Hrvatski Fokus
Aktualno

Čudesan uzlet hrvatskoga laičkog pokreta

HKP bio je prvi pokret hrvatske mladeži na nacionalnoj razini utemeljen na kršćanskoj vjeri i služenju narodu i domovini

 

Mons. Juraj Kolarić: HRVATSKI KATOLIČKI POKRET (1900. – 1945.), Tkanica, Zagreb, 2020., 264 str.)

Kako sam saznao iz razgovora s uvaženim prof. dr. sc. mons. Jurjem Kolarićem, hrvatskim katoličkim pokretom intenzivno se bavi više od četrdeset godina. Kolikogod su se ovom temom, na različite načine i pristupe: crkveno-teorijske, povijesno-memoarske, osvrtima na neke teme ili cjelovito na pokret, bavili brojni autori i sudionici Hrvatskoga katoličkog pokreta, poput: I. Protulipca, M. Stanković, I. Butkovića, D. Kniewalda, S. Korenića, J. Vrbaneka, J. Šimraka, J. Buturca, B. Perovića, L. Znidarčića, A. Benigara, Lj. Marakovića, B. Nagyja, J. Krište, V. Lončarevića, S. Kljaića, F. Šanjeka, M. Vidovića i drugih, knjiga mons. Kolarića daje najpotpuniju sliku crkveno svjetonazorskog i nacionalno domoljubnog razvitka HKP-a koji će u povijesti Katoličke Crkve u Hrvata i hrvatskom narodu ostaviti neizbrisive tragove. Vidljive, ne samo iz nostalgične (poučno-zavidne) već i poželjne – (budućnostno-obnoviteljske) naravi. Bit djela autor je izrijekom naveo u predgovoru: Ovo djelo želi opisati, odrediti i analizirati ulogu katoličkih laika u crkvenom životu hrvatskoga naroda u jednom od najburnijih  razdoblja njegove povijesti, naime, od godine 1900. do 1945.

Obimno korištena arhivska građa, dokumenti, proglasi, članci, izjave, govori, knjige, časopisi potkrjepljuju naše mišljenje o sveobuhvatnom i studioznom znanstvenom djelu koje će zasigurno s uvažavanjem analizirati i ocjenjivati  stručna i čitateljska – ponajprije katolička javnost te katolički i ini mediji. Ono što je posebno vrijedno spomena autorovo je sintetičko praćenje i povezivanje, ispreplitanje, suodnošenje povijesnih i političkih događaja na prostoru Hrvatske te širem i daljem okružju, uloga i pozicioniranje hrvatskih, ali i protuhrvatskih stranaka i pokreta, istaknutih političkih i nacionalnih imena u sagledavanju pozicije hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve u Hrvata.

Kolarić je djelo podijelio u četiri poglavlja:

I. Rođendan katoličkog pokreta među Hrvatima (1900. – 1918.)

II. Hrvatski katolički pokret (HKP) u Kraljevini Jugoslaviji (1918. – 1941.)

III. Statistički podaci o organizaciji katoličkih društava, i

IV. Hrvatski katolički pokret u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) 1941. -1945.

Uz ova četiri poglavlja knjigu sadržavaju: Zaključak, Bilješka o autoru, Popis literature, Kazalo imena i Kratice.

