Čudna i opaka vremena

Krvlju obranjena, molitvom spašena

 

 

Možda se meni,

Samo tako čini.

Živimo u čudnim,

Opakim, opasnim i

nesigurnim vremenima.

Nekim čudom,

Zakonima prirode,

Razvojem društva,

Virtualnim druženjem,

Divljanjem korone,

Od nikoga očekivanom,

Očiglednom preobrazbom

Medveda u medvjeda,

Što vodaju ga uokolo,

Da za njih kolo vodi.

Sve se nekako izokrenulo.

Malo pomalo,

Gotovo neprimjetno,

Neosjetno, nečujno,

U tišini bez kraja,

Izašli smo iz normalnog.

Ušli u novo normalno,

U čemu više ništa

Nije jednako, ni isto.

Ništa nije normalno.

U svemu tome,

Normalan i nenormalan,

Stalno se pita:

Što je to NORMALNO ?

Je li ono to ono od prije?

Je li to ovo sada?

Tko bi ga znao?

U svašta nas uvjeravaju.

Jedanput to ovisi o Stožeru.

Drugi put o vlasti.

Treći put o premijeru.

Četvrti put o predsjedniku države.

Peti put o njihovoj kohabitaciji.

Šesti put o koaliciji na vlasti.

Sedmi put o oporbi.

Osmi put o njihovu dogovoru.

Deveti put o uhićenjima.

Deseti put o svemu tome.

….

Dalje nas više ne zanima.

Danas nitko nikome,

U jedinoj nam Domovini,

Baš ništa ne vjeruje.

….

Kako živjeti s tim?

Sasvim svejedno tko?

Mi ili oni?

Pri tom ne mislim ,

Na političke, ideološke,

Nacionalne, vjerske,

I ostale moguće podjele.

Mislim na narod i vlast.

Vezani smo jedni uz druge.

Čini se da oni,

bez nas mogu.

Biti će tako,

Sve do idućih izbora,

Bilo kojih, bilo kada.

Tada i samo tada,

Smo im potrebni.

Ne mi, kao mi,

Već naše ruke,

Automatsko zaokruživanje,

Na izbornim listama.

Nakon  virtualne i stvarne,

Opće i posebne “lobotomije”,

 Terenskih političkih aktivista,

Obećanja, obećanja, obećanja, obećanja,

Sve po poznatom scenariju.

….

Svaki put padamo,

Sve dublje i dublje.

Jesmo li konačno na dnu?

Bilo bi dobro da jesmo.

Čini mi se da nismo.

Guraju nas još dublje.

U mračnu prljavu kloaku.

Jedva držimo glave,

Iznad prljave  smrdljive vode.

Ponestaje nam zraka.

Što nema veze s Koronom.

Šutimo, trpimo, nadamo se.

Komu i čemu?

….

Neki ostaju bez nade.

Jedini izlaz vide u uništenju,

Sebe i najviše odgovornih.

….

To nije nikakvo rješenje.

To je bijeg od stvarnosti.

To je negiranje sebe.

To je negiranje našeg postojanja.

To je negiranje hrvatskog naroda.

….

Ovo je naša zemlja.

Ovo je naša Domovina.

Ovo je država Hrvatska.

Godinama sanjana,

Krvlju obranjena.

Molitvom spašena.

….

Vrijeme je da se probudimo.

Uzmemo sudbinu u svoje ruke,

Za našu djecu i unuke.

 

Ankica Benček