Béla Hamvas se ovoj paklenskoj bolesti smije u lice
Osebujnoga mađarskoga književnika Bélu Hamvasa (1897. – 1968.) već sam ranije opisao u Hrvatskom fokusu; samo ću pripomenuti da je zbog neslaganja sa marksističkim ideologom Györgyjem Lukácsom bio prisiljen živjeti kao fizički radnik, poljoprivrednik i sl. Djela mu nisu objavljivana u to vrijeme, šteta za jednog od najvećih mađarskih književnika – ali da je bio drugačiji ispalo bi kao sa Krležom kojemu je opus socijalistički vrlo tanak! (Aretej, itd.). Kao i Hamvasov “Mađarski Hiperion” tako je i Corona (COVID 19) stvar dubljeg promišljanja o slobodi, slobodnoj volji, etici zajednice i naglašavam da tu nema jednoznačnih odgovora – osim jednog: “svi ljudi su smrtni”.
Pustimo Hamvasa da i on kaže koju riječ: “ono je suprotno svemu što je najopćenitija bolest toga doba: a to je hipohondrija. Znaš, danas se u stvarnosti svijet vrti oko toplomjera, i ako netko ide u susjedstvo nosi sa sobom dva kilograma sapuna, osam različitih krema i masti, bočice pomasti, spužvu, četku, prašak i mazilo. Čistoća je postala histerijom… Vjera je (to) poput kupaonice gdje se radi oltar za dezinficirajuća sredstva, i klistira se… Liječnik je sekuarizirani teolog: sveučilišni profesor, kardinal kurjih očiju, koji je pak dobio Nobelovu nagradu, Papa začepljenja crijeva.
Sav zajednički svijet sa svim svojim stvarima spada pod jedan jedini glavni aspekt, a to je purgativ, brom, aspirin, kinin i veronal. Simbol toga doba je higijenski engleski klozet… jer je bolesnik napola svetac.
Za cjelokupnu modernu znanost postoji samo jedno pitanje: bolest.
Zdrav čovjek kažu, ne postoji. Nepojmljivo je kakvu je ova hipohondrija rafiniranu tehniku proizvela, kakva sredstva, lijekove, žarače, i tablete i irigatore. Pasteur u ratu protiv mikroba ima ulogu kao i Ahilej ispod trojanskoga zida. Otkada su pronašli injekcije, tonama u ljude uštrcavaju otrov.
Dakle, ovoj se paklenskoj bolesti to djelo (Hamvas misli na svoje djelo “Noći svetoga Ivana”, op., T.T.) smije u lice. Naravno da zna sa kakvom ozbiljnom zarazom, da tako kažem, infekcijom stoji suočeno, i ima još hrabrosti uzročnika imenovati dostojevskizmom, a da istinsko ime zapravo i ne spominjem. Ovo je stvarno demonsko.” (PISMO 21.)
“Mislim da od ove nema veće sramote. Ovakva se obmana mogla dogoditi samo ovdje. Sve je prevrednovano – prema nižemu. Što je bilo čisto, to se zamutilo, što je bila forma, to se rastvorilo, red srušio, javnost zasjenila. Zapravo prevrednovalo se sve, i cijela generacija se odgajala na tom užasnom otrovu koji je izbio iz sebe sama… Čudno je to što su želja za životom i strast za istinom uvijek podatne, na njih se može utjecati,uvijek su budne i mogu se usmjeravati… Onomu koji želi umrijeti uzalud razotkrivaju čak i samo sunce sa sjajem istine…”
“Zatim još jedan prevrednovatelj. Brbljav i banalan, siromašan, neznalica i nadasve neiniciran. (Lukács? T.T.)… Ako sam i učinio nešto za narod, to je da sam mu odsanjao novu sudbinu… U sebi ima nepobjedivosti nečujnih i bezimenih sila.
Mađarski fenomen, to sam ja. (B. H.). Bezimena i besmrtna snaga, koja nosi sudbinu ovoga naroda. (PISMO 22)