Bezobzirni napadi sa svih strana na zatiranje kršćanstva i Katoličke Crkve

Od sredine i u drugoj polovici XIX. stoljeća Katolička Crkva u europskim zemljama proživljava teške dane prouzročene brojnim otvorenim nasrtajima, od negativnih utjecaja prosvjetiteljstva i Francuske revolucije do: nametanja profane kulture i civilizacije, pogubnih utjecaja materijalizma, socijalizma i anarhizma, liberalizma, ateizma, masonskog pokreta, pokušaja rušenja papinske države, stvaranja razdjelnica između vjernika i nevjernika, potiskivanja Crkve iz javnoga života. U europskim zemljama pa tako i na tlu Katoličke Crkve u Hrvata javljaju se brojna društva, pokreti, novine i časopisi koji vode katolici laici koji se počinju aktivno suprotstavljati spomenutoj tiraniji. Namjesto nekadašnje zaštitničke uloge države Katoličku Crkvu i njezine vrjednote počinju zastupati takva društva i organizirani katolici laici. Primjerice, Katolischer  Verein (Njemačka), Ligue catolique (Francuska), Catholic Union (Engleska), Associazione cattolica per la liberta dela Chiesa (Italija), Katolički pokret (Slovenija) i dr. U Hrvatskoj početak takva organiziranoga rada katolika laika vezan je uz Prvi katolički sastanak, održan 3. do 5. rujna 1900. godine u Zagrebu. Bitno polazište Sastanka možemo postaviti na slijedeći način: Vjera i Crkva nisu stvar samo svećenika već i laika. Ako pogledamo samo širok raspon tema kojima se bavio ovaj skup: odnosi Crkve i Države, socijalno pitanje – sklad među društvenim staležima/klasama, osnivanje katoličkih pučkih kuhinja, stanje obrtništva, seljaštva, povoljno kreditiranje, zaštita radnika, zabrana dječjega rada, zaštita obitelji, djece, odgoj i obrazovanje, potreba razvoja katoličkog tiska koji treba biti prožet kršćanskim duhom, kršćanska književnost, crkvena umjetnost, zaštita crkvene baštine i druge, onda vidimo da su obuhvaćene temeljne teme katoličkog pokreta. Stoga možemo ukratko naznačiti temeljne ciljeve Hrvatskog katoličkog pokreta: 1) Borba za slobodu i prava Crkve; 2) Opredjeljenje za demokraciju što znači i bolju budućnost naroda, i 3) Unaprjeđenje prosvjetnoga rada prema širokim narodnim slojevima.

Kolarić ističe da bez Prvoga katoličkog sastanka ne bi bilo ni hrvatskog Đačkog pokreta Antuna Mahniča – tj. predznaka katoličkog buđenja hrvatskog katoličanstva, a ni samoga krčkoga biskupa Mahniča kao utemeljitelja Hrvatskog katoličkog pokreta. Nakon Prvoga katoličkog sastanka, koncem 1905. u Beču počinje izlaziti đački list Luč sa zadaćom organizacije katoličke mladeži. U Trsatu je potaknuta ideja da se u Zagrebu osnuje katoličko akademsko društvo pod imenom Domagoj. Ideja je ostvarena 28. travnja 1907. Domagoj će postati središte svega hrvatskog đačkog pokreta. Geslo mladih domagojaca bilo je BOG, NAROD i SOCIJALNA PRAVA. Dvije godine kasnije u Zagrebu je osnovan Hrvatski katolički đački savez (HKĐS). Uz Domagoj, HKĐS, na scenu stupa i Seniorat. Naime, HKP morao je imati vodstvo, kojega su imali sačinjavati svršeni katolički studenti, ili seniori. Trebali su vršiti nadzor nad HKP-om, voditi brigu o ideologiji i projektima. U seniorima su se našli i svećenici i laici. Tu su bili i začetci sukoba mladih i starih, što će se napose i dogoditi nakon Prvoga svjetskog rata.

Hrvati su u katoličkom pokretu za primjer uzimali Sloveniju a socijalne ideje od političara i teologa Janeza Kreka. Stoga je očekivano da se Drugi hrvatski sastanak/kongres održi u Ljubljani od 23. do 27. kolovoza 1913. godine. Te se godine obilježavala 1600 obljetnica Milanskog edikta i pobjede cara Konstantina nad poganstvom. Kongresom se među inim htjelo pokazati jedinstvo katoličkih Slavena u Habsburškoj monarhiji. Na Kongresu se raspravljalo o: religioznim organizacijama, pučkim misijama, Marijinim kongregacijama, o duhovnim vježbama, hodočašćima, svećeničkim zajednicama, socijalnom pitanju – radništvu, seljaštvu, obrtništvu, karitativnoj djelatnosti, prosvjeti, izdavaštvu, katoličkom tisku.

