(Sve)videće oko, najveća stvar na svijetu

U potrazi za umom, znanost, moć piramida, neprocjenjiva učenja i što (ni)je mudrost

Svećenik je na propovijedi na Veliku Gospu (15. 8. 2019.) svojim zvonkim glasom ranojutarnje službe ponešto vjetrovitog ljetnog dana ispričao zanimljivu priču namjeravajući nas održati budnim i pročišćenim: Sin je imao majku bez jednog oka. Sramio se pojaviti u njezinom društvu, pa je tako prekorio majku jer ga je „osramotila“ pred prijateljem i sl. Kasnije se stjecajem životnih okolnosti odselio, oženio i zaposlio u Singaporeu gdje je imao i dvoje djece. Kada je jadnica majka nakon dosta godina došla u posjet sinu i unučadi, djeca su se preplašila jednookog bića i počela plakati, te joj je sin uzvratio osornim pitanjem zašto je došla, nakon čega se ona ispričala jer je „pogriješila adresu“ i pošla kući. Nakon nekog vremena sin je imao proslavu godišnjice školskih dana (u nas bi rekli: mature), pa je dolaskom u rodno mjesto iz znatiželje pošao posjetiti majku. Ona je već bila mrtva, ali ostavila mu je pismo u kojem je svom dragom sinu objasnila da je kao dijete doživio prometnu nezgodu i izgubio oko, a požrtvovna majka nije mogla zamisliti život svog sina bez oka, pa mu je podala svoje oko.

Ova me priča odmah nekako podsjetila na pričice – crtice i ureze usuda – koje, ako ništa, ne mogu odmoći ljudima hod u svakodnevnom blatu materijalističkog shvaćanja svijeta u kojem je i čovjek sazdan od neke tvari, doduše prolazne. „Učitelj je upitao cijeli razred prvašića: 'Koja je najveća stvar na svijetu?' […] Kći prijatelja odgovorila je: 'Moje oko je najveća stvar na svijetu.' […] 'Pa', započela je svoje izlaganje mala filozofkinja: 'moje oko može vidjeti njenog oca, a može vidjeti i slona. Isto tako može vidjeti planinu i puno drugih stvari. S obzirom da sve to stane u moje oko, ono mora da je najveća stvar na svijetu!' Mudrost nije učenje, već shvaćanje onoga što se nikada ne može naučiti. Uz dužno poštovanje prema kćeri prijatelja, [Ajahn Brahm] malo je proširio njezin uvid. Najveća stvar na svijetu nije vaše oko, već vaš um. Um može vidjeti isto što i oko, a može vidjeti i daleko više zahvaljujući sposobnosti zamišljanja. […] Doista, imajući na umu da je um najveća stvar na svijetu – um ne može biti unutar trodimenzionalnog prostora, već je taj trodimenzionalni prostor unutar uma. […]

Prije nego što se Ajahn Brahm [budistički] zaredio, bio je znanstvenik. Istraživao je svijet teorijske fizike, nalik zenu, na Sveučilištu Cambridge u Engleskoj. Znanost i religija imaju mnogo dodirnih točaka, shvatio je, a jedna od njih je dogma. Prisjetio se jedne slikovite uzrečice iz njegovih studentskih dana: 'Veličina znanstvenika mjeri se duljinom vremena kojom on ometa napredak na svom području znanosti!' Na konferenciji o znanosti i religiji koja se održala u Australiji i na kojoj je izlagao Ajahn Brahm, postavljeno mu je jedno zajedljivo pitanje: 'Kada kroz teleskop promatram ljepotu zvijezda, uvijek osjećam kao da mi je vjera ugrožena', rekla je odana katolkinja. Ajahn Brahm je odgovorio: 'Gospođo, kada znanstvenik gleda s druge strane teleskopa, od velikog okulara prema manjem, tada je znanost ugrožena!' […]

Ljeti 1969. godine, odmah nakon 18-og rođendana, Ajahn Brahm putovao je poluotokom Yucatanom u Gvatemali namjeravajući posjetiti nedavno otkrivene piramide nestale civilizacije Maja. […] Kada se našao na vrhu, odjednom mu je postala kristalno jasna duhovna svrha tih piramida. […] Stojeći kao na vrhu svijeta, zamišljao je što je to značilo mladim Indijancima Maja, koji su rođeni u džungli, odrastali u njoj i u njoj proživjeli cijeli život. […] Dok su stajali na vrhu piramide, na vratima između neba i zemlje, nije bilo ni osobe, ni stvari, ni riječi između njih i beskraja. Zamišljao je kako im je srce odzvanjalo moćnom simbolikom prizora. Istine su se otvarale šireći svuda naokolo miris spoznaje. Mogli su pojmiti svoje mjesto u svijetu i vidjeti beskrajnu, oslobađajuću prazninu koja sve obuhvaća. Njihov je život dobio smisao. Svi mi dugujemo sebi vrijeme i mir da bismo se popeli na duhovnu piramidu koja se nalazi u svakome od nas i da bismo se uzdigli iznad i onkraj zamršene džungle naših života, pa makar i nakratko. […]

