Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Cijepiti se ili ne cijepiti, pitanje je sad?

Mislim, da svi zajedno to Možemo

 

Promjene su nužne, u svim područjima i segmentima rada, djelovanja i života. s koronom i bez korone, naročito poslije korone. To je svima jasno. Sjetite se samo dolaska Mosta na državnu političku scenu. Promjene, promjene, promjene… još mi u ušima šumi glas njihova lidera, kome je svaka druga riječ bila promjena. Njihovim ulaskom u vlast, ta riječ je još odzvanjala. Nakon što su javno odstranjeni iz vlasti, zbog svojeg mišljenja i stava, sama riječi promjena, kao i njihovo eventualno osmišljavanje i primjena, su malo, pomalo bivale sve tiše, da bi pred izbore oživjele i bivale prezentirane, s naglaskom na boljitak društva koji su donijele, a u stvari to su bili sporadični manji i nešto već kozmetički  površinski zahvati. Neke promjene su bile nužne. Donesene su u hodu, zbog situacije koja je nastala pojavom i haračenjem COVID-19. Neke je donio Sabor, neke nije. Neki misle kako su sve promjene morale biti donesene u Saboru, inače je to protuzakonito. Vrag bi ga znao. Možda je, a možda i nije.

Nalazimo se u izvanrednom stanju, htjeli to priznati ili ne. U takvom stanju vrijede neki drugačiji zakoni, što nužno ne moraju prolaziti demokratsku proceduru. U pitanju je zdravlje i životi ljudi, koje je država dužna štiti i  očuvati. Stožer je tu da predlaže, donosi i prati realizaciju potrebnih mjera i vodi direktni “rat” protiv COVID-a 19. Proljetna euforija na temelju relativnog uspjeha u borbi s koronom, je zamaglila stvarnu jesensku prijetnju i raspomamljenost tog nevidljivog opasnog, podlog i smrtonosnog neprijatelja, što se ljeti malo primirio, odnosno skrio. Brojevi pridruženi oboljelima, teško bolesnima i preminulima su zastrašujući, generiraju uznemirenost, nesigurnost, nepovjerenje i strah, što se nikako ne smanjuje najavom cjepiva za taj virus. Cjepivo, njegova korisnost i štetnost, izaziva nove prijepore, nedoumice i novi strah. Cijepiti se ili ne cijepiti, pitanje je sad? Hrvatska nije Danska, ni po čemu, ali u njoj ima puno Hamleta, koji se smatraju kraljevićem, te se tako i ponašaju, pri donošenju odluka, bez da javno iskazuju svoju dilemu. Govore ono što im je savjetovano ili naređeno, od nekoga i od nekuda, gdje se o tome odlučuje. Time su izgubili svaku vjerodostojnost kao političari i povjerenje građana kao stručnjaci. Politika ili struka? Pitaju se neki stručnjaci, posebice liječnici. Moda jedno i drugo, tako dugo dok ne postane politiziranje i dok bijelu kutu ne zamijeni politički anjcung s kravatom koja šalje poruke.

Korona će pomalo stagnirati i nestati. Kako došlo, tako prošlo, rekli bi ljudi, ali uz mnogobrojne žrtve, ne samo u zdravlju i zdravstvu, već u kompletnom životu, gospodarstvu, socijali, kulturi, školstvu, športu, politici, (unutarnjoj i vanjskoj). Kad se to dogodi, bit će potrebne mnogobrojne analize i sinteze na temelju brojčanih podataka, dobivenih raznim istraživanjima i donošenje relevantnih zaključaka, u smislu, tko je gdje omanuo i zašto. U pitanju nije samo konstatacija, već odgovornost onih koji su dobili povjerenje naroda da ga zastupaju, vode i brinu o njemu. Nije im lako i jednostavno. U neku ruku, tapkaju u mraku, jer nitko ne poznaje taj virus, u smislu sastava, djelovanja i trajanja, iako neke komponente su prepoznate iz drugih virusa i otkriveno je što virus sputava, od sumameda nadalje.