Već smo spomenuli da za pokretača i osnivača HKP-a autor smatra krčkog biskupa Antuna Mahniča. O njegovoj ulozi u tome svjedoči sam autor: Mahnič je zaorao tako duboke brazde u kulturnoj i vjerskoj Hrvatskoj prvih dvaju desetljeća 20. st., pa ga možemo smatrati jednim od najvećih likova novije povijesti Crkve u hrvatskom narodu. Njegov je pokret dao Crkvi u Hrvatskoj velik broj izvanrednih laika koji su sve svoje umne i fizičke sposobnosti posvetili Bogu i svome narodu. Takva djelatnost dovela je do toga da HKP uoči Prvoga  svjetskog rata ima četiri akademska društva i dva sveučilišna kluba, deset bogoslovnih zborova, 41 kongregaciju u srednjim školama, 60 mladeških seljačkih društava, brojni tisak. U vrijeme Prvoga svjetskoga rata gotovo zamire djelatnost HKP-a, no nedvojbeno ostaje da je Mahničev pokret stvorio hrvatski katolički laikat, da je preteča papine (pape Pija XI.) Katoličke akcije (KA) u Hrvata te da je HKP nastavio djelovati i poslije rata u novoj državnoj tvorevini (Kraljevini SHS, Kraljevini Jugoslaviji) nastaloj protivnim interesima i volji hrvatskoga naroda. Godine 1920. smrću Antuna Mahniča HKP doživljava  ogroman gubitak.

HKP u tamnici hrvatskoga naroda – Kraljevini Jugoslaviji (1918. – 1941.)

Položaj HKP-a u Kraljevini SHS/Jugoslaviji značajno su odredili i povijesni događaji na koje autor upućuje:1915. – Jugoslavenski odbor (Trumbić-Supilo), 1917. Krfska deklaracija; 1. XII. 1918. uspostava nove države Kraljevine SHS; 1920. Rapallski ugovor; 1921. Vidovdanski Ustav; 1924. predaja Rijeke Talijanima od strane Kraljevine SHS; 1928. Ubojstvo Stjepana Radića i članova HSS-a u Beogradu; 1929. Šestosiječanjska diktatura kralja Aleksandra i 1931. Oktroirani Ustav; 1935. – 1938. pobjeda oporbene liste Vlatka Mačeka na izborima; 1939. Banovina Hrvatska; 1941. Trojni pakt – rušenje pakta – 6. travnja napad Nijemaca na Beograd – 17. travnja kapitulacija Kraljevine te 10. travnja uspostava NDH. Usto autor upućuje na tiraniju srpskih vlasti u državi i napose u Hrvatskoj, kako političku, gospodarsku tako i progon Katoličke Crkve uz potpunu dominaciju Srpske pravoslavne crkve. U tom kontekstu posebno razrađuje sudbinu neusvojenog konkordata Kraljevine sa Svetom Stolicom zbog protivljenja SPC-A i patrijarha Varnave.

Po završetku rata u tim nepovoljnim okolnostima dolazi do obnove mladeških društava, ali i do osnivanja novog pokreta. Prije toga važno je spomenuti da je 23. prosinca 1922. godine papa Pio XI. u svojoj enciklici Ubi arcano Dei pokrenuo i definirao novu organizaciju – Katoličku akciju (KA) kao sudjelovanje svjetovnjaka u hijerarhijskom apostolatu. U skladu s tom enciklikom sva odgojna i prosvjetna udruženja katoličkoga pokreta trebala su prijeći u ovisnost crkvene hijerarhije. U Hrvatskoj je 11. prosinca 1923. osnovan Hrvatski orlovski savez (HOS). Za predsjednika je izabran njegov ideolog i organizator dr. Ivan Protulipac a za potpredsjednika Ivan Merz. Orlovski pokret prihvaćaju domagojci i seniori – svjetovnjaci i svećenici. Orlovstvo je u Hrvatsku došlo iz Češke kao pokret za kršćansku obnovu protivan u tadašnjoj jugoslavenskoj državi Jugosokolu – gimnastičkoj organizaciji financiranoj i vođenoj iz Beograda. U hrvatskoj mladeži dolazi do sve većeg oduševljenja za orlovstvom a postupno je jenjavalo za domagojevskim đaštvom, jer je orlovstvo bilo mnogo prodornije, odlučnije, šire okrenuto javnosti dok su domagojci previše pozornosti posvećivali razglabanju ideja i intelektualnim spekulacijama s previše apstrakcija i teoretiziranja. Kako kaže autor: Unatoč svim tim raspravama i sukobima na vrhu društava je život cvjetao i bujao. Posvuda su nicala nova društva, a posebno se umnažao broj Orlova. Javne rasprave i sukobi nastavljaju se u isto vrijeme i traju sve do šesto siječanjske diktature, a ni poslije nisu posve prestale. Jedan od sudionika Bonifacije Perović u svojim uspomenama će zapisati da su bile samo jeka prošlosti, polje okršaja pojedinaca, neugodna zabadanja i obračunavanja nekolicine, ustvari već bez ikakva smisla i bez koristi za ikoga.

