Stjepan Kljujić je uvijek vodio promuslimansku, a nikada prohrvatsku politiku
• Do sada su Srbi Milorada Pupovca u svojim velikosrpskim, odnosno četničkim Novostima radili što im je volja. Ponašali su se, a i dalje se ponašaju, poput francuskoga satiričnog časopisa Charlie Hebdo kroz svakodnevno vrijeđanje svega što je Hrvatima sveto. Domoljubni Hrvati su se bunili, ali nije bilo pomoći. Pupovac i društvo iza busije su nam se cerekali i trošili hrvatske kune za moralno i svako drugo uništavanje hrvatske nezavisnosti. Vladajući su ih branili, govoreći kako je u pitanju najobičnija medijska sloboda, dok su lukaviji čelnici naših dragih Srba to vrijeđanje nazvali – satirom! Cijelo to vrijeme, koje već godinama traje, ustvari je vrijeme idile omalovažavanja svega hrvatskoga. Utjecajniji mediji postali su režimski. Kupio ih je Andrej Plenković i cijelo vrijeme plešu i pišu prema njegovim naputcima. Ako smo se mi rijetki i pobunili, nije bilo nikakve vajde, još su nas ismijali da smo toliko glupi pa ne razumijemo razliku između satire i govora mržnje. U međuvremenu hrvatska politička scena postala je septička jama u kojoj hrvatska politička elita radi što hoće. Nitko joj ništa ne može. Pobuniš li se, proglase te nazadnjakom, ognjištarom, šovinistom, nacionalistom…, a ako ni to nije bilo dovoljno da vas zaustave, tada vas progone putem ovrha i preko koruptivnoga sudstva, znajući da se kaznama postiže najveći učinak u obračunu s političkim i svakim drugim protivnicima.
Osim vrijeđanja protivnikâ i onih koji se opravdano pobune, vladajuća režimska klika koristi i metodu prešućivanja. Ono što im ne odgovara ne objavljuje se u vijestima na HRT-u ili HR-u. U zadnje vrijeme Plenkovićeve protuhrvatske vladavine u stopu ih slijede i tri komercijalne televizije RTL, N1 TV i Nova TV. O Plenkovićevim biltenima Jutarnjem listu, Večernjem listu, Novome listu, Slobodnoj Dalmaciji, T-portalu, Indexu… ne treba niti riječi trošiti. Ali, i prešućivanju ponekad dođe kraj. Zasluga za to je prije svega sve utjecajnijega Hrvatskog tjednika i njegova glavnog urednika Ivice Marijačića, koji je u pretprošlom broju HT-a objavio kolosalnu karikaturu na kojoj Plenković na karikaturi drži Tomu Medveda na uzici-lancu, a Tomo u ritmu pleše onako kako u bubanj svira Pupovac odjeven u odgovarajuću srpsku narodnu nošnju. Nakon ove naslovnice, koja je pogodila "u sridu", nije više bilo prešućivanja, ignoriranja… Ne! Plenković je angažirao jednoga od rijetkih generala koji ga i dalje slušaju, Josipa Lucića, da javno, usred bijela dana, u stilu boračkih organizacija 1971. i 1972. godine zatraži skidanje glava onima koji su napravili i objavili tu karikaturu. Prozvani Marijačić dobro im je odgovorio:
»Naša naslovnica s karikaturom ministra Tome Medveda, Andreja Plenkovića i Milorada Pupovca podigla je prašinu u cijeloj Hrvatskoj. Karikatura je pogodak "u sridu" i ne bi zaboljela da nije dotakla bolnu točku hrvatske zbilje i politike i ukazala na povijesnu inverziju i izdaju ideala Domovinskoga rata koji se događaju u režiji hrvatsko-srpske, odnosno Plenković-Pupovčeve koalicije. U maniri vojne hunte danas je Pupovčev i Plenkovićev general bez vojske Josip Lucić, bivši nastavnik gimnastike, pozvao na linč nas koji uređujemo i stvaramo Hrvatski tjednik proglasivši nas moralnim nakazama. Mesićev general, tigar zečjeg srca, sve godine šutio je i ni riječi nije rekao ni kad su proganjali generala Gotovinu, ni kad su specijalci upadali u kuće branitelja tražeći topničke dnevnike, ni kad je Pupovac klevetao Domovinski rat i izmišljao