Svi smo skloni prigovaranju, kritiziranju, neodobravanju i otporu, protiv mjera koje donosi Stožer i politike vlade u vezi toga. U tomu se posebno ističe oporba, koje zapravo nema. Istaknuti pojedinci s lijeva i desna su vrlo glasni u negiranju svega dobrog, što dolazi iz vladajućih krugova, bez konkretnih  moguće djelotvornih prijedloga, po principu: Ne laje pas radi sela, već radi sebe. Od svega toga ništa. To se više ne može gledati, niti slušati. Zadnje je vrijeme za prave, velike,  moguće i konkretne  promjene, u svemu. Do promjena i do početka izlaza iz stanja u kojem jesmo, s koronom i bez nje, ne mogu nas dovesti oni koji su nas u to stanje doveli. Nije to nastalo najedanput. Događalo se to kroz desetljeća, pri čemu je udio učinjenog razmjeran vremenu vladavine pojedinih političkih stranaka i njihovih koalicija. Zna se čije je to djelo. Ne samo da se to zna, to se i osjeća. Nije to dovoljno konstatirati i vikati o tome. Tome se treba suprotstavljati, donošenjem određenih promjena. Važan i bitan dio u  osmišljavanju, donošenju  i kontroli realizacije promjena bi trebala imati oporba. Koja oporba? Ponašaju se kao rogovi u vreći, čak unutar iste  stranke. Nitko nikoga ne sluša. Nema autoriteta. Nema pravih lidera. U pitanju je golemi ego istaknutih pojedinaca s lijeva i s desna, zapravo odasvud, jer teško je danas reći tko je gdje, odnosno tko je lijevo, tko je desno. Neki se deklariraju kao ljevičari, a zastupaju desnu politiku ili se ponašaju, zbog nekog svojeg osobnog razloga kao desničari. Možda je to određena kamuflaža i maskiranje, prije obveznog nošenja maski. Dosta je bilo skrivanja iza nekoga ili nečega u porbi i oporbi. Strmoglavo jurimo u ponor, pri čemu nas ovaj nevidljivi smrtonosni, uvozni neprijatelj gura, svakog dana sve jače i jače. Nužno je potreban zaokret, u svemu. Nije dovoljno o tome govoriti i pisati. Potrebna su djela, a ne riječi.

Ima li snage u istaknutim pojedincima da suspregnu svoj ego, da se ujedine od krajnje lijevih do ultradesnih, s ciljem promjena. Na čelu države do promjene je došlo, i u parlamentu se naziru izvjesne promjene. Vrijeme i red je da i na lokalnoj razini dođe do određenih promjena. Neki su šerifi postali šeici. Nužno ih je potrebno maknuti. To može napraviti samo ujedinjena oporba, počevši sa Zagrebom. Oni se  međusobno igraju. Ističu svaki svojeg kandidata. Idu na Bandića s nepoznatom osobom. Kod nas “pale” samo “no name” ministri, jer je tako šef odlučio. Neki se pokazuju dobrima, dok su ostali nevidljivi.

Bilo bi dobro i djelotvorno da od gospođe Peović, preko Možemo, Hoćemo, Znamo…, Grbina, Petrova, Zekanovića, do Škore, uz nezavisne zastupnike(ce) zvučnih imena, respektabilnih znanja, sposobnosti i vještina, dosad neviđene filozofske i političke retorike, dođe do načelnog dogovora oko pojedinih kandidata za gradonačelnike i načelnike. Mislim, da je to utopija. Manje-više svi oni misle da su najbolji, odnosno da jedino oni znaju, hoće i mogu, napraviti sve najbolje, odnosno donijeti potrebne promjene, koje će garantirati opći i posebni boljitak i napredak svakog pojedinca i društva u cjelini. Umjesto da pronađu  pravog kandidata, dostojnu zamjenu i rivala, dosadašnjim “vladarima” oni će ići s nekoliko stranački obojenih, možda čak i dobrih kandidata, nedovoljno poznatih širokim masama. Mladog doktora znanosti ne će birati većina, od kojih su mnogi zbrinuti od “vječnih” gradonačelnika i načelnika, po pitanju zaposlenja, stanovanja i egzistencije. Oni vjeruju svojem čovjeku, bez obzira na njegovo obrazovanje, pogotovo kad se u njega ističe rijetko viđena socijalna nota, koja je zakazala u potresu i oko njega. Istina, to bi ga moglo koštati. Međutim, to nije dovoljno. Trgovanje, kupoprodaja, revanš, benefiti, sinekure su dovedeni do savršenstva. U tome svatko gleda svoje interese. Teško je to i složeno prekinuti. Čini se nemogući. Sve se može kad se hoće. Treba samo htjeti. Tko je od ovih gore nabrojenih istaknutih imena spreman na “žrtvu” – podržati “tuđeg” kandidata, koji bi mogao pobijediti na lokalnim izborima.

Škoro, kako kaže, spreman se je izložiti. Istina, on je određena promjena, kao i neki ljudi oko njega. Je li to prepoznata i odgovarajuća promjena, mislim na njegov program, ili je to zvučno, poznato ime, koje je u prednosti nad onima s “no name”, osim u uskim stranačkim krugovima. Velika pogrješka je napravljena za parlamentarne izbore, kad se oporba nije ujedinila, barem oni idejno bliski ili slični, ako ideje još uvijek postoje. Treba nešto žrtvovati, da bi se na kraju dobilo. Tu dobit ne bi trebalo gledati osobno, stranački, s pozicije oporbe, već generalno. Promjene ne može donijeti pojedinac, niti bilo koja politička stranka samostalno, već ujedinjena oporba, s pojedinačnim (osobnim i stranačkim) sinergijama ujedinjenim u sinergiju cjelokupne  oporbe. Nije bitno, čiji je kandidat, kako mu je ime i prezime, tko ga je stvorio, već tko stoji iza njega, jer je u danoj situaciji, po mnogo čemu najbolji i garantira sigurnu pobjedu na izborima.

Mislim, da svi zajedno to Možemo.

Ankica Benček

Povezani članci

Tragični genocidi jugokomunizma

HF

Posljednja bitka naroda

HF

Kako su Srbi-četnici 1941. klali Hrvate

HF

Nova Šukerova golčina

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...