Hrvatska kinematografija, kao i do 1990., ruši i razara Hrvatsku
Ovih dana, govor mržnje je glavna tema u Hrvatskoj. Pa slušamo prožvakane teorije o tome. U koje se ne uklapaju mišljenja Tihomira Dujmovića i Matije Štahana, nasljednika Petra Tomeva Mitrikevskog u HRT-ovoj emisiji Peti dan. Tihomir Dujmović kaže kako je govor mržnje širok pojam. Pa nabraja sve ono verbalno što bi se moglo zvati govorom mržnje. A nasljednik Mitrikevskog Štahan govori o crvenoj buržoaziji koja tu ima važnu ulogu što se nekima iz te emisije ne sviđa. Pa bih ja, ne samo o govoru mržnje, nego i o indukciji mržnje. Pa i o samoj realizaciji verbalnog. Jer neke poruke izazivaju strah, prijetnju, te opravdavaju egzekuciju i pozivaju nove.
Kao: „Tito je bio najveći sin Hrvata“, „Jasenovac logor smrti“, „Na Bleiburgu nije bilo nevinih“, „1945. je traljavo obavljena“, „UDBA je malo ubila Hrvata“ i „Ivica Račan – otac demokracije“. Osim poruka, tu je i promidžba mržnje putem igranog i montiranog dokumentarnog filma. Koliko je mržnje izliveno na Hrvate u kinematografiji bivše države? Pa i u današnjoj hrvatskoj kinematografiji? U filmovima koji dobivaju i međunarodne nagrade? Moramo priznati, da je igrani film, puno više od govora mržnje. Još kad je u kombinaciji s montiranim dokumentarnim, to je za posebnu analizu. To je za analizu Max Planck instituta za međunarodno komparativno pravo.
Oni koji govore da treba zaustaviti Drugi svjetski rat (rat ustaša i partizana) u Hrvatskoj, snimili su film Dnevnik Diane Budisavljević u kojem su ustaše glavni negativci. Pa taj film nameću kao obvezno školsko gradivo u Hrvatskoj. Osim navedenog, i šutnja može biti govor mržnje. Kao šutnja o živoj zapaljenoj Hrvatici Verici Nikšić koju su Srbi živu zapalili u Hrvatskoj. Kad sve skupa zbrojimo, što se Hrvatima radi, kako se to tretira i interpretira, te tko to tretira i interpretira; to se ne može objasniti ni shvatiti bez prihvaćanja postojanja neke četvrte dimenzije, nečeg onostranog.
Svaki dan na TV Kalendaru gledamo masovna srpska zvjerstava nad Hrvatima, a u Hrvatskoj, glavni problem „ugroženost manjina (Srba)“. Stoga, sva ta ta tretiranja i interpretiranja hrvatske stvarnosti, ja bih sažeo u sljedeće… Već sam na ovom portalu pisao da ja ne vjerujem da se Vukašin Šoškoćanin utopio. Kažu, pao iz čamca u Dunav kada je Dunavom prolazio neki bugarski brod koji je pravio valove zbog kojih je Šoškoćanin pao iz čamca vodu. Valjda je znao plivati, pa nije odmah potonuo kao kamen. I na tom čamcu je još netko bio. Dakle, stotine srpskih krvoloka Hrvatskom slobodno šeće, dolaze na Brijune i elitne klubove u Hrvatskoj, druže se s „hrvatskom elitom“ i primaju mirovine iz hrvatskog proračuna. A o pokojnoj maloljetnoj Hrvatici Verici Nikšić, koju su Srbi živu zapalili – muk i zaborav.
Na kraju, nešto i o sukobu Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića. Baš kako je rekao Isus: „Ako je kraljevstvo nesložno, ono ne može opstati“. Svima nam je jasno da su Zoran Milanović i Andrej Plenković marionete istog kraljevstva. Ni jedan od njih dvojice, nema niti 25 posto birača Hrvata na izborima za njihove položaje.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više