incidente, ni kad su Budi Lončaru htjeli dati odličje, ni kad su bolesnoga Brodarca odveli na plus 40 da krepa kao životinja u osječkoj tamnici, ni kad su Novosti, suvremeni Srbobran, objavljivale sliku branitelja kako piju krv nevinim civilima, proslavljali pad zrakoplova… Tko je taj Lucić i s kojim pravom se naziva hrvatskim generalom kad nikada nije branio ni jedan hrvatski interes nego samo svoje privatne. Sada napada Hrvatski tjednik braneći ministra Tomu Medveda i pozivajući se na branitelje. Prije svega, iza generala Lucića nitko ne stoji, ne podupire ga nitko i on zlorabi ratnu pripadnost postrojbi kako bi lažno naveo da nastupa u ime hrvatskih branitelja«. I jako im je Marijačić dobro odgovorio. I još im je poručio: »Ministar branitelja Tomo Medved, simbolički gledano, doista je medo na Plenkovićevom lancu, a pleše na velikosrpskoj žeravici uz ritam bubnjara Pupovca. Teško je zamisliti dublje posrnuće. Nitko nije zaslužio takvu bijednu ulogu«.
General Josip Lucić, kao član već odavno moralno srozanoga režimskog Generalskog zbora nema opravdanje za sramni odlazak ministra Medveda u Grubore jer ga je nemoguće naći. Pokušao je s nekakvim vraćanjem u prošlost optužiti sve nas koji čuvamo istinu o Domovinskom ratu i koji se nismo prodali za šaku vlasti i svežnjeve Judinih škuda. Činjenica je da je Tomo Medved iz Šiljkovače 1990. stao u prvi red obrane svoje domovine. Činjenica je da je bio ranjavan i da je višestruka žrtva srbočetničke agresije. I baš zato, ili baš zbog toga, nije smio poslušati savjete i naredbe lukavaca koji su – dok je branio domovinu – bili u JNA, Udbi, KOS-u ili Bruxellesu da otiđe u Grubore i tim činom poništi sve ono pozitivno što je učinio protekla tri desetljeća. I zato je ova karikatura – koliko god bila neprimjerena na prvi pogled – ustvari učinila više nego sva pisanja i prosvjedi da Medved i drugi njemu slični Plenkovićevi smokvini listovi više nikad ne izdaju svoju domovinu.
• Laž o koroni, COVID-u broj 19, kineskoj gripi ili pandemiji "neviđenih razmjera" nastavlja se. Nitko ne zna dokle! Pa ni tvorci ove mega laži kojoj je osnovni cilj uništavanje čovječanstva. Ovo što sam prethodno napisao u ove tri kratke rečenice za većinu je naših ljudi neprihvatljivo, jer su postali zarobljenici onih koji su im podvalili i zbog umjetno izazvanog straha nisu više u stanju razmišljati svojom glavom. Većina ljudi nije čula a kamoli bila u kontaktu s oboljelima od "korone", ali svejedno vjeruju u ove mega laži i nose maske dok se kupaju na moru i dok spavaju u vlastitoj postelji. Upoznao sam dvojicu poznanika koji me uvjeravaju da su bili oboljeli od ove laboratorijske kineske grupe i da su imali velike probleme do ozdravljenja. Jedan od njih mi je rekao da je dva mjeseca bio teško bolestan i da je pomišljao da se ne će živ izvući. I ja im vjerujem, unatoč tvrdnji kako je ova gripa projekt pokoravanja svijeta. Da dodatno pojasnim, činjenica je da je gripa nastala laboratorijskim putem, dakle umjetno stvorena, proizvedena i da je glavni cilj njezinih autora, "proizvođača" i "izumitelja" da zastraše ljude diljem svijeta kako bi ih uvjerili da je potrebno cijepljenje protiv te iste umjetno stvorene gripe, a samo cijepljenje je ustvari čipiranje. A što je to čipiranje? Unošenje nečega u naše tijelo – od bakterija do nekih drugih sastojaka – koji omogućuju nadzor nad našim zdravljem, pamćenjem i samim postojanjem. Neki učeniji analitičari i daleko bolji poznavatelji medicinske struke tvrde kako činom čipiranja postajemo laka meta za onoga tko nas je čipirao.
