JAZOVKA – More lubanja

Poznati speleolog prije 31 godinu otkrio masovnu grobnicu: "I danas me proganja 814 kostura"

 

Čitavo vrijeme postavljam si pitanje u ime koje to ideologije ili uvjerenja čovjek može raditi takva zvjerstva. "Ne mogu zaboraviti ono što hoću, sjećam se onoga što ne ću! Kada sam prije 25 godina, 22. i 29. siječnja 1989. godine otkrio jamu Jazovku nisam si mogao objasniti dvije stvari. Prva je da postoji u Žumberku takvo stravično mjesto, a druga, da na svijetu postoji takva vrsta "ljudi" koja je to u stanju učiniti. Poklati 475 (tada se vjerovalo da je toliko žrtava) žena, djece, muškaraca bez ijednog suda i pobacati ih u tu jamu ?! Neki su bili mrtvi, neki su bili poluživi, a čak je bilo i živih koji su bačeni na dno ove 30-tak metara duboke jame", pita se Mladen Kuka.

Vlč. Ivan Vučak i Mladen Kuka

 

Kuka se još kao 13 godišnjak, kaže, počeo baviti speleologijom, a sredinom 70-ih je u lokalnom karlovačkom kafiću prvi put čuo za priču o stravičnoj jami, smještenoj nedaleko od mjesta Sošice.

"Te 1975. tu glasinu mi je tada ispričao pripiti lokalac. Rekao je: 'Kupčina je tada krvava tekla'", prisjetio se Kuka, dodajući da su ljudi inače skloni mistificirati priče povezane sa špiljama i jamama pa mu se to učinio kao nemoguće jer je ta riječica prilično udaljena od mjesta Sošice.

Ali u njemu se tada probudio crv sumnje. "Počeo sam se raspitivati o toj jami, no ljudi nisu baš bili pričljivi. Ipak je to bilo u bivšoj državi, svi koji su nešto znali, ponavljali su: 'nemoj o tome', 'nije vrijeme', 'tamo je to negdje, ali nemoj'. Nije mi bilo druge nego da Žumberak počnem sistematski istraživati, doslovce kamen po kamen. Nije me furala ni politika, niti išta drugo, samo čista radoznalost", prisjeća se Kuka.

Godine su prolazile, a Kuka bi svako malo na Žumberak u potragu. "Svima sam već postao dosadan, ali to me proganjalo, nisam mogao odustati, postalo mi je opsesija. Pretraživao sam vrtaču po vrtaču, kamen po kamen, a Žumberak tada nije bio baš tako raskrčen kao danas", priča Kuka.

Međutim, glasina je s godinama dobivala sve čvršće obrise, u međuvremenu je s više strana Kuka načuo da bi takva jama trebala postojati, ali nitko ništa konkretno nije znao.

"I inače u životu kad mi netko kaže: 'nemoj, ne možeš', baš onda potegnem", dodaje. Tako je bilo i ovaj put.

Kuka nije odustao sve do 1989. godine, točnije 22. siječnja, četrnaest godina nakon što je sredinom 70-tih prvi put načuo neku informaciju o toj stravičnoj jami.

Bio je, prisjeća se, izuzetno lijep i topao dan za mjesec siječanj.

"Krenuo sam s ekipom na Žumberak, po ne znam koji put. Sjećam se da je bilo toliko lijepo da smo svi bili u kratkim rukavima. I po ne znam koji put parkirali smo na ugibalištu i krenuli u potragu. Svako na svoju stranu, trajalo je to neko vrijeme, ostatak ekipe je već odustao, zvali su me na pivu, stajali su uz auto i pričali, više im se nije dalo. Ali mene kao da je nešto vuklo, nisam želio odustati, sjeo sam se u jednom trenutku da odmorim, na neki kamen i već sam pomislio krenuti nazad kad sam ispred sebe ugledao rupu na kojoj je bio naglavljen drugi poveći kamen. Pružio sam ruku, pažljivo, da me ne bi ugrizao neki jazavac, kad sam osjetio strujanje zraka, bacio sam kamenčić…Postalo je jasno da je ispod špilja", priča Kuka.

Ali ni to još ništa nije značilo, nastavlja, jer i ranije su nalazili špilje.

"Probao sam maknuti taj kamen, ali nije išlo, pa sam otišao po ostatak ekipe. Uspjeli smo taj dan maknuti kamen, ali ljestve nisu bile dovoljno duge, spustili smo se dole, ali nije bilo dovoljno", opisuje Kuka. Tjedan dana kasnije, 29. siječnja, Kuka se vratio na lokaciju. Vrijeme je tada bilo znatno ružnije, ali ponijeli su više opreme.

