“Karta smrti XX. stoljeća” Billa Gatesa prije pet godina
- Bill Gates je optimist
Pitajte ga i on će vam sam reći. “Vrlo sam optimističan”, kaže. Vidjeti? A zašto Bill Gates ne bi mogao biti optimist? Jedan je od najbogatijih ljudi na svijetu. U osnovi je izumio oblik osobnog računanja koji je dominirao desetljećima. Vodi zakladu uronjenu u najgore svjetske probleme – smrtnost djece, malariju, dječju paralizu – ali može vidjeti kako se popravljaju. K vragu, može ih mjeriti kako postaju sve bolji. Smrtnost djece opala je za polovicu od 1990. Za njega je optimizam jednostavno realizam. Ali u posljednje vrijeme Gates opsjeda mračno pitanje: što je najvjerojatnije da će ubiti više od 10 milijuna ljudskih bića u sljedećih 20 godina? Otpočinje filmove o katastrofi – “velika vulkanska eksplozija, gigantski potres, asteroid” – ali kaže kako što više sazna o njima, više shvaća da je vjerojatnost “vrlo mala”. Onda je tu i rat, naravno. Ali Gatesa to ne brine rat, jer cijela ljudska rasa cijelo vrijeme brine o ratu, a najopasnija vrsta rata, nuklearni rat, čini se prilično zarobljenom, barem za sada. Ali postoji nešto što je loše poput rata, nešto što ubija toliko ljudi koliko i rat, a Gates ne misli da smo spremni za to. “Pogledajte kartu smrti 20. stoljeća”, kaže, jer je tip koji gleda na karte smrti. “Mislim da bi svi rekli da mora postojati skok za Prvi svjetski rat. Svakako, ima ga, otprilike 25 milijuna. I mora biti velik skok za Drugi svjetski rat, i eto, to je oko 65 milijuna. tada ćete vidjeti ovaj drugi skok koji je velik poput Drugog svjetskog rata odmah nakon Prvog svjetskog rata, a većina ljudi bi rekla: “Što je to bilo?” “Pa, to je bila španjolska gripa.”
II. Najpredvidljivija prijetnja u povijesti ljudskog roda
Nitko ne može reći da nismo upozoreni. I upozorio. I upozorio. Pandemijska bolest najpredvidljivija je katastrofa u povijesti ljudske rase, makar samo zato što se to čovječanstvu dogodila toliko, puno puta ranije. U radu o antropologiji zaraznih bolesti iz 1990. godine, Marcia Inhorn i Peter Brown procijenili su da su zarazne bolesti “vjerojatno odnijele više života nego svi ratovi, neinfektivne bolesti i prirodne katastrofe zajedno”. Zarazne bolesti su naš najstariji, najsmrtonosniji neprijatelj. I takvi ostaju i danas. “U dobroj godini gripa ubije preko 10 000 Amerikanaca”, kaže dr. Thomas Frieden, direktor Centra za kontrolu i prevenciju bolesti. “U lošoj godini ubije pet puta više od toga. Ako imamo pandemiju, bit će puno gore. Ljudi misle da gripa H1N1 nije bila tako loša. Ali više od 1.000 američke djece umrlo je od H1N1!”