Kako se boriti protiv ove umjetno stvorene pandemije u cilju uništenja čovječanstva? Teško. Jako teško. Većina država u svijetu je pokleknula i predala se strašiteljima. Rijetke su države koje imaju suvereniste na vlasti i ne daju se prestrašiti. Jedan od rijetkih, ili bolje rečeno jedan od najvažnijih svjetskih političkih autoriteta je američki predsjednik Donald Trump. Gotovo četiri protekle godine njegove vladavine obilježene su neviđenim napadima na njega i njegove suradnike od strane onih koji su izmislili, proizveli laboratorijsku kinesku gripu i proširili strah od nje po cijelome planetu. Uspije li Trump na skorim izborima pobijediti, postoji nada za čovječanstvo. Pobijedi li njegov bezlični protukandidat, svima nam se crno piše. A da ne govorim u prazno, moju tvrdnju najbolje potvrđuju umjetno izazvani nemiri diljem Sjedinjenih Država u kojima je odjednom bilo sramota biti bijelac. Došlo je do velikih nemira, pljački i ubojstava po najvećim američkim gradovima. U nekim od tih gradova službena američka policija više ne vlada, zamijenili su je pobunjenički kriminalni "redari". Vlada anarhija, nasilje. I Trump je mjesecima nemoćan da uvede red u tim gradovima. Ovih dana najavio je da će srezati savezno financiranje gradova Seattlea, Portlanda, New Yorka i Washingtona, u kojima su izbili i još uvijek traju najveći anarhistički nemiri.
Kako su se anarhistički nemiri planski proširili i u Europu, pobunili su se ljudi u Berlinu, Londonu i nekim drugim europskim gradovima. Na ponovljenom velikom prosvjedu u Berlinu govorio je Robert Francis Kennedy Jr., sin legendarnoga američkog političara Roberta F. Kennedyja kojega su 1968. ubile slične nedemokratske snage u ondašnjem SAD-u. Kennedy mlađi u Berlinu je poručio kako se ne smijemo predati i kako se moramo boriti protiv korumpirane Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) koja nastoji provesti globalne socijalne i medicinske eksperimente u skladu s vizijom svog megadonatora Billa Gatesa. Ustvari Kennedy, inače profesor emeritus na Pace University School of Law u New Yorku, traži od sviju nas da ne dopustimo Gatesu i njegovim suradnicima da uspostave nadzor nad javnim zdravstvom u svijetu, posebice u području medicinskih istraživanja i razvoja cjepiva. Uspijemo li u tomu, propast će plan obitelji Rockefeller u okviru "Bijele knjige" pod nazivom "Nacionalni akcijski plan za testiranje COVID-19" iz travnja ove godine. I ne će doći do orwellovskog plana o uporabi "digitalnog identifikacijskog broja pacijenta". A zašto nas bogati Gates želi uništiti? Kennedy ima i za to odgovor, pa kaže da "Gatesovu opsesiju cjepivima potiče njegovo mesijansko vjerovanje da je upravo on odabran da spasi svijet". Ne želimo "spas" od njega.
• Kako živimo u vrijeme ulizicâ, potrčkalâ, potrkalâ, potrkušacâ, dodvoricâ, karijeristâ, oportunistâ, gnjidâ, huljâ, poltronâ, puzavacâ, beskralježnjakâ, pripuzâ, slugâ, prirepakâ, klimavacâ, ljigavacâ, foteljašâ, poslušnikâ, plaćenikâ, grebatorâ, lakejâ, skorojevićâ, primitivacâ… nije naodmet skoknuti do Sarajeva u kojem još uvijek ima Hrvata. Jedan od preostalih Hrvata je Stjepan Kljujić, bivši športski novinar Vjesnika, a i drugi predsjednik HDZ-a BiH, odmah iza Davora Perinovića (Zagreb, 1949.). Kada smo kod rođenog Zagrepčanina Perinovića, prvoga predsjednika HDZ-a BiH od 18. VIII. 1990. – 5. IX. 1990., tek šesnaest dana, treba podsjetiti da su ga smijenili iz razloga da je bio suradnik neke od jugoslavenskih obavještajnih službi. Na mjesto liječnika Perinovića došao je novinar Stjepan Kljujić (Sarajevo, 19. XII. 1939.). Ako je Perinović i bio suradnik jedne od jugo obavještajnih službi, Udbe i KOS-a, Kljujić je navodno bio suradnik obiju tajnih službi. Po nekima i ostao. Što i potvrđuje u svome napisu u Jutarnjem listu.
