Hrvatski Fokus
Kolumne

Jakov Sedlar argumentima dotukao Ognjena Sviličića

Nije Sviličić sam, s njime zajedno rade i pljačkaju hrvatski proračun i mnogi drugi u ADU-u, HAVC-u…

 

Redatelj Ognjen Sviličić izjavio je za Jutarnji list da će “odsad svojim zagrebačkim studentima predavati isključivo na srpskom jeziku”, a za razlog ovoj izdajničkoj izjavi je Mile Novaković, nekadašnji nastavnik iz Darde, koji je dobio otkaz jer je protuzakonito predavao na srpskom, a ne na hrvatskom jeziku. Nije Sviličić sam na Akademiji dramske umjetnosti, s njime je i diplomirani producent i scenarist  Dario Juričan, koji snima filmove o Milanu Bandiću. Na Wikipediji piše da je Juričan rođen u Zagrebu „na prostoru bivše Jugoslavije“ (nema Hrvatske). Njegov zadnji film o Bandiću kritičari i publika su ocijenili kao smušen i dosadan, kao da ga je radio amater, a ne redatelj, producent i scenarist s diplomom, kakvim se predstavlja.

Inače ADU okuplja i uhljebljuje jugoslavenstvo i filmske redatelje koji ga promiču. To potvrđuje redatelj Jakov Sedlar u pismu koje slijedi:  

REAKCIJA NA PISMO AKADEMIJE DRAMSKIH UMJETNOSTI

Sedlar: Za razliku od tih ‘korifeja etičnosti i pravednosti’ nisam na platnim listama nego svoj kruh zarađujem pošteno na tržištu

Ugledni filmski redatelj i producent Jakov Sedlar reagirao je na otvoreno pismo nastavnika Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu u kojem su zatražili ostavku rektora Damira Borasa zbog odluke zagrebačkog Sveučilišta o sufinanciranju njegova dokumentarnog filma ‘Hrvatske sportske legende’.

  1. 7. 2020.

Podsjetimo, u otvorenom pismu nastavnici Akademije istaknuli su kako odluka o sufinanciranju Sedlarova filma ignorira svrhu Sveučilišta i ignorira njegovu zadaću prema studentima te je, tvrde, vide kao kap u moru rektorovih pogrešnih odluka i simbol ozbiljne krize Sveučilišta koje je generator rektor Damir Boras. Logično bi bilo, naveli su, da je Sveučilište, ako “iz nekog razloga želi i treba film o hrvatskim športskim legendama, u proizvodnju tog filma na neki način uključi i svoju sastavnicu koja se bavi filmskom djelatnošću”.

Sedlar je u komentaru cijelog slučaja kojeg prenosimo u cijelosti napisao:

“Prošle, 2019. godine, Sveučilište u Zagrebu proslavilo je 350. obljetnicu postojanja. Ta velika i okrugla obljetnica obilježena je nizom aktivnosti realiziranih od strane uprave Sveučilišta na čelu s rektorom prof. dr. sc. Damirom Borasom. Sve što je tijekom 2019. napravljeno u duhu te obljetnice (od tramvaja oslikanih znakovima Sveučilišta s brojem 350, preko mnogobrojnih promocija i tiskanja velike monografije), kulminiralo je velikom proslavom u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski na kojoj su, između mnogih, nazočili predsjednica i premijer Lijepe naše, a bilo je i odlično prihvaćeno u javnosti.

Jedna od takvih promotivnih aktivnosti kojima je cilj bio podsjetiti javnost  na važan dio hrvatske povijesti bila je i odluka da se financijski potpomogne realizacija dokumentarnog filma “Hrvatske športske legende”, koji po prvi puta na jednome mjestu govori o svim najvažnijim pojedincima i rezultatima koje su Hrvati ostvarili na športskom polju.