Čini se da svaka nova godina donosi svog senzacionalnog kandidata za sljedeću pandemiju. Godine 2014., naravno, izbijanje ebole – koje je ubilo više od 10.000 ljudi i velik dio Amerike poslalo u histeriku. Ove godine, posebno zarazni oblik ptičje gripe proširio se kroz 14 država, usmrtivši ili prisiljavajući na klanje 39 milijuna ptica. Vlasti javnog zdravstva prisiljavaju na grozan masakr jer što više ptica zarazi gripa, to je veća šansa da gripa mutira i ponovno se sastavi u oblik koji može zaraziti ljude.Nisu samo vijesti one koje nose upozorenja. Kultura je prepuna našeg straha od zaraznih bolesti. Primjerice, zombija ima svugdje – Svjetski rat bio je najprodavanija knjiga i filmski hitac; The Walking Dead postala je jedna od najpopularnijih televizijskih emisija. A zombiji su metafora zarazne bolesti.”Kad sam bio dijete, gledao sam kako AIDS prelazi iz nejasne, tajne znatiželje u globalnu pandemiju,” rekao je Max Brooks, autor svjetskog rata Z, za CDC. “Izludilo me je to što je za razliku od Crne smrti ili španjolske gripe, AIDS mogao jednostavno zaustaviti pamflet: Nekoliko stvari koje treba, a malo obrazovanja, vodstva bistre glave i moglo bi završiti kao fusnota u medicinskom tekstu virologa. Ako to nisu zombiji, ne znam što je.” CDC je čak objavio dokument pod naslovom “Pripremljenost 101: Zombi apokalipsa”. Poanta, očito, nije u tome da CDC očekuje zombi apokalipsu iza ugla; to je zato što je zombi apokalipsa jednostavno apokalipsa zarazne bolesti, razgovor o tome kako izbjeći postajanje zombijem siguran je način da ljudi razgovaraju o tome kako se zaštititi od pandemijske bolesti.”Kad se suoče sa stvarnom tjeskobom, mnogi se ljudi zatvore”, rekao je Brooks. “Za njih je planiranje stvarne krize previše zastrašujuće, previše paralizirajuće da bi o tome razmišljali. Ipak, učinite to napadom zombija, onda postoji malo psihološkog podmetanja.”Pandemijska bolest je nešto o čemu naša kultura razmišlja, o čemu zna, čega se boji. To nam je tako visoko na umu i u našim noćnim morama da smo stvorili razrađenu metaforičnu arhitekturu tako da o tome možemo razgovarati čak i s ljudima koji se previše boje o tome. Toliko razmišljamo o tome, čini nam se gotovo smiješnim da nismo spremni. Ali nismo. Nije ni blizu. Pogledajte samo što se dogodilo s ebolom.
III. “Sreća” izbijanja ebole
Ron Klain bio je neobičan izbor za cara Ebole. Klain je u Obaminu administraciju ušao kao šef kabineta potpredsjednika Joea Bidena. To je, samo po sebi, bilo zapaženo: Klain je također bio šef kabineta potpredsjednika Al Gorea, što ga je činilo jedinom osobom koja je na tom mjestu obnašala dužnost dva različita potpredsjednika.Brzo se pokazao izuzetnim popravljačem Obamine administracije, s kombinacijom političkih, političkih i birokratskih rezova, za koje su se svi složili da su rijetki. Pa kad se predsjedniku Obami trebao netko tko će koordinirati odgovor američke vlade, obratio se Klainu. I Klain je radio svoj posao. Nakon nekoliko ranih, nesretnih slučajeva, izbijanje ebole završilo je na američkom tlu. Ebola je postala ono na što su Amerikanci navikli: tuđi problem. Ali razgovarajte s Klainom danas i on ne zvuči kao tip koji se raduje pobjedi. Zvuči prestrašeno. Ne misli da je Ebola pokazala da američki odgovor može uspjeti. Misli da je