Stjepan Kljujić, drugi predsjednik HDZ-a BiH do 2. veljače 1992., povremeno se oglašava i u hrvatskim medijima. Od vremena smjene sa čela HDZ-a u BiH zbog provođenja muslimanske a ne hrvatske politike, Kljujić je "evoluirao" do neslućenih visina u većeg muslimana-Bošnjaka od samih njih. Po nekima je razlog takvom Kljujićevom ponašanju njegova žena muslimanka, po drugima pripadnost jugoslavenskim tajnim službama, a po trećima iz razloga preživljavanja u gradu koji se od "multietničkog" pretvorio u čisti muslimansko bošnjački grad u kojemu više nema mjesta za Hrvate. O Kljujićevu kameleonstvu pisao je 31. XII. 2017. i povjesničar Davor Marijan i pritom se upitao radi li to sve iz »obzira prema obitelji svoje supruge ili pradjedu Gašparu koji se s Hadži-Lojom borio i poginuo "braneći Bosnu od katoličke Austrije" kako je sam isticao« (https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/pise-davor-marijan-zasto-kljujic-nakon-20-i-vise-godina-ne-razumije-sto-se-zapravo-dogadalo-tijekom-rata-u-bih-6888342). Treba podsjetiti da je Kljujić u razgovoru sa Sabinom Čabarabdić za Radio Slobodnu Europu 27. veljače 2008. ustvrdio da je »Alija Izetbegović izdao Bosnu« (https://www.slobodnaevropa.org/a/1045347.html). Danas, 8. kolovoza 2020., u sarajevskom Oslobođenju (https://f02-novi.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/bivsi-lider-hdz-a-stjepan-kljujic-svi-su-zaboravili-da-su-muslimani-odbili-poslati-beogradu-300-000-vojnika-580010) drukčije zbori. Kako vjetar puše.
Činjenica je da Kljujić nikada nije prežalio i oprostio predsjedniku svih Hrvata Franji Tuđmanu što ga je smijenio zbog toga što je vodio promuslimansku, a ne prohrvatsku politiku, pa zato i danas, nakon toliko vremena, on piše: »Teško je to prihvatiti, ali u Hrvatskoj nije došlo do otrežnjenja niti suočavanja s tragičnom politikom Franje Tuđmana spram BiH«. U ovom napisu Kljujić je puno blaži prema Aliji Izetbegoviću pa zapisa o vremenu iz 1991. godine: »S Muslimanima je išlo nešto teže, jer su se trebali osloboditi ugodnog jugoslavenstva i osvijestiti što je išlo sporo zahvaljujući umreženosti KOS-a u njihovim redovima«. Još je dodao: »Možda je Alija Izetbegović i imao izvjesnih dilema…« Ali odmah, u duhu, Kljujiću dobro znane jugo podjele krivnje, udari po Hrvatima i Tuđmanu: »I tada je došlo do najsramnijeg čina u historiji Hrvata, od stoljeća sedmog – sastanak u Karađorđevu«. Kljujić i dalje koristi ove nikad potvrđene laži da je hrvatski predsjednik uoči otvorene srbijanske agresije na Hrvatsku dijelio BiH. Sljedeća Kljujićeva rečenica »Sporazum iz Karađorđeva bio je konačna odrednica Franje Tuđmana i kako ja to nisam prihvatio, tražena su alternativna rješenja« je njegov neuspjeli pokušaj odvraćanja od bitnoga, a to je da je on cijelo vrijeme od 1990. vodio i provodio tadašnju muslimansku, a kasnije bošnjačku politiku. Zato i bezočno laže da Tuđman nije podržao referendum za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Kljujić je čak napisao da je bio i otrovan, ali je i to preživio! Slobodan Milošević bi rekao da ga mu ni otrov ništa ne može.