Organizirani hrvatski šport započeo upravo na zagrebačkom sveučilištu

Zagrebačko sveučilište u tom veličanstvenom nizu ima iznimno važnu ulogu, jer je organizirani sport u Hrvatskoj započeo upravo na tome sveučilištu uz ključnu ulogu legendarnoga profesora Franje Bučara. To je bio glavni razlog zašto su Sveučilište u Zagrebu i rektor Boras pomogli (uz još nekoliko adresa od kojih svakako izdvajam GNK Dinamo i Antona Kikaša) realizaciju ovoga filma koji traje 120 minuta, a kraća, engleska verzija, upola manje.

Rektor Boras u filmu je govorio upravo o tome dijelu povijesti hrvatskoga športa. Uz njega svojim izjavama u filmu sudjeluju i velikani hrvatskog športa Luka Modrić, Ivan Rakitić, Janica Kostelić, Sandra Perković, Ivano Balić, Goran Ivanišević, Zlatko Dalić, Mirko Barišić, Ozren Bonačić i dr. Film je imao kino premijeru u Zagrebu u nazočnosti 600 gledatelja, a nakon toga prikazan je u mnogim gradovima širom Hrvatske i svijeta, uvijek u prepunim dvoranama, jer šport je za Hrvate najvažniji dio pozitivnoga PR-a.

Na temelju svega gore navedenoga ne vidim ništa čudno da je Sveučilište u Zagrebu pomoglo izlasku u javnost nečega što je dio izrazito pozitivne promidžbe dijela njegove nedovoljno poznate povijesti. Nakon godinu dana od nastanka filma, a kao dio  bjesomučnih napada na rektora Borasa, najprije se javio Jurica Pavičić u Jutarnjem listu, nakon njega još neki, a kao ‘šećer na kraju’, stižu i potpisi nastavnica i nastavnika Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu koji protestiraju protiv rektorove odluke da se pomogne nastanak toga filma koji je režirao njegov savjetnik za kulturu.

Frustrirani skriboman

To što frustrirani i neupućeni skriboman i njemu slični pišu nije me iznenadilo, jer on i njegov pajdaši uvijek tako rade kada sam ja u pitanju, ali moram priznati da sam ostao neugodno iznenađen kada sam vidio pismo upućeno rektoru Borasu s adrese Kazališne akademije na kojoj sam i ja nekada studirao, a iza kojega stoje imena nastavnika filmskoga odsjeka.

Naime, zaista je zanimljivo da nikada do sada ni taj ni bilo koji drugi odsjek Akademije nije napisao nešto slično u bilo kojoj drugoj prigodi. A nije da nije bilo povoda. Recimo, zašto nisu uputili sličan protestni dopis Ministarstvu kulture kada je Hrvoje Hribar dobio 1,4 milijuna kuna javnih sredstava za spot od tri minute; zašto nisu napisali istome ministarstvu ili podređenom mu HAVC-u kada su neki potpisnici toga pisma dobili milijune kuna za filmove koji su koštali niti 25 posto proračuna, a ostatak je otišao tko zna gdje (zna se gdje je otišao, ali nije to tema za ovu prigodu), s tim da je te filmove tijekom njihove distribucije gledalo daleko manje ljudi nego je bilo samo na premijeri mog dokumentarnog filma protiv čijeg se sufinanciranja sada bune!

Ili zašto nisu reagirali prije tjedan dana kada je predstojnik odsjeka Filmske i TV režije, Antonio Nuić, koji je ujedno i predsjednik Društva hrvatskih filmskih redatelja te član i predsjednik Audiovizualnog Vijeća HAVC-a sam sebi dodijelio pet milijuna kuna za svoj novi film, iako mu posljednji nije prošao nešto posebno dobro, poglavito po pitanju broja gledatelja u kinima, dok je primjerice moj posljednji dokumentarni film “3069” pogledalo preko 50 tisuća gledatelja, o čemu većina potpisnika navedenog pisma može samo sanjati!

Nisam primijetio ni da su profesori i profesorice na ADU-u propitivale kako je moguće da asistentica na njihovom odsjeku Produkcije, Rea Rajčić, bez ikakvih referenci i sa svega nekoliko produciranih filmova koji se mogu nabrojati na prste jedne ruke prošla krajem 2019. i početkom 2020. godine na dva natječaja HAVC-a s nešto malo manje od desetak projekata dobivši za njih frapantnih sedam milijuna kuna, od čega i jedan dokumentarni film za kojeg potpisuje osim produkcije i scenarij i režiju, iako do sada u svojoj kratkoj karijeri nije napisala niti jedan scenarij i režirala niti jedan jedini film!