pokazalo kako lako može propasti.”Ne možete upotrijebiti riječ sretan ili sretan za nešto poput Ebole koja je ubila 10.000 ljudi”, kaže Klain. “Ali to je bio najpovoljniji scenarij za svijet da se suoči s jednom od ovih stvari. Ebolu je vrlo teško prenijeti. Svatko tko je zarazan ima vidljivi simptom. Izbila je u tri relativno male zemlje koje ne šalju mnogo putnika u SAD. A te su tri zemlje u dobrim odnosima s Amerikom i dobrodošle su zapadnoj pomoći. “”S pandemijskom gripom bolest bi bila puno zaraznija od ebole”, nastavlja Klain. “Ljudi koji su zarazni možda nemaju vidljive simptome. Mogao bi izbiti u vrlo naseljenoj zemlji koja dnevno pošalje tisuće putnika u SAD. To bi mogla biti zemlja s mega gradovima s desecima milijuna ljudi. A mogla bi biti i zemlja u kojoj nije moguće poslati 101. zrakoplov.” Klain misli da ebola pokazuje koliko je svijet bio nepripremljen na bolest za koju se zna desetljećima i koja se, usporedno govoreći, širi prilično sporo. Od osobe zaražene ebolom može se očekivati da bolest prenese na dvije osobe, izuzimajući učinkovite protumjere (epidemiolozi to nazivaju “reprodukcijskim brojem”). Dvije nisu toliko visoke, kako ove stvari idu. Virus SARS-a imao je reprodukcijski broj četiri. Ospice imaju reprodukcijski broj 18.Što se događa kada se svijet suoči sa smrtonosnom bolešću na koju nismo navikli, s reprodukcijskim brojem od pet, osam ili 10? Što ako započne u velikom gradu? Što ako je, za razliku od ebole, zarazna prije nego što pacijent pokaže očite simptome? Prošlo iskustvo nije utješno. “Ako pogledate gripu H1N1 2009. godine”, kaže Klain, “proširila se svijetom prije nego što smo uopće znali da postoji.”
IV. Kako su ljudska bića pomogla zaraznim bolestima
Iza Gatesova straha od pandemijske bolesti krije se algoritamski model kretanja bolesti kroz suvremeni svijet. Taj je model financirao za pomoć u radu njegove zaklade na iskorjenjivanju dječje paralize. Ali onda je njime istražio kako će bolest koja je djelovala poput španjolske gripe 1918. funkcionirati u današnjem svijetu.Rezultati su bili šokantni, čak i za Gatesa. “U roku od 60 dana u osnovi je u svim urbanim središtima širom svijeta”, kaže on. “To se nije dogodilo sa španjolskom gripom.” Osnovni razlog zašto bi se bolest mogla tako brzo širiti je taj što se ljudi sada tako brzo kreću. Gatesovi modelatori otkrili su da danas oko 50 puta više ljudi prelazi granice nego 1918. godine. I svaka nova bolest prijeći će te granice s njima – i učinit će to prije nego što nužno znamo da postoji nova bolest. Sjetite se što je rekao Ron Klain: “Ako pogledate gripu H1N1 2009. godine, ona se proširila svijetom prije nego što smo uopće znali da postoji.” Gatesov model pokazao je da bi bolest slična španjolskoj gripi koja se razotkrila u modernom svijetu ubila više od 33 milijuna ljudi za 250 dana. “Stvorili smo, u smislu širenja, najopasnije okruženje koje smo ikad imali u povijesti čovječanstva”, kaže Gates.
V. Nerazvijeni zdravstveni sustavi prijete razvijenim zemljama
Pisac znanstvene fantastike William Gibson ima dobru liniju: budućnost je već ovdje, ali nije ravnomjerno raspoređena. I nigdje to nije istinitije nego u zdravstvu. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, Sjedinjene Države troše više od 8000 američkih dolara godišnje na zdravstvenu zaštitu po osobi. Eritreja troši manje od 20 dolara. Tradicionalno, Amerikanci to smatraju problemom Eritreje. Ali ako se u Eritreji pojavi vrlo zarazna, vrlo smrtonosna nova bolest, a svijet polako uči o njoj, tada će to brzo postati američki problem. To se, naravno, dogodilo s ebolom. Da se prvi put pojavio u Sjedinjenim Državama, vjerojatno bi ga brzo uhvatili i sadržali. Ali kako je napisala moja kolegica Julia Belluz, zemlje u kojima je izbijanje 2014. počelo “slučajno su tri najsiromašnije na svijetu, a trebalo im je najmanje tri mjeseca da uopće shvate da skrivaju izbijanje ebole.” Kad je Ebola prepoznata, već je bila izvan kontrole – i tako se prvi put probila do američkih obala.Kad pitam Friedena iz CDC-a što je potrebno za rano uhvatiti ove bolesti, on ne oklijeva. “Najučinkovitiji način zaštite ljudi je osnovna infrastruktura javnog zdravstva,” kaže. “To znači laboratoriji za pronalaženje uzoraka, njihovo testiranje i otkrivanje što se širi. To znači terenski epidemiolozi. To znači centri za hitne operacije. I to trebate imati na raspolaganju iz dana u dan. Ako smo išta naučili, to je to želite svakodnevni javni zdravstveni sustav koji možete prilagoditi hitnim slučajevima, a ne sustav koji koristite samo u slučaju nužde.” Dobra vijest je da ovakav sustav nije toliko skup. Osnovna infrastruktura javnog zdravstva prilično je jeftina – oko jednog dolara godišnje po osobi. “Ovdje nema čarolije”, kaže Frieden. “U Ugandi imate motociklističke kurire koji preuzimaju uzorke iz stotina i stotina zdravstvenih centara diljem zemlje. Oni ih zatim šalju u centralizirane centre. Trošak nije velik.”Poteškoća često nije novac; to su prioriteti. To nisu seksi ulaganja. “Ne košta ni približno toliko kao izgradnja otmjene bolnice u vašem glavnom gradu”, kaže Frieden, s očitom frustracijom. Ali ako možete pronaći bolest i testirati je, tada moderna tehnologija zaista dolazi u obzir. Možemo brzo dekodirati osnovnu strukturu i putove novih bolesti na načine koji su bili nezamislivi čak i prije nekoliko desetljeća – a to znači da možemo puno brže doći do odgovora. To su dobre vijesti. Loše vijesti? “Treba vam vlada koja djeluje”, uzdiše Frieden.
VI. “Jesmo li sigurni da [TKO] može sljedeći put bolje? Ne.”
Pandemijske infekcije predstavljaju tri osnovna problema upravljanja. Prva su zemlje koje ne žele priznati da im je potrebna međunarodna pomoć jer ne žele priznati da uopće imaju problem. “Gvineja nije željela proglasiti epidemiju ebole”, kaže Gates, “jer je to u smislu ulagača i putovanja smrtna kazna.” I nije to bila samo Gvineja, pa čak ni samo ebola. Kao što je Michael Spectre napisao u New Yorkeru: Da je SARS bio zarazniji, stvorio bi prvu ozbiljnu javno-zdravstvenu krizu u novom tisućljeću. Pa ipak, 2002. godine, nakon što se prvi put pojavio, kineski čelnici, zabrinuti zbog trgovine i turizma, mjesecima su lagali o prisutnosti virusa – osiguravajući da će se proširiti. 