U svojoj nakani pranje nečiste savjesti Kljujić laže i pokazuje neznanje. Zapovjednika JNA Andriju Rašetu naziva Simo, a pokušava amnestirati i Aliju Izetbegovića koji je, nakon agresije Srbije na Hrvatsku, izjavio: »To je nije naš rat«! Kljujić laže da Izetbegović nije htio pomoći Hrvatskoj zato jer da su do početka svibnja 1991. »u Hrvatskoj bila samo dva incidenta: na Plitvicama 15. travnja i Borovu Selu 2. svibnja». Kljujić namjerno prešućuje da je do tada bilo bezbroj akcija srpskih agresora na Hrvatsku i Hrvate u Hrvatskoj i BiH. Evo samo nekih: veliki četnički miting na Petrovoj Gori 4. ožujka 1990.; početak balvan revolucije 17. kolovoza 1990.; policijske postaje u Kninu, Obrovcu, Benkovcu, Gračacu, Korenici, Donjem Lapcu, Dvoru na Uni, Vojniću i Hrvatskoj Kostajnici 5. siječnja 1991. otkazale su poslušnost Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske; četnički mitinzi prijetnji oružjem održavaju se u veljači i ožujku po Hrvatskoj: Knin i Vukovar – 2. II. 1991., Beli Manastir – 6. II., Dalj – 24. II., Bobota, Mirkovci, Trpinja, Borovo Selo – 9. III. 1991…; samozvano Srpsko nacionalno vijeće SAO Krajine usvojilo je 28. veljače 1991. Rezoluciju o razdruživanju od Hrvatske i ostanku u Jugoslaviji zajedno s ostalim narodima i republikama koje prihvaćaju zajedničku državu; oružani napad na Pakrac od 1.-3. ožujka 1991. i tamošnju policijsku postaju; JNA je 29. travnja 1991. blokirala selo Kijevo kod Knina i novoosnovanu policijsku postaju. Istovremeno vojska je krenula prema Kruševu, Stankovcima i Polači; dana 1. svibnja četnici su oružano napali Hrvate u selima Potkonje i Vrpolje kraj Knina, opkolili su i napali šibensko selo Bratiškovce, Uništa kraj Knina, u Kninu su uništavali imovinu Hrvata, oružano su preuzeli policijsku postaju u Plaškom, pucali i palili u Glini, Petrinji, postavili barikade na Ivanjici nadomak Dubrovnika… Dakako, Kljujić namjerno prešućuje napad JNA i četnika na Ravno u istočnoj Hercegovini 1. listopada 1991., ali zato veliča one hrvatske političare koji su izvršili neuspjeli državni udar ili puč ili koji su cijelo vrijeme svoje političke karijere bili uteg hrvatskoj nezavisnosti i samostalnosti poput Vlade Gotovca, Mike Tripala, Savke Dabčević-Kučar, Dražena Budiše, Ivana Zvonimira Čička, Ive Banca, Slavka Degoricije, Martina Špegelja…
Stjepan Kljujić posebno je nedvosmislen kada optužuje Hrvate i brani Muslimane, pa je napisao: »Zaboravljene su žrtve Dubrovnika, Vukovara i drugih stratišta i započeo je rat protiv Muslimana« i nastavio: »Time su Hrvati prekinuli rat protiv agresora i započeli protiv jedinog saveznika. Nisu naši narodi vezivali zastave zbog toga što smo Alija Izetbegović i ja bili prijatelji, nego zbog zajedničke ugroženosti. Nikada ne bi trebalo zaboraviti da su naši Muslimani odbili prijedlog Pala i Beograda uvijen u "Historijski sporazum". Da su tada prihvatili Miloševićevu ideju i Jugoslaviji dali 300 tisuća vojnika, ne bi Beograd tražio liniju do Karlobaga nego bi išao do Umaga«. Ovdje Kljujić muslimanima tepa "naši muslimani" i ponovno pokušava obraniti Izetbegovića za neobranjivu izjavu »To nije naš rat!« Za Daytonski sporazum optužuje Tuđmana, ali ne i Izetbegovića. Pritom žali što "jedan policijski bilmez Mile Martić" nije pristao na Plan Z-4. Ovakav Kljujić potvrda je kako Željko Komšić nije sam.