Domagojci i orlovi pod novim imenima u okolnostima kraljeve diktature

Šestosiječanjskom diktaturom kralja Aleksandra zabranjene su sve političke stranke i udruženja, pa tako i domagojci i orlovi. Takve organizacije mogle su djelovati jedino kao čisto crkvene organizacije, religiozna društva ili nabožne zadruge. U skladu s tim došlo je do njihove reorganizacije u Hrvatskom katoličkom pokretu. Dotadašnji Domagojci nastavljaju djelovati pod Apostolatom  sv. Ćirila i Metoda, a Orlovi pod imenom Križarskog bratstva, ili jednostavno Križari. Ona su zapravo crkvena, vjerska i prosvjetna udruženja. U svom proglasu javnosti, primjerice, Križari su (1930.) istaknuli: Mi smo Križari. Ime nam govori, da je ideal našeg života da radimo za pobjedu Križa u našem narodu. Mi i naše križarstvo smo nosioci suvremenoga i sustavnoga katoličkog prodora, katoličke duhovne aktivnosti, katolicizma, koji ne miruje u vječnom osvajanju duša i u gradnji kraljevstva Gospodina Isusa na zemlji. Križari će djelovati pod geslom: ŽRTVA – EUHARISTIJA – APOSTOLAT. Dolazi do sve veće suradnje sa domagojcima. Napetosti oko uloge društava, napose Križara, nastupile su nakon što je papa Pijo XI. 28. svibnja 1934. Alojzija Stepinca imenovao nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva, tada najmlađeg biskupa na svijetu, koji se tada našao pred ogromnom zadaćom hijerarhijskog preuređenja HKP-a u Katoličku akciju. Prema enciklici pape Pija XI. to je značilo: da ni jedna organizacija ne smije zavladati drugom; da se KA ne smije stopiti ni s jednom društvenom ili političkom strujom; da se sve organizacije preko hijerarhije moraju povezati sa Crkvom; da su sva društva jednakopravna i autonomna a KA ih samo povezuje i koordinira. U nakani prevladavanja sukoba među organizacijama i uspostave mira i stege Stepinac je na čelo stavio ljude iz oba tabora. Vrhovni duhovnik je postao Pavao Jesih, a predsjednik dr. Ivo Protulipac. Stepinac je za zaštitnika i uzora KA uzeo, danas blaženoga, Marka Križevčanina. Križari su se bojali da će izgubiti spontani zanos i dinamizam a da će se u njihove redove uvući intelektualci – domagojevci, razbijajući njihovu organizacijsku stegu i jedinstvo.

Nasuprot domagojevskom i orlovsko/križarskom pokretu Stepinac se odlučio na stvaranje čiste – neutralne Katoličke akcije. Kolarić je u pravu u dijagnozi te nove KA. Ta čista KA, shematska, centralistički organizirana bez neke osobne inicijative, bez nekih novih ideja nije bila magnet za mlade, odnosno morala je početi ab ovo, ne preuzimajući baštinu i iskustvo dotadašnjih dviju grana HKP-a. U skladu s time uklonjen je glavni urednik Hrvatske straže dr. Janko Šimrak a s križarskog vodstva Ivan Protulipac. Kako bilo da bilo Stepinac je morao provesti zadaće proistekle iz papine enciklike, na kraju krajeva sačuvavši bit i poslanje tih organizacija. Kolarić s pravom zaključuje: Stepinčeva velika i intenzivna briga za KA, neslomljiva volja, idealizam i vjera u uspjeh učinili su ipak da je KA pred sam rat konsolidirala svoje redove i zabilježila uspjehe. Najveći broj križara organizirao se u obrani Hrvatske.