2004. godine, kada se ptičja gripa prvi put pojavila na Tajlandu, tamošnji su dužnosnici pokazali sličnu nesklonost objavljivanju informacija. Druga su zemlje koje ne mogu prihvatiti međunarodnu pomoć, bilo zato što je država preslaba i rascjepkana da bi se učinkovito koordinirala s međunarodnim akterima ili zato što je država neprijateljska prema organizacijama koje bi trebale ući i pružiti pomoć. Zamislite izbijanje epidemije koje započinje u Siriji upravo sada i shvatite.Treći je problem u tomu što nitko doista ne vjeruje u učinkovitost međunarodnih institucija koje bi najprirodnije koordinirale odgovor. Ne postoji drugi način da se ovo kaže: izvedba Svjetske zdravstvene organizacije protiv ebole bila je katastrofa. “Spori odgovor SZO-a na ebolu univerzalno je osuđen”, izvijestio je Guardian. “Odbor glavnog ravnatelja – koji može proglasiti hitno javno zdravstvo – sazvan je tek u kolovozu, osam mjeseci nakon prvih slučajeva i pet mjeseci nakon javnih upozorenja Liječnika bez granica, čiji su liječnici bili na prvoj crti bojišnice.” Njemačka kancelarka Angela Merkel sada nastoji reformirati organizaciju. No slične pogrješke tijekom krize SARS-a i H1N1 dovele su do sličnih poziva na reformu WHO-a, a malo se toga dogodilo.Ovo nije samo pitanje birokratske nesposobnosti. SZO je nedovoljna za probleme koje treba riješiti. Otprilike 75 posto njezinog financiranja dolazi iz dobrovoljnih donacija i ne postoji mehanizam pomoću kojeg može brzo prilagoditi svoje napore tijekom hitnih slučajeva. Zemlje članice SZO-a mogle bi to popraviti davanjem SZO-a pouzdanijih, trajnijih sredstava – ili čak pouzdanijih mehanizama financiranja u hitnim slučajevima. No, zasad nijedan prijedlog u tom smislu nije stekao veliku privlačnost. Rezultat je da će WHO koja će se suočiti sa sljedećim velikim izbijanjem bolesti vjerojatno biti prilično slična onoj koja se suočila s ebolom, H1N1 i SARS-om. Kao što je visoki američki delegat u Svjetskoj zdravstvenoj skupštini rekao Voxu, “Jesmo li sigurni da [WHO] može sljedeći put bolje? Ne.” Bilo putem SZO ili nekim drugim mehanizmom, većina stručnjaka slaže se da je svijetu potreban nekakav tim za hitne reakcije na opasne bolesti. Ali nitko ne zna točno kako postaviti taj tim. “To je ono što nam nedostaje u globalnom sustavu – bataljun ljudi u bijelim kacigama”, kaže Klain. “Ali tko će ga posjedovati? Kontrolirati ga? Platiti? Uvesti ga? To su zeznute stvari.” To je u potpunoj suprotnosti s ratom, koji nije nužno smrtonosniji za ljudsku rasu, ali je puno bolje planiran za njega. “Kad govorite o ratu”, kaže Gates, “postoje sva ta pravila o tome kako vlada može zaplijeniti razne brodove. Ali kad dođe epidemija, tko bi trebao pregledati privatne kapacitete i izaći tamo i pograbiti sve te stvari?”Pogledajte što se dogodilo tijekom ebole, nastavlja Gates. “Gdje je bio ekvivalent vojne rezerve, kad nazovete telefonom i ljudima kažete:” Sad, hajde! I oni su bili obučeni i razumjeli su kako raditi zajedno. Ljudi koji žele volontirati, plaćamo li im? Što radimo s njima nakon što se vrate, kad se ljudi mogu bojati da su izloženi? Hoće li ih poslodavci vratiti? Kakva su karantenska pravila? Bilo je potpuno ad hoc.” To je ono što toliko izluđuje u modernoj borbi s epidemijskom bolešću. Za razliku od prošlih razdoblja, čovječanstvo ima alate potrebne za zaštitu. Ali globalna putovanja daleko su nadmašila globalno upravljanje – ili čak globalni odgovor na bolesti. Bolesti se kreću mnogo brže od vlada. “Ovo je rupa u globalnom sustavu”, kaže Klain i nitko zapravo ne zna kako to popraviti.U travnju je Vox pokrenuo način da čitatelji podržavaju naš rad novčanim prilozima – a odgovor nas je oduševio. Ove godine podrška naših osnivača pomogla nam je u stvaranju projekata na koje su se milijuni pouzdali kako bi razumjeli godinu kaosa i zaštitili svoje obitelji. Podrška čitatelja pomaže nam da se manje oslanjamo na oglašavanje, a rad koji zahtijeva velike resurse čini besplatnim svima koji ga trebaju. Do kraja godine želimo dodati još 2.020 suradnika koji osnivaju našu bazu navijača. Pomozite nam da postignemo svoj cilj davanjem doprinosa za Vox danas, već od samo 3 dolara