"Taj dan smo se spustili i ugledali užas. Čovjek se neobično osjeća kad ugleda tako nešto, kad ugleda hrpetinu kosti. Obuzeo me neki tupi osjećaj od te nepregledne količine lubanja, ruku, bedrenih kosti, žica, štaka…Bili smo šokirani, ne zbog straha, nego…Nitko ne zaslužuje ovakav kraj", kaže Kuka kojem je takav pronalazak u bivšoj državi ubrzo postao teret.

"Krenula su šuškanja, čak me u to vrijeme nazvao neki nepoznati čovjek, kako bi mi predložio da odemo nas dvojica, sami na Velebit, jer da on zna za još jednu jamu…Ne znam kako bi se to završilo, ali sigurno ne dobro za mene", prisjeća se Kuka.

U međuvremenu je počeo rat, priča o jami pala je drugi plan.

Međutim, početkom 90-ih, navodi povjesničarka Blanka Matković u znanstvenom članku objavljenom 2011. pod nazivom "Odvođenje i likvidacije ranjenih pripadnika hrvatskih oružanih naga (HOS) iz zagrebačkih bolnica u svibnju i lipnju 1945. kroz arhivsko gradivo državnog arhiva u Zagrebu", na zločin na toj lokaciji ukazao je Branko Mulić iz Zagreba, nekadašnji pripadnik Jugoslavenske armije koji je početkom svibnja 1945. došao u Zagreb sa Štabom X.

"Kraj rata dočekao je u postrojbama KNOJ-a, pa je odmah po proglašenju završetka ratnih sukoba poslan u tadašnju zagrebačku OZNA-u III. na 'Trgu N' (današnji Trg žrtava fašizma). Prema Mulićevom svjedočenju, nekoliko dana po dolasku odnosno sredinom svibnja, pozvao ga je partijski sekretar i u prisustvu još triju osoba upitao ima li vozačku dozvolu, s objašnjenjem da je izabran za sutrašnji specijalni zadatak. Dobio je također nalog da pripremi autobus s dvadesetak mjesta, kako na putu ne bi bilo tehničkih problema. U izjavi za Radio Sljeme 1990. godine, Mulić je izjavio da su na sastanku bili nazočni Joža Brnčić, Slavko Urek, Drago Rafaj te nekoliko oficira KNOJ-a.

Rafaj mu je naredio da pripremi autobus te potpisao zapisnike. Rano ujutro na "Trg N" došla su dva kamiona i petnaestak vojnika KNOJ-a, pa se kolona vozila, u kojoj su bili i Mulićev autobus te džip s rukovoditeljima akcije, uputila do bolnice Sv. Duh gdje su ranjenici ukrcani u autobus i kamione. Prema Mulićevom sjećanju, ukupno je ukrcano oko pedeset ranjenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga (HOS).

 

Dok je trajao ukrcaj, Mulić je čuo objašnjenje jednog od voditelja akcije da se ranjenici voze u drugu bolnicu. Na mjestu zbivanja vidio je i Marijana Cvetkovića. Da je akcija za nalogodavce bila iznimno važna, potvrđuje činjenica da je nakratko ukrcaj kontrolirao i jedan nadređeni, no on se, očito zadovoljan, nije dugo zadržao. Kolona je potom krenula na put i oko podneva stigla u selo Sošice te se od-mah uputila do jame.

Vozila su parkirana na livadi, a ranjenici iskrcani. Prema Mulićevim navodima, operacija je započela bez odugovlačenja. Dvojica vojnika iz džipa zauzeli su mjesta s lijeve i desne strane jame, na otvoru, tada ne širem od metar i pol i ubijanje je počelo. Nemoćne ranjenike vojnici su, na očigled sviju, jednog po jednog dovlačili do jamskog otvora gdje ih je čekao metak u potiljak. U ponor su bacani pojedinačno.

Mulić tvrdi da je kraj jame vidio Dragu Rafaja s pištoljem u ruci, a pokraj njega bio je i Živko Vujčić. Po povratku u Zagreb, Mulić je razgovarao s nadređenim i zamolio da ga oslobodi sutrašnjeg nastavka akcije. Nadređeni je odgovorio: "Pa Branko, to su neprijatelji", na što mu je Mulić odgovorio: „Za mene je neprijatelj onaj tko ima uperenu pušku, a ovo su bespomoćni ljudi“. Mulić je zaprijetio da će se ubiti budu li ga prisiljavali da nastavi s vožnjom u Sošice.

Zahvaljujući prijateljstvu sa šefom, Mulić je ipak oslobođen zadatka. Vjerovao je da je akcija nastavljena tjednima nakon toga, jer je svakog dana viđao kamione koji su dolazili na "Trg N". Prema njegovom sjećanju, jedan od egzekutora potpisao je popis utovarenih ranjenika.

Arhivski dokumenti potvrđuju važnu ulogu X. korpusa, koji je po ulasku u Zagreb “dobio zadatak da se stavi na raspoloženje Komandi Grada Zagreba zajedno sa Zagrebačkom brigadom KNOJ-a, u cilju uspostave i održavanja reda u samom gradu”, navodi povjesničarka Matković u svom radu.