Brojna katolička društva Crkve u Hrvata

U trećem poglavlju: Statistički podatci o organizaciji katoličkih društava u svim hrvatskim biskupijama/nadbiskupijama, Kolarić temeljem Općeg shematizma Katoličke Crkve u Jugoslaviji (1939. – pod uredništvom dr. Krunoslava Draganovića) prikazuje buran i bogat razvoj katoličkih društava. Uz navođenje društava pokazuje se i njihova brojnost što upućuje na njihovu ulogu i značaj. Pri tome važno je uzeti u obzir da se od 1935. pod pojmom Katolička akcija podrazumijevaju sve dosadašnje organizacije HKP-a, iako su one u svojim djelovanjima sadržavale odgovarajuće specifičnosti. Navedimo najznačajnija društva: Hrvatsko križarsko bratstvo/ Križarsko sestrinstvo, Društva hrvatskih katoličkih muževa/žena, Društva hrvatske katoličke seljačke omladine, Društva hrvatske katoličke radničke (KROM) i građanske (GROM) omladine, Hrvatska katolička akademska društva Domagoj, Društva sv. Ćirila i Metoda i dr. Najbrojnija su bila društva Hrvatskog križarskog bratstva, muževa i žena, koja su sredinom tridesetih godina imala oko 40.000 članova.

HKP u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941. – 1945.)

Nakon formiranja Banovine Hrvatske čelnik HSS-a Vladko Maček samoodređenje hrvatskoga naroda nije vidio u samostalnoj hrvatskoj državi već u okrilju Jugoslavije. Tako 1940. godine Banska vlada zabranjuje ustaški tjednik Hrvatski narod čiji je urednik bio Mile Budak, a ne dopušta ni njegovo  izlaženje pod imenom Zemlja. Represivna politika HSS-a u velikoj je mjeri nastavila s politikom sličnom kraljevskim vlastima. Dolazi sve više do sukoba Mačekova HSS-a sa starčevićancima, što je umanjivalo njegov i značaj HSS-a a doprinosilo jačanju pristaša Ante Pavelića. O tomu je Stepinac u svom Dnevniku napisao: Što je ostalo od toliko razvikane demokracije i čovječnosti HSS-a. Beogradski režimi nisu ništa više gonili svojih protivnika nego ih goni i HSS. Vidio sam da njih boli što je narod počeo sve više ostavljati HSS i prilaziti nacionalistima. A jesmo li mi krivi za to? Mi nismo obećali narodu “naša puška na našem ramenu”. Kako je Maček odbio ponudu Nijemaca da preuzme vlast nakon kraha Jugoslavije, ustaški pokret Ante Pavelića proglašava 10. travnja 1941. uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. Kolarić s pravom objašnjava: Mnogi su smatrali, napose hrvatski nacionalisti, da će uz pomoć sila osovine, nove njemačke protuversailleske politike razbijanja Jugoslavije, (što ide u prilog obrani hrvatske države),ostvariti slobodnu državu,  nikako ne priželjkujući fašističko ili diktatorsko uređenje buduće države.

Početkom svibnja 1941. predsjedništvo Velikog Križarskog Bratstva objavilo je proglas u kojemu je poručilo svojem članstvu da predano služe hrvatskoj državi. To su napose učinili, i svojim primjerom, uvaženi članovi Križara: Ivan Oršanić, Feliks Niedzielski, Dušan Žanko, Mirko Cerovac, i dr., te izvan VKB-a: Ljubomir Maraković, Petar Grgec, Janko Penić, Janko Šimrak, Andrija Živković. Križari su bilo oduševljeni novom vlašću, što su posebice pokazivali preko listova: Katolički list i Katolički tjednik. Najznačajniji podupiratelj Križara iz redova hrvatskih biskupa bio je vrhbosanski nadbiskup Ivan Ev. Šarić. Dolaskom komunista na vlast 1945. označio je nestanak svih organizacija HKP-a. Nad preostalim članovima, napose iz redova vodstava, izvršen je pravi pokolj.

Ovu vrijednu i poticajnu knjigu autor završava upozoravajućim riječima: Pitanje je kada će Hrvatska ponovno imati tako oduševljene i djelotvorne laike kakve je iznjedrila na svojim povijesnim i etičkim prostorima od 1900. do 1945. godine.

Doista, kada?!

Zaključne napomene

Značaj HKP-a i sudbine njegovih istaknutih članova

Nakon pročitane knjige u ovom smo tekstu naveli samo dio iznimno vrijedne građe, a u zaključnim napomenama podsjetit ću na one činjenice koje bi stalno trebali imati na pameti:

  1. HKP bio je prvi pokret hrvatske mladeži na nacionalnoj razini utemeljen na kršćanskoj vjeri i služenju narodu i domovini.
  2. HKP nastao je kao zdrava reakcija (protuodgovor) na brojne antikatoličke nasrtaje.
  3. Članovi HKP-a bile su osobe nadahnute čvrstom vjerom, čvrstim načelima katoličko-socijalne doktrine te idealima pravednosti, slobode i domoljublja.
  4. HKP je nastojao, s mnogo uspjeha, odgovoriti/suprotstaviti se brojnim izazovima toga vremena: religioznim, kulturološkim, društvenim te nacionalno političkim.
  5. Djelatnosti HKP-a pokrivale su široka područja javnoga života: škole, sveučilišta, tvornice, polja, gradove…
  6. Od početka HKP krenuo je kao potpuno autonomna snaga, a veze sa crkvenom hijerarhijom prvenstveno su bile preko svećenika/duhovnika.
  7. Zastranjenja kod seniora glede nacionalnog pitanja – fenomena jugoslavenstva, bila su odraz tadašnjih naivnih gledanja na jugoslavenstvo kao dobar okvir rješavanja hrvatskog nacionalnog pitanja. Otrježnjenje je došlo veoma brzo, odnosno razumijevanje zablude i nužan nacionalni realizam.
  8. Sukobi ključnih sastavnica HKP- a: Orlova i Domagojevaca bili su ponajprije pitanje metode. Nije u pitanju bilo: što učiniti, nego kako učiniti. Vjerska uvjerenja i doktrinarni pristup Katoličke Crkve spram širokog kruga svjetonazorskih i inih nasrtaja, ostao je dijelom zajedničkih obveza.
  9. Upravo zbog toga, ni Orlovi/Križari ni Domagojevci nisu pokleknuli nakon zabrane kralja Aleksandra, već su u novim uvjetima i pod novim imenima nastavili kontinuirano djelovati, ničime ne dovodeći u pitanje njihova svjetonazorska načela.
  10. U krugu HKP-a stasala je brojna grupa pisaca, pjesnika, znanstvenika, umjetnika, društvenih djelatnika, političara, novinara i drugih intelektualaca koji su svojim djelima trajno zadužili hrvatski narod.
  11. Odlučni doprinos Hrvatski je katolički pokret dao liturgijskoj obnovi, socijalno-karitativnoj dimenziji pastoralnog života, promicanju evangelizacije, borbi za prava Katoličke Crkve u tadašnjoj državi te pokretanju katoličkih masa u različitim manifestacijama vjere.
  12. Kakav je ogromni prinos HKP-a i njegovih članova Katoličkoj Crkvi u Hrvata i hrvatskoj nacionalnoj borbi za slobodu i pravdu, paradoksalno, najbolje svjedoči odluka zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca o raspuštanju organizacija katoličkog pokreta, 13. srpnja 1945., kako bi ih što više zaštitio od Titove komunističke represije. Da ona nije izostala, navodim dio tih hrvatskih tragičnih sudbina:
  13. Dr. Ivan Protulipac – ubijen od UDBE u Trstu 1946.; Tias Mortigjija osuđen na smrt 1947., Milivoj Magdić osuđen na smrt i ubijen 1948.; obješen 78-godišnji Kerubin Šegvić; na Daksi je 1944. ubijen pater Petar Perica – autor čuvenih katoličkih pjesama: Do nebesa nek se ori i Zdravo Djevo Kraljice Hrvata; dominikanac Dominik Barač pogubljen u Trogiru 1945.; u Splitu je 1945. strijeljan kapucin Pavao Ivakić; u svibnju 1945. partizani su zvjerski ubili dubrovačkog biskupa Josipa Marije Carevića; uglednog znanstvenika Leona Petrovića i šestoricu mu franjevačke braće komunisti su smaknuli i bacili u Neretvu; kruna pokolja je ubojstvo 60 hercegovačkih fratara; tijekom rata i poraća na području dalmatinske provincije Presvetoga Otkupitelja stradalo je od partizana i komunista oko 40 fratara, a na području provincije Bosne Srebrne oko 50 i brojni drugi. Valjalo bi istražiti sudbine ostalih u našim biskupijama/nadbiskupijama. Usto, strijeljan je povjesničar Ivo Guberina, novinar Danijel Uvanović i književni kritičar fra Radoslav Glavaš Buerov. Istu je sudbinu doživio izručeni novinar i književnik Vilim Peroš, kao i dijecezanski svećenici Fran Binički i Josip Gunčević. Veliki dio članova HKP-a nakon rata završio je u egzilu u Španjolskoj, Venezueli, Švicarskoj, Italiji, Argentini, SAD-u: Ivo Bogdan (ubijen od Udbe), Vinko Nikolić, Franjo Nevistić, Ivo Lendić, Ivan Ev. Šarić – nadbiskup sarajevski, Pavao Tijan, Ivo Degrel, Bonifacije Perović, Ivan i Ante Oršanić, Dušan Žanko, Vilko Rieger, Krunoslav Draganović, Danijel Crljen i brojni drugi.

