Milanović je bio i ostao – svoj!

Ima takvih prostora još kao što je onaj u Slovenskoj 9

Zoran Milanović, aktualni predsjednik Lijepe naše, svakim danom sve više pokazuje i dokazuje kako je on predsjednik svih građana Republike Hrvatske, te i onih koji za njega nisu glasali. To je obećao, kao što je obećao da ne će šutjeti, praviti se slijep  i gluh, gurati glavu u pijesak i biti državni službenik najvišeg stupnja na Pantovčaku, koji će govoriti i raditi ono što će se većini svidjeti i što će mu omogućiti drugi mandat. Ne, ovaj predsjednik nije u drugoj kampanji, od prvog dana ustoličenja na predsjedničku dužnost. On dnevno, uz svoje državničke dužnosti, prati sve događaje u zemlji i u skladu s tim reagira, pogotovo kad neki događaji i određene situacije dovode u pitanje sigurnost pojedinaca, društva i države, na bilo koji način. Te njegove reakcije ponekad nisu u skladu s nekim protokolima, po načinu, stilu, mjestu i vremenu. Nije to ništa novo.

Znali smo koga i što dobivamo njegovim izborom za predsjednika države. Neki mediji, odnosno pojedini novinari, politički novinari, urednici…, analiziraju njegove istupe, javna obraćanja, direktna obračunavanja s pojedincima koji ga “napadaju” iz svojeg osobnog stajališta, većinom da nešto ušićare za sebe tim napadima. U tome prednjače istaknuti  pojedinci i interesne skupine, posebice lijeva opcija, što god to značilo. Naime, danas je vrlo teško reći tko je lijevo, a tko desno, na našoj političkoj sceni, jer političkog centra zapravo nema, niti pri lijevoj, niti pri desnoj strani. To ne znači da su ”svi oni isti”, ali se jednostavno ne prepoznaju, ni po čemu, osim po tome da se sami deklariraju, za ono što misle da jesu. Svima je zajedničko da svi oni, bez iznimke prvenstveno misle na sebe, svoj ostanak i opstanak, tu gdje  trenutno jesu. To je najlakši kruh, siguran najmanje  četiri godine i poveća mirovina. Kud ćeš bolje i više? Nakon toga, ako ponovno ne uđu u Sabor, Vladu i vlast, naći će se nešto, prema zaslugama svakog pojedinca, u smislu odanosti aktualnoj vlasti. To se već godinama tako događa, po dobro uhodanoj špranci.

Afera Janaf nas je zadnjih tjedana “uveseljavala”. Koje god novine otvoriš, TV kanal, emisiju, vijesti, talk show, portal, otvoreno, zatvoreno, svuda se govori o Janafu. Stručnjaci, političari, novinari, analitičari, javni djelatnici, suci odvjetnici,  predsjednici (bivši i sadašnji), premijeri, znani i neznani građani, s raznih aspekata komentiraju slučaj, dok oni koji bi tu imali što reći i glavni su akteri zbivanja u Janafu i oko njega,  mudro šute, kako oni koji su uhićeni, pušteni, tako i oni koji su tome izbjegli, na samo sebi znan način. Taj famozni, opskurni klub,  ilegalna točionica, obiteljska blagovaonica, ministarska kartašnica, “banka”, mjenjačnica, samit privilegiranih, bar, “bordel”, ispovjedaonica, mjesto opuštanja, guštanja, uživasnja, depo vreća punih novčanica svih valuta,  blindirani podrum, špelunka…, nije od jučer, nije jedina, nije u privatnom vlasništvu pojedinca, ali je veliki izvor zarade, stjecanja materijalnih i nematerijalnih dobara, koja osiguravaju uspjeh i moć ingenioznim, kreativnim, inovativnim, amoralnim, beskarakternim… pojedincima obraza poput najdebljeg đona, uglavnom dotepencima s raznih strana bivše nam države, izdajicama svega onog što čovjeka čini čovjekom, trulog zrna ubačenog u košaru zdravog voća,  nezdravog elementa što upropaštava  brak, obitelj, društvo i državu. Ima takvih prostora još. Ne samo u Zagrebu. Bit će ih i u buduće, dok god postoje njihovi klijenti i konzumenti besplatne klope, pića i kurvi.

Neki su znali što se tamo događa. Neki nisu. Neki su namagarčeni, baš kao i predsjednik države. Pozvao gas prijatelj na finu domaću klopu, u vrijeme lock dawna. Išao jer da se to jelo ne baci. Kaj god! Netko ga je nasanjkao baš kao i one koji su tu klopu donijeli i spremali. Klopa je sigurno bila prva liga, ali mjesto konzumacije je bilo žnj liga, opskurno, kontaminirano, krimigeno, prljavo,  suspektno, dno dna. Je li to znao predsjednik države? Vjerujem da nije. Netko ga je na to morao upozoriti, kao i na to da su neki likovi iz tog brloga pod izvidima. Bio je on tamo i prije. Sam je to rekao. Valjda je to bilo u vrijeme dok se bavio biznisom. Mnogi iz tog miljea su se tamo okupljali. Sebe su nazvali elitom. Bio je to klub privilegiranih, u koji se moglo ući samo na poziv.

Neki od te “elite” su u Remetincu. Neki su se opet izvukli, kao bezbroj puta do sada. Međutim, svaka maca dođe na vratanca, kad-tad. Pravda je spora, ali dostižna. Ne možeš uvijek pobjeći od nje, pogotovo kad je evidentno kako, kada, s čim i s kim si stvorio svoje carstvo, gdje plaćaš porez, odnosno da si porez utajio. Kakav god maher bio, u pravnoj državi moraš pasti, kao i Al Capone. Međutim, ova država još dugo neće biti pravna i jednaka za sve. U međuvremenu biološki sat neumorno radi. Neke će spasiti, izvida, istraživanja, Remetinca i sramote. Ne može se uvijek i svakoga potkupiti i kupiti, makar s njim jeo, pio, bančio i spavao. Po prirodnim zakonima, koji su implementirani u društvo, uvijek, baš uvijek, u svemu dolazi do ravnoteže. Za to je potrebno vrijeme i ljudi koji će htjeti i moći reći “popu pop i bobu bob”. To sad pokušava napraviti predsjednik države. Zato ga i napadaju, sa svih strana. U svakom žitu ima korova, desno, lijevo i u centru. Taj bi korov trebalo iskorijeniti. Najveći korov u našem društvu je korupcija, što je ishodište svih drugih negativnosti i zala.

Svi to znaju. Nešto se započne, odugovlači se, stane i prestane, naročito kad se dođe do nekog vrha u vlasti , biznisu, javnom životu.  Neki su nedodirljivi, poput Josipa Broza Tita, kojem su se zaklinjali, a sad po njemu pljuju, ne bi li omiljeli svojim gospodarima i visokom kleru.

Želimo živjeti u društvu u kojem nema privilegiranih, ni po čemu, gdje se ne zapošljava po babi i stričevima, gdje vlada pravna jednakost, gdje se cijeni znanje, sposobnost i poštenje. Zadatak predsjednika države je da nam omogući takvo društvo. To može napraviti samo na jedan jedini način, da svakodnevno prokazuje licemjere, lopove, nezajažljive pohlepnike, “bolesnike” koji samo sakupljaju, kuće, stanove, vile, automobile, satove, umjetnine, titule, diplome… Predsjednik države ne smije šutjeti, kad zna za nešto što šteti pojedincu i državi. Kad i kako će to reći je na njemu samome. Svatko ima svoj stil i način. Nekome se to sviđa, nekome ne sviđa. On se niti ne želi svima sviđati. Kad bi tako bilo, bilo bi dovoljno da svoj  kartonski  lik postavi na predvorju Pantovčaka. Predsjednik Milanović nije od jučer. On zna što smije i može raditi. Ne ulazi u domenu premijera. Poziva ga na razgovor i dogovor. Međutim, premijer ga uporno ignorira i smatra fikusom, nužnim zlom kojega ponekad treba uvažavati i s zajedno s njim nešto potpisati. Nama takav predsjednik države ne treba, baš kao što nam nije trebala niti starleta.

Nismo dobili “mačka u vreći”. Znali smo tko je i kakav je gospodin Zoran Milanović. Ništa novo nema u njega. On ne kalkulira. Neki tvrde, kako upravo to radi, jer želi preveslati desničare, naročito ultraše. Koji su to? Oni koji šuruju s HNS-om, IDS-om, Čačićem, Matijom, Vesnom, Ružom, Bujancem… Aktualni predsjednik se nikoga, ni za što ne boji. Nema imovinu nerazmjernu obiteljskim primanjima ili je nije naslijedio. Odlučio je biti predsjednik svih građana i tako se ponaša. U tome bi ga svi trebali podržati i pomoći mu. Predsjednik nije ničija prćija, poltron, ulizica, as, osoba koja će nekoga od “svojih” vinuti u nebesa, po položaju, funkciji i mogućnosti stjecanja imovine, koji će zaštiti lopove, pomilovati kradljivce, ubojice, zločince. Počeli su ga svojatati desničari i to oni s ultra pozicija. Kaj god. Sad im je najedanput dobar, čak što više, super im je. Hoće da dođe u “Bujicu”. Dajte, najte! Nemojte me nasmijavati. Sve je moguće, pa i to. Naime, predsjednik može doći gdje god želi. Nadam se da se ne će dati namagarčiti, kao onomad kad je naivno otišao u onu tajkunsku “špelunku”, družiti se s prijateljima.

Ankica Benček