Krajem 90-ih jamu je pregledala još jedna skupina speleologa, predvođena patologom prof. dr. Zdravkom Danilovićem. Tada su pokušali prebrojati ubijene te su došli do brojke od 477 žrtava. Povjesničarka Matković u svom radu navodi da se prema popisima sačuvanim po zagrebačkim bolnicama mogu identificirati osobni podaci za čak 4791 bolesnika zagrebačkih bolnica te u svojem znanstvenom radu objavljuje ime, prezime, godinu rođenja, mjesto rođenja, bračno stanje, vjersku pripadnost, vojni čin i dan prijama u bolnicu za sve njih. Jazovka je, navodi dalje, samo jedno od mjesta gdje su bacani pobijeni ratni zarobljenici – pacijenti zagrebačkih bolnica. Radi prikrivanja dokaza pobijen je i dio osoblja bolnica, navodi povjesničarka Matković.

“Kolega Stipo Pilić i ja smo od 2008. do 2011. surađivali na projektu Hrvatskog državnog arhiva o hrvatskim žrtvama likvidiranima od strane komunističkog režima krajem rata i u prvim mjesecima rata.

U tom razdoblju smo istraživali u svim hrvatskim i slovenskim arhivima te smo pripremili veći broj izvješća i 11 opširnih elaborata koji su proslijeđeni u DORH. Jedan od njih je bio Jazovka. Jedan je bio Kočevski rog i na temelju tog elaborata dala sam iskaz pred Županijskim sudom u Zagrebu u istrazi protiv Sime Dubajića prije nego što je umro, no to je bilo jedino što se tada pokrenulo. Ostali podaci su završili vjerojatno u nečijoj ladici”, govori povjesničarka Matković.

Uputila je, kaže, protekli tjedan e-mail Ministarstvu branitelja s pitanjem imaju li oni te elaborate na raspolaganju.
“…Jer valja koristiti ono što već postoji i nastaviti daljnju istragu umjesto da eventualno ponavljaju već odrađeni posao. Zasad mi nisu odgovorili. Bilo bi normalno da taj ured u Ministarstvu ima na raspolaganju i podatke nekadašnje saborske komisije i naše podatke i one na kojima je radio ured koji je bio osnovan 2011. ili tu negdje jer riječ je o golemoj količini podataka koji zajedno mogu olakšati daljnje istrage”, smatra povjesničarka Matković.

Kuka je, pak, godinama pokušavao nadležne pridobiti da na neki način zaštite to područje i sam ulaz u jamu jer je primijetio da ljudi unutra bacaju smeće, čak je i sam nekoliko puta silazio u jamu i čistio je od boca, zastava, smeća…

“Pisao sam predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, Ministarstvu… Godine su prolazile, ali ono što posebno užasava jest da se ta jama nalazi na sat vremena od Zagreba, a ni jedan premijer, ni predsjednik nisu došli do Jazovke. Zato sam lani 14. kolovoza organizirao u jami molitveni obred sa župnikom župe Presvetog Trojstva u Krašiću, velečasnim Ivanom Vučakom.

Smatrao sam da je to nešto što mogu učiniti samostalno, što je u mojoj mogućnosti”, objašnjava Kuka, koji je u postupku ekshumacije posmrtnih ostataka ovih dana imao savjetničku ulogu.

Kaže da je to radila ekipa od 20-ak stručnjaka te da se radilo na stručan i sistematičan način.

“Vojska je punila vreće kostima koje su izvlačili te ih nosili na stol i razvrstavali kako bi bile poslane na sudsku medicinu. Živio sam s tom jamom jedan veliki komad svog života i za mene je na neki način ovo rješenje misterija. Još da se te žrtve dostojanstveno pokopaju…”, kaže Kuka. Ministar Tomo Medved dodaje da je jama Jazovka dosad najveće nalazište. “Postupak ekshumacije bio je izuzetno težak jer se radi o jami uskog prolaza, ali speleološke ekipe su odradile odličan posao”, dodao je ministar. Ovo istraživanje provela je Uprava za zatočene i nestale Ministarstva branitelja, a ekshumacija je počela u ponedjeljak 13. srpnja i trajala je tjedan dana. “Na temelju posmrtnih ostataka pokušat ćemo utvrditi spol i dob žrtava jer identifikacija neće biti moguća”, rekao je Medved i dodao da će se poslije sagraditi dostojanstvena grobnica za žrtve. Za zločin otkriven u jami Jazovka nikad nitko nije procesuiran ni osuđen.

 

Vanja Nezirović, https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/poznati-spelolog-prije-31-godinu-otkrio-je-masovnu-grobnicu-i-danas-me-proganja-814-kostura-15010256