Što reći na samomu kraju? Prvo, počašćen sam što sam bio u prilici napisati koju riječ o ovom iznimno značajnom djelu hrvatske crkvene i opće povijesti. Drugo, Hrvatski katolički pokret autor je znanstveno i cjelovito prikazao našoj stručnoj i čitateljskoj javnosti ukazujući na njegov nevjerojatan uzlet u teškim vremenima za Crkvu i naš narod, a istovremeno se s nostalgijom zapitao kada će se nešto slično, danas/sutra, ponoviti?! Jer današnja vremena nisu nimalo jednostavnija. Starim ugrozama Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda pridružile su se nove, koje uvijek ne raspoznajemo na vrijeme, u njihovoj biti i s mogućim posljedicama. Treće, i najtežim i najsloženijim odnosima među različitim silnicama HKP/KA, autor je prišao s pozicija razumijevanja, tolerancije, uvažavanja argumenata i protuargumenata svih strana – vodeći računa o vremenu i okolnostima u kojima su se sukobi – bolje rečeno polemike, želje za boljim i uspješnijim postignućima – zbivale. Četvrto, mons. Kolarić zaokružio je temu sa 1945. godinom. Neka mi ne bude zamjereno što sam u zaključcima naveo samo dio sudbina uvaženih članova HKP-a, dijelom stradalih 1944. i 1945. te u poraću! Hoću reći da tema HKP-a (1900. – 1945.) u najmanju ruku zavrjeđuje nastavak istraživanja (napose monografskih prikaza istaknutih ličnosti), a bilo bi vrijedno pripremiti dokumentarni film. Eto zadaće za Laudato televiziju! I peto, s radošću preporučujem stručnoj javnosti i svim čitateljima novu knjigu mons. Juraja Kolarića. Knjiga će nam pružiti obilje znanja, obogatit će nas duhovnim plodovima i uputiti na djelovanje u današnjem vremenu, baš kao što su to činili pripadnici Hrvatskoga katoličkog pokreta u svoje vrijeme. Sve čestitke mons. Kolariću u očekivanju njegovih novih djela. Čestitke i uredniku i nakladniku Marijanu Majstoroviću i nakladnoj kući Tkanica.

Mr. sc. Mijo Ivurek (recenzija)

Povezani članci

U kakvoj mi to državi živimo!?

HF

Bošnjaci-Muslimani i Srbi-Srbijanci unitarno o jeziku

HF

“Moj će tata sekiricom da udara po krvnikovoj glavi”

HF

Frljić, Teršelić, Pupovac, Vučić, Nikolić, Dodik, Pusić, Lukić… u istom kolu

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...