Taktovi imaju jednu te istu dimenziju koja se ponavlja
Vitold Košir doista je jedinstvena pojava u suvremenoj umjetnosti. Akademski je kipar, također i akademski glazbenik. Svira violu u orkestru, svira i u rock sastavu, i uvijek volim istaknuti, strastveni je sokolar. U bogatom likovnom opusu Vitolda Košira osobito se ističe ciklus reljefa, u različitim formatima, čudesno uspjele kombinacije željeza i betona.
- Gospodine Košir, u ciklusu reljefa, Vi note, notni zapis, pretvarate u reljef.
– Kako glazba izgleda? To je pitanje koje leži u srži moje potrebe da u skulpturi ulovim vrijeme koje je u glazbi više nego u drugim vrstama umjetnosti bitan građevni element. Pošao sam od notnog zapisa Beethovenovog gudačkog kvarteta, to sam mogao dočarati jer su mi kompozicije za veće ansamble u tom času bile prekompleksne. U notnom pismu taktovi predstavljaju odsječke vremena – označeni su vertikalnim linijama. Upisuju se okomito na crtovlje koje se sastoji od pet horizontalnih paralelnih linija i predstavljaju vremenski slijed. Taktovi imaju jednu te istu dimenziju koja se ponavlja. U njih se upisuju note koje označavaju visinu i trajanje tona. Mi čujemo melodijske linije koje prelaze iz takta u takt, a ponekad i jedan instrument preuzima melodijsku liniju drugog instrumenta. Napravio sam željezne okvire koji su poput taktova repetativno uvijek istih dimenzija. Ono što čujemo kada glazbenici sviraju to sam prenio u linije, volumen, atmosferu odrazio strukturom površine. Uzeo sam mali segment kvarteta,svega nekoliko taktova. Partituru čine četiri vodoravne linije podijeljene u taktove za četiri instrumenta: prva i druga violina, viola i violončelo. Stvarao sam reljefe onako kako ja tu glazbu čujem. Pokušao sam izraditi ono što vidim kada sviram.
- Vaši reljefi djeluju vrlo snažno, kompaktno, ograđeni željezom a tako su suptilni zapravo.
– Nekom alkemijom inverzije velika grubost, mahnitost u radu s žitkim umiješanim betonom daje prozračnu gotovo nematerijalnu nježnost. Za gudačke kvartete karakteristična je suptilnost i prozračnost tonske slike.
- Što je trenutno novo u atelijeru?
– Radim na jednom stolu, reljefu. Riječ je o velikom izazovu. Tu moram pomiriti nekoliko svojih načina rada. Želim da skulptura dobije upotrebljiv oblik i zaživi u prostoru stana.
- I dalje su u opciji željezo i beton?
– Jako ih volim, mada sam sklon svim materijalima. Strašno volim i glinu. Poput betona omogućuje brz rad i improvizaciju.
- U procesu ste kreiranja novih reljefa?
– Da, kontinuirano radim na njima. Gudački kvartet mi je idealna forma. Orkestralne forme zamišljam u velikim formatima.
- Prakticirate različite formate? Jeste li razmišljali o reljefu veličine spomenika?
– Napravio sam tako nešto, spomenik u Kninu, u Muzeju Oluje. Velik je preko sedam metara.
- Male reljefe na radite?
– To bi bila kompozicija od tri sekunde.
