Upravo sam pročitala kako se Finska i Norveška najbolje nose s koronom. Ne nisu izmislili ništa što drugi nemaju i za što drugi ne znaju, jednostavno vjeruju jedni drugima. Bez obzira tko su jedni, a tko su drugi, međusobno povjerenje je bitno, u svim odnosima, pogotovo kada su zdravlje i život u pitanju.
Povjerenje se stvara, gradi, nadograđuje godinama. To je obostrani neprekinuti proces, koji donosi pozitivne rezultate, u svemu gdje se odvija, u braku, u obitelji, u vezi, u svim mogućim rodbinskim i prijateljskim odnosima, u svim područjima rada, djelovanja i života, naročito u politici. Opći cilj politike na svim razinama, trebao bi biti napredak države, razvoj društva i boljitak svakog građanina. Da bi se to ostvarilo mora postojati uzajamno povjerenje političara i naroda. Rade li političari za taj opći cilj i posebne ciljeve koji tome doprinose, imati će povjerenje naroda. Povjerenje se primarno stječe vjerodostojnošću, poštenjem i istinom. Od golemih pustih obećanja ne dobiva se ništa, osim obmanjivanja, stagnacije i nazadovanja, čemu svjedočimo godinama, bez obzira na to tko je porba, tko oporba, tko je malo lijevo, malo desno, po potrebi, dok je taj famozni centar u koji se mnogi svrstavaju uglavnom prazan. Mislim, da je narodu svejedno tko je gdje. Važno i bitno je da živimo u suverenoj slobodnoj, neovisnoj, demokratskoj, modernoj državi u kojoj vlada pravna jednakost.
O tomu bi se moglo puno toga napisati. Jesmo li suvereni? Je smo li slobodni? Jesmo li neovisni? Je li demokracija još u povojima? U čemu smo to moderni? Po tome što STEM “jede” humanistiku? Po tomu što nam ne smetaju dugine boje i sve ono što uz njih ide? Po korona partijima? O svemu tome bi se mogli napisati razni i različiti traktati. To je za eksperte. Sve ostalo je nagađanje i osobni stav, nakon doživljaja iz prve ruke ili nekih priča, što se kotrljanjem niz brijeg uvećavaju, uveličavaju, zaprljaju i udare tamo gdje ne bi trebalo, nanoseći štetu i sramotu svima.
Najveći naš problem, ovih dana je ta nesretna korona, koja svakodnevno ubire veliki danak u bolesti i smrti. Brojke su neupitne i neumitne, iako se i u njih sumnja, kao i u sve drugo. Zašto je to tako? Mi smo jednostavno takvi. Nismo se takvi rodili. To se stvaralo stoljećima. Nitko nikome nigdje, ništa ne vjeruje. To je nažalost, napravilo iskustvo pojedinca i cijeloga društva. Nije dovoljno imati svoju državu, da bi bio cjelovit, sretan i zadovoljan. Za to je potrebno puno više od sigurnih granica, eskadrile, potpore važnih europskih i svjetskih “veličina”. Od svih tih potreba najvažnija je potreba povjerenje u ljude koji vode državu. Povjerenje se stvara osobnim radom i djelovanjem, pri čemu je vjerodostojnost jedna od bitnih odlika. Kako vjerovati nekome tko o istome različito govori i radi, prema osobnom ili stranačkom interesu? Kako vjerovati nekome u pobjedu nad koronom, kad je vidljivo i pouzdano dokazano da je drugi val korone krenuo, u onom dijelu svijeta, kud je prvi val prohujao?
Cjepivo još nigdje nije u primjeni. Ne zna se ni koliko će biti efikasno, odnosno što će biti kontraindikacije. Cjepivo, će nažalost, kao i sve ostalo biti prilika za velike muljaže, nezakonitosti, profite i zarade diljem globusa. Mi smo u svemu takvome pravi makeri. Neki već broje milijune eura zarade na nabavkama. Ono znate kad žičara, najednom poskupi nekoliko stotina tisuća kuna, u izgradnji, a da se ništa nije promijenilo u samom projektu, kad neka šikara postane gradilište, kad je vila stajski objekt, kad se politika bistri i kroji u privatnom podrumu, nekog poduzetnog Baje, uz iće, piće, tamburice i kurve iliti eskort dame.
U tom svom nepovjerenju i oportunizmu, svemu i svakome što i tko predstavlja vlast, toliko smo okorjeli, da ne vidimo kako time sami sebi štetimo. Maska štiti nas. Pranje ruku štiti nas. Socijalni i fizički kontakti štete nama. Virus širimo sami. Inatimo se onima koji su to predložili ili naredili. Bez veze i bez pameti. Dokle smo dotjerali i kamo to idemo. Ne treba tražiti krivca. Krivi smo si sami. Ista lica godinama gledamo u vlasti. Oni tamo ne dolaze sami. Mi smo ih postavili. Neki se samo rotiraju. Neki dođu do vrha i tamo ostaju godinama, unatoč tomu da su nas obmanjivali. Kako vjerovati tim ljudima? Finci i Norvežani svojima vjeruju. Poštuju jedni druge, na svakoj razini, od susjeda do šefa. Mi se veselimo da kad susjedu crkne krava. Zar nam je to u genima? Sigurno nije. Zašto smo drukčiji kad se odselimo negdje vani. Tamo bi nosili maske i držali distancu, bez naredbe. Nastojali bi biti jednaki onima koji su tamo domicilni. Kakvo li je to prokletstvo nad nama. Glupi i neobrazovani definitivno nismo toliko kako izgleda naše ponašanje.
Ne možemo i ne moramo svi biti prijatelji, ali moramo biti odgovorni. Sloboda zahtijeva odgovornost. Sloboda i odgovornost su razmjerne, što mnogima nije jasno. Ugroženi su zdravlje i životi. Taj nevidljivi opasni neprijatelj čovjeka zaista postoji. Nije to ničija izmišljotina, iako može biti tvorevina, iz nekih neljudskih razloga, u vrhu svjetske piramide vlasti. Previše je sirotinje. Virus ne bira. Ipak, na neki čudan način bogati mu pobjegnu ili čudom “ozdrave” za nekoliko dana. Jedan je biskup pokušao biti duhovit i po analogiji “komunista” koji ne vjeruju u ono i onome što ne vide, da to jednostavno ne postoji, aludirajući na Boga, korona ne postoji. Možda i ne postoji. To je onda viroza ili gripa, nastala u posebnim okolnostima. Možda je to nečiji projekt, međunarodnog karaktera. Zna se tko će najviše profitirati. Oni koji se prvi domognu cjepiva ili lijeka protiv tog šiljastog nevidljivog, anacionalnog, bespolnog, ubojitog neprijatelja. Kako bilo da bilo. Ne valja se inatiti, već pokušati graditi međusobno povjerenje. Nije to lako, niti jednostavno, pogotovo na brdovitom Balkanu, što se djelomično naslonio na Europu.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više