Kažu da je depresija stvorila industriju vrijednu milijarde dolara. To je stvarno depresivno! Ne čini se da je u redu zarađivati na tuđoj patnji. U strogoj [budističkoj] redovničkoj tradiciji, redovnici ne smiju posjedovati novac, nikada naplaćivati svoja predavanja, savjete ili bilo koje druge usluge.“ Ajahn Brahm je teškom mukom objasnio jednoj Australki da su njegova predavanja besplatna. „Danas, kada ga netko pita koliko koštaju [budistička] redovnička predavanja, Ajahn Brahm nikada ne kaže da su besplatna. Kaže da su neprocjenjiva. […]

Dok je još bio student, većinu ljetnih praznika proveo je hodajući i kampirajući po gorskim predjelima Škotske. Uživao je u osami, ljepoti i miru škotskih planina. […] Napredovao je, unatoč teškom ruksaku – kad je ispred sebe ugledao mali automobil, parkiran uz jednu stijenu. Odmah je pomislio da je i njegov vozač bio očaran ljepotom tamošnje prirode i da je zastao popiti svoju ambroziju. Kada se približio automobilu razočarao se. Sredovječni čovjek čitao je novine. Novine su bile tako velike da su zaklonile svu ljepotu krajolika. Umjesto da gleda more i stijene, hridi i zelenilo, sve što je vidio bili su ratovi, politika, skandali i šport. Novine su bile široke, ali vrlo tanke. Svega nekoliko milimetara s druge strane crnog, turobnog novinskog tiska ležala je čista priroda obojana duginim bojama. Razmišljao je o tome da uzme škare iz ruksaka i izreže malu rupu u novinama, tako da vidi što je s druge strane članka o gospodarstvu koji je čitao. Ali bio je to veliki kosmati Škot, a on samo pothranjeni student. Ostavio ga je da čita o svijetu, dok je on u njemu plesao. Naši umovi su uglavnom zaokupljeni sličnim stvarima koje pune novine: ratovima u našim vezama, politikom u obitelji i na poslu, osobnim skandalima i športom čulnih užitaka. Ako ne znamo kako odložiti 'novine u našem umu', s vremena na vrijeme, ako je to ono čime smo neprestano zaokupljeni, ako je to sve što znamo – onda nikada nećemo osjetiti neoskvrnjenu radost i mir prirode. Nikada nećemo upoznati mudrost. […]

Jednoga petka u [budističkom] hramu u Perthu, pred tristotinjak ljudi, od kojih su neki bili dugogodišnji sljedbenici, Ajahn Brahm skupio je hrabrost i rekao im istinu. […] 'Najsretnije sate svoga života proveo sam… u zagrljaju tuđe žene.' […] Čuo je šaputanje: 'O ne! Ne Ajahn Brahm!' Vidio je kako mnogi njegovi dugogodišnji sljedbenici kreću prema vratima. Čak ni nezaređeni budisti nemaju odnose s tuđim ženama – to je preljub. Opet je podigao glavu, pogledao auditorij provjerljivo i nasmijao se. 'Ta žena', požurio je objasniti stvari prije nego svi odu. 'Ta žena bila je moja majka. I kao bebu ljubila me i grlila.' Publika je pucala od smijeha i od olakšanja. […] Kada su ljudi u publici obrisali suze i prestali se hihotati, naglasio je da su ga gotovo svi odmah osudili, pogrešno. Iako su čuli riječi iz njegovih usta, a značenje im se činilo jasno, došli su do pogrešnog zaključka. Nasreću, ili više zbog toga što je sve pozorno isplanirao, mogao im je ukazati na njihovu pogrešku. 'Koliko često', upitao ih je: 'naprečac donosimo zaključke, na temelju dokaza koji djeluju tako uvjerljivo, da bismo kasnije shvatili da smo bili u krivu, i to katastrofalno u krivu?' Konačni sud – 'Ovo je pravo, sve ostalo je krivo' – nije mudrost.“ (Ajahn Brahm, Krava koja je plakala i druge budističke priče o sreći, Nar – Naklada Ljevak, Zagreb, 2010., str. 127.-128., 186.-187., 194.-195., 209.-210., 212.-213., 225.-227.).

Izvatke odabrao: Đivo Bašić