Javna izvješća tajnih službi nekad i danas

U zatvoru sam dobivao godišnja izvješća BfV-a

Prije nekoliko dana saznali smo iz medija da je hrvatska Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) objavila godišnje izvješće (za 2019. godinu). To me podsjetilo na vrijeme od prije trideset i nešto godina (trećinu stoljeća!), dok sam se nalazio na izdržavanju kazne doživotnog zatvora u Mannheimu, kad sam početkom svibnja 1988. pročitao u glasilu njemačkog ministarstva unutarnjih poslova „Innere Sicherheit“ da je njemačka kontra-obavještajna služba, Savezni ured za zaštitu ustavnog poretka (Bundesverfassunsschutz – BfV), objavila godišnje izvješće o radu (za 1987. godinu). Malo iz zafrkancije malo zaozbiljno, 19. svibnja 1988. uputio sam dopis BfV-u sa zamolbom da mi pošalju to izvješće. Međutim, nakon nešto više od mjesec dana pozvao me direktor zatvora na razgovor da bi me osobno obavijestio kako sam dobio „poštansku pošiljku iz Kölna“. U izvješću BfV-a za 1987. godinu nalazilo se i poglavlje o „politički motiviranom ekstremizmu“ u redovima hrvatske političke emigracije u Njemačkoj, u kojemu je posebno apostrofiran „Hrvatski državotvornu pokret“ (HDP) čiji sam bio dužnosnik (pročelnik Odjela za politička i načelna pitanja).

U sljedećem izvješću, za 1988. godinu, u kojem su HDP nazvali „lijevo-ekstremističkom“ organizacijom, posebno su se osvrnuli na atentat na predsjednika HDP-a Nikolu Štedula: „Nikola Štedul je 20. listopada teško ozlijeđen pred svojom kućom u Škotskoj. Britanska policija je uhitila jednog Jugoslavena kao osumnjičenog atentatora koji je putovao s ukradenom putovnicom jednog švicarskog državljanina. Protiv uhićenog je njemačka policija svojedobno vodila istragu zbog sumnje da je sudjelovao u ubojstvu dvojice hrvatskih ekstremista. Štedul je održavao bezbrojne kontakte s istomišljenicima u SR Njemačkoj“.

Naravno, u izvješću nije bilo navedeno da je uhićeni atentator, imenom Vinko Sindičić, bio registrirani suradnik BfV-a pod pseudonimom „Linden“ sve dok se nije doznalo da je sudjelovao u spomenutim ubojstvima hrvatskih emigranata 1972. godine – Josipa Senića u Njemačkoj i tročlane obitelji Stjepana Ševe u Italiji. I sljedećih godina, 1989. i 1990., dobivao sam godišnja izvješća BfV-a. A kad sam u ožujku 1991. oslobođen daljnjeg izdržavanja kazne i protjeran u Hrvatsku, zamolio sam ih da mi izvješće za 1991. godinu pošalju na hrvatsku adresu, što su i učinili. Drugim riječima, javna izvješća tajnih službi već desetljećima nisu nikakva spektakularna novost u demokratskim državama kakvom je Hrvatska trebala u međuvremenu postati.

Bože Vukušić, https://www.facebook.com/Bo%C5%BEe-Vuku%C5%A1i%C4%87-106855897725612/(iz memoarske knjige u pripremi)