Korupcija je mjera žilavosti komunizma

Hrvatsko pravosuđe štiti koruptivnu neokomunističku nomenklaturu

Slučaj „Janaf“, koji je posljednjih dana na velika zvona reaktualizirao pitanje potkupljivosti visokih dužnosnika u tijelima državne (samo)uprave, političkim strankama i javnim poduzećima, suočio nas je s izravno povezanim problemom korupcije u hrvatskom pravosuđu. Naime, glavni saveznici korumpiranih gospodarstvenika i političara, ili takvih iz bilo koje druge branše, nalaze se pravosuđu, odnosno u državnom odvjetništvu i sudstvu. Ovi prvi korumpiraju ove druge te zajednički s trećima čine zatvoreni krug koji egzistira na principu spojenih posuda. Bez takvog odnosa među njima ne bi bilo moguće nekažnjeno premrežiti društvo i državu koruptivnom praksom i, štoviše, korupciju kao kriminalni čin preobličiti u uobičajen i prihvatljiv način ponašanja.

Ekonomski ekspert i insajder Borislav Škegro, u svojoj kolumni „Korupcija je mjera žilavosti komunizma“, tvrdi da korupcija postoji od pamtivijeka, ali da se počela ubrzano „usavršavati“ nakon uspostave prve komunističkih države te je u našim krajevima postala vrlo sofisticirana za vrijeme komunističke Jugoslavije. Kad je jugo-komunistička država propala, većina hrvatskih komunista (članova SKJ) se pomirila s tom činjenicom i na brzinu promijenila stranački kaput. Međutim, nisu kako Škegro opisuje zadržali samo društveni modus operandi kad je u pitanju korupcija, nego i općenito jugo-komunistički mentalitet i drugarsku odanost.

Neokomunističku „žilavost“ u hrvatskom pravosuđu najbolje smo vidjeli potkraj stoljeća, na prijelazu s 1999. na 2000. godinu, u vrijeme suđenja Vinku Sindičiću zbog sumnje da je ubio Brunu Bušića. Trojica glavnih aktera suđenja koji su „udruženim snagama“ oslobodili Sindičića krivnje i spriječili proširenje istrage na organizatore i nalogodavce ubojstva, tj. na sam obavještajni i partijski vrh – republički u Zagrebu i savezni u Beogradu, bili su odani pripadnici komunističke partije:

– državni odvjetnik koji je zastupao optužbu Ivica Ovčar,

– predsjednik Sudskog vijeća Županijskog suda u Zagrebu koje je oslobodilo Sindičića krivnje Damir Kos,

– i Sindičićev odvjetnik po službenoj dužnosti Tihomir Rubeša.

Sva trojica i dan-danas igraju važnu ulogu u hrvatskom pravosudnom sustavu.

Tadašnji zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu, Ivica Ovčar, i danas je na istom položaju. On je, među ostalim, za vrijeme istrage i suđenja Vinku Sindičiću zatajio zapisnik sa sastanka šefova Udbe u Zagrebu na kojem je bila donesena odluka o likvidaciji Brune Bušića te je odbio proširiti optužnicu na organizatore ubojstva. O tome će više riječi biti u posebnoj objavi.

Damir Kos je neposredno nakon oslobađanja Sindičića avansirao za suca Vrhovnog suda RH gdje se i danas nalazi.

U obrazloženju oslobađajuće presude Kos je naveo da uopće nije sigurno da je Udba ubijala hrvatske emigrante te je postavio "tezu" nije li možda Bruno Bušić bio žrtva među-emigrantskog obračuna. Kao što je poznato, kasnije se javno protivio izručenju šefova Udbe Zdravka Mustača i Josipa Perkovića Njemačkoj, a njegova supruga Jadranka Kos, kao sutkinja Županijskog suda u Velikoj Gorici, koja je bila u konkretnoj prilici o tome odlučivati, odbila je zahtjev za izručenje Zdravka Mustača. I o Kosu će više riječi biti u posebnoj objavi. Ovčareva, Kosova i Rubešina rabota rezultirala je premještanjem istraga i suđenja o ubojstvima hrvatskih političkih emigranata iz Hrvatske u Njemačku.

Tihomiru Rubeši, koji je u to vrijeme bio član vodstva SDP-a, pa je i odvjetnički ured imao u stranačkoj zgradi na Trgu Drage Iblera 9, nakon uspješne obrane udbinog ubojica Vinka Sindičića bio je namijenjen položaj Glavnog državnog odvjetnika RH. Ali je Račan od toga odustao, premda je Rubešu podupirala i „Hrvatska narodna stranka“ u čijem se vodstvu nalazio njegov prijatelj i javno-tužiteljski sudrug Ante Nobilo, kad je objelodanjeno da je Rubeša svojedobno kao zamjenik zagrebačkoga javnog tužitelja, toga istog Nobila, 1988. godine zabranio dva broja „Studentskog lista“, nakon čega je redakcija raspuštena i u uredništvo doveden novi, partijski kadar.

Kako je objavio zagrebački „Vjesnik“ u članku „Hoće li Rubeša zamijeniti Živkovića na mjestu državnog odvjetnika“ od 26. lipnja 2000., među članovima razjurene redakcije „Studentskog lista“ bio je i tadašnji glavni urednik „Globusa“ i društveno utjecajni Davor Butković: „Butković nam je rekao kako mu je, zbog bizarnosti, u sjećanju posebno ostalo to što je Rubeša tada zabranio 'Studentski list' zbog negativno intoniranog članka o predsjedniku Zaira Mobutu Sese Sekuu“. No, Rubeša se potrudio zadržati politički utjecaj u SDP-u i Hrvatskoj tako što je u svoga zeta Arsena Bauka 2000. godine instalirao u stranačko vodstvo SDP-a i Račanovu vladu trećejanuarske koalicije.

NAPOMENA:

(Vidi u privitku – iz partijskih dosjea Ivice Ovčara, Damira Kosa i Tihomira Rubeše).

Bože Vukušić, https://www.facebook.com/Bo%C5%BEe-Vuku%C5%A1i%C4%87-106855897725612/