Zatrpani ispod ruševina
Badnje je večer, bliži se ponoć
Čekajući Krista da se opet rodi.
Crkvena zvona božićnu pjesmu poje.
Promrzli pastiri brižno uz vatru
Okupljaju raštrkano stado svoje.
Stotine mojih župljana
Na prvi poziv zvona prema crkvi kreću
Netko u ruci nosi krunicu
A netko upaljenu božićnu svijeću.
Mati moja utonula u misli
Pogled joj luta daleko u mrkloj noći
Sjetila se starica posavskih Božića
I pita se: “Hoću l’ ikad više tamo doći?”
Idemo, majko, i mi na polnoćku
Ponovo zvona na molitvu zovu.
Ona me pogleda tužno i milo
A dvije joj suze niz staračko lice
Padoše u toplo majčino krilo.
“Svi su moji Božići u Bosni
Zatrpani ispod ruševina.
Moj je Božić i Uskrs i Badnjak
Tamo gdje je moja Posavina.
Ostavite me ove noći samu
Vi idite u crkvu na bdijenje.
Hoću sama ovdje kraj prozora
Dočekati Kristovo rođenje.
Hoću pustit misli nek’ lutaju
Mojom Bosnom, mojom Posavinom.
Hoću noćas u ponoć se susrest
Na Plehanu s Božjim sinom.
Svi su moji Božići u Bosni
Sve molitve, nadanja i bdijenje.
Noćas tamo vratiti se želim
I proslavit Kristovo rođenje.”
