Ljubav bi mržnju obuzdala
Kada bi bogataš znao
Kol’ko mu za život treba
I siromahu bi sunce sjalo.
Ne bi se više gladovalo
I blagoslov bi doš’o s Neba
Za siromahe i tajkune.
Kad lakomi bi mil’junaši
Prestali zgrćat milijune,
Cijelom bi svijetu sunce sjalo.
Ne bi se više ratovalo.
Svak svakome bi bratom bio.
Mir bi u duši melem krio.
Pogled bi bio blagoćudan.
Ljubav bi mržnju obuzdala.
Nevinost blud bi zauzdala.
Dražest bi plela vijenac cvjetni.
Svi narodi bi bili sretni
U miru.
Svak spokojno bi u svom domu
Kovačem bio svoje sreće.
Al’ ovo tek je želja pusta,
Što ispunit se nikad ne će,
Jer mrskost sikće na sva usta:
“Ubij u miru i u ratu!
Ubij vojnika i mornara!
Ubij seljaka i ratara!
U krilu majke ubij dijete
U srcu ubij Božje ime
I pogrdno se rugaj njime
I njeguj ‘znanost’ što ga niječe!”
Kad iskrena bi znanost bila,
Bez pohlepe da zdravlje nudi
I lijekove,koji liječe,
Umjesto što nam život truju,
Ljudska bi psiha ozdravila
I samo Bog bi Tvorac bio,
Umjesto što su EPRUVETE.
Oh, probudi se, tužni svijete.
Pogledaj blato, kojim gmižeš,
Umjesto da pogled k Nebu dižeš
I prosiš oprost.