Koliko se diplomskih filmova studentica i studenata Akademije dramske umjetnosti moglo snimiti za te novce koji su dodijeljeni nekadašnjoj zaposlenici HAVC-a i odanoj suradnici Hrvoja Hribara, s tim da ja, za razliku od dotične i predstojnika odsjeka filmske režije Nuića nisam na platnoj listi ADU i uz milijunska javna sredstva koja im se dodjeljuju od strane krovne nacionalne filmske javne ustanove ne primam plaću i doprinose od Akademije, nego svoj kruh pošteno zarađujem na tržištu od publike koja je najbolji sudac bilo čijeg profesionalnog djelovanja, zbog čega sam do sada producirao i režirao preko stotinu filmova, što je više od ukupnog zbroja filmova svih potpisnika gore navedenog pisma zajedno!

Korifeji etičnosti i pravednosti

Vrijedi stoga zabilježiti popis tih korifeja etičnosti i pravednosti te velikih, svjetski značajnih umjetnika, producenata, pisaca i znanstvenika koji su svojim radom zavrijedili da im djela koja stvaraju financiraju najveće svjetske filmske kompanije (nikako hrvatske institucije), a studenti koji završavaju studij pod njihovim svekolikim mentorstvom automatski su prepoznati kao jedini pravi nasljednici Orsona Wellesa i Stevena Spielberga. Njihova imena važno je zapamtiti upravo zbog etičnosti u reagiranju na svaku nepravilnost kada je u pitanju filmska industrija u Hrvatskoj. Evo njihovih imena:

doc. art. Zvonimir Jurić – prodekan za nastavu i studente filmskih studija, doc. art. Antonio Nuić – predstojnik odsjeka Filmske i televizijske režije, doc. art. Vladimir Gojun – predstojnik odsjeka Montaže, red. prof. art. Sergej Pristaš – predstojnik odsjeka Dramaturgije, Damir Terešak – predstojnik Odsjeka produkcije, red. prof. art. Snježana Tribuson, red. prof. art. Zrinko Ogresta, red. prof. art. Lukas Nola , red. prof. art. Davor Žmegač, red. prof. art. Vedran Mihletić, red. prof. art. Arsen A. Ostojić, red. prof. art. Silvestar Kolbas, dr. sc. Snježana Banović, red. prof. art, dr. sc. Saša Vojković, red. prof. art., dr. sc. Sibila Petlevski, red. prof. art., izv. prof. art. Goran Dević, izv. prof. art. Robert Orhel, izv. prof. art. Ognjen Sviličić, izv. prof. art. Lada Kaštelan, izv. prof. art. Mate Matišić, doc. art. Hana Jušić, doc. art. Miran Miošić, doc. art. Tomislav Zajec, dr. sc. Agata Juniku, doc. art., dr. sc. Una Bauer, doc. art., dr. sc. Goran Pavlić, doc. art., dr. sc. Dubravka Crnojević-Carić, doc. art., dr. sc. Jasna Žmak, doc. art., doc.art. Ana Letunić, doc. art. Damir Kudin, doc. art. Bojan Mrđenović, doc. art. Mario Sablić, asist. Davor Konjikušić, asist. Igor Bezinović, asist. Tonći Gaćina, Nebojša Slijepčević, vanjski suradnik, Vanja Jambrović, vanjska suradnica, Ivan Miladinov, vanjski suradnik”.

Pavao Blažević

Povezane objave

Stambene politike u službi društvenih i prostornih nejednakosti – nježna faza etničkog čišćenja

hrvatski-fokus

Europa će nas lakše pljačkati u eurima

hrvatski-fokus

Plenković u magarećoj klupi

hrvatski-fokus

Maštruko je bio suradnik Udbe, i to raritetan

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više