wilkes Barre, Pennsylvanija. Nakon njezine smrti, kolege i prijatelji s koledža utemeljili su zakladu za pomoć potrebitim studentima koji su došli iz drugih krajeva svijeta.
Bila su to burna vremena Hrvatskoga proljeća i do zadnjega dana zanimalo ju je što se događa u Hrvatskoj. Umrla je u mirisima rascvjetanoga Hrvatskoga proljeća, kako jedan njezin dobar prijatelj i književnik zapisa, u nadi da će Hrvatska jednoga dana dočekati slobodu. Hrvatska s mnogo žrtava ostvari svoju samostalnost, ali Nada i ostali književnici iz izbjeglištva ostadoše i dalje u svojevrsnom egzilu; prešućivani da bi ih se čim prije i zaboravilo. Nažalost, slučajni moćnici u današnjoj Hrvatskoj, zbog svojih ideoloških postulata, žele da se zaboravi ovaj važan dio hrvatske baštine u svijetu.
