Nedostatak podzakonskih propisa unosi neizvjesnost i koči projekte
Sada već drugi po redu Zakon o zaštiti od svjetlosnog onečišćenja ni nakon godinu i pol otkako je stupio na snagu nije još dobio sve predviđene podzakonske propise, što koči projekte i unosi neizvjesnost pri njihovom ostvarivanju, a rezultat je kaotična primjena bez mjerljivih efekata. Prvi njegov pravilnik koji je upravo objavljen u ‘Narodnim novinama’ još u javnoj raspravi nije oduševio nikoga, štoviše, tvrdi se da je proturječan i da bi Zakon mogao (p)ostati mrtvo slovo na papiru.
Projekti modernizacije i revitalizacije javne rasvjete u Hrvatskoj, pandemiji koronavirusa usprkos, ipak idu dalje. Mjesečno se počne ili okonča nekoliko projekata u općinama diljem zemlje jer je lokalnim samoupravama računica za uštedu jasna. Naoko se čini da ni nedovršeni zakonski okvir, kada je riječ o svjetlosnom onečišćenju, nije bitnije usporio realizaciju projekata, iako je unio dosta neizvjesnosti o sudbini javne rasvjete obnovljene u prethodnim godinama pa i projekata koje se upravo završavaju.
O zakonskom okviru i podzakonskim propisima te situaciji na terenu razgovarali smo s nekoliko relevantnih sugovornika koji se slažu da je situacija kaotična, a antagonizam između zaštitara prirode i rasvjetne struke je primjetan. Čini se da nitko nije zadovoljan ni postojećim stanjem, a praktičnog kompromisa izgleda i opet neće biti.
Drugi pokušaj
Prvi Zakon o zaštiti od svjetlosnog onečišćenja donesen je još prije devet godina, a trebali su ga slijediti prateći pravilnici koji nikada nisu doneseni i taj je Zakon ostao mrtvo slovo na papiru. Pošto je u javnosti prepoznata potreba o pravnoj regulaciji problema svjetlosnog onečišćenja, u travnju 2019. godine stupio je na snagu novi Zakon o zaštiti od svjetlosnog onečišćenja. Njega u roku od godinu dana trebaju slijediti čak tri prateća pravilnika: Pravilnik o zonama rasvijetljenosti, dopuštenim vrijednostima rasvjetljavanja i načinima upravljanja rasvjetnim tijelima, Pravilnik o mjerenju i načinu praćenja rasvijetljenosti okoliša i Pravilnik o planiranju, planu rasvjete, gradnji, održavanju i rekonstrukciji vanjske rasvjete.
To nisu jedine novosti novog Zakona, a najvažnija je da je njime uvedena obaveza usklađenja postojećeg sustava javne rasvjete u razdoblju 12 godina od dana donošenja pratećeg Pravilnika o zonama rasvijetljenosti, dopuštenim vrijednostima rasvjetljavanja i načinima upravljanja rasvjetnim tijelima. S obzirom na to da modernizirane svjetiljke, uz ispravno održavanje, imaju vijek trajanja od 30 godina, a izvor svjetlosti ima deklarirani vijek trajanja veći od 20 godina, razvidno je da bi se projekti trebali već sada prilagođavati.
Na pitanje kako je Zakon utjecao na provedbu projekata, u Regionalnoj energetskoj agenciji sjeverozapadne Hrvatske (REGEA) kažu da su jedinice lokalne samouprave oprezne s provedbom modernizacije prije donošenja novog Pravilnika, kako nakon 12 godina ne bi imale obavezu mijenjati svjetiljke na polovici vijeka trajanja. Nakon donošenja podzakonskih propisa, koji kasne, svaki grad i općina trebat će napraviti plan rasvjete i akcijski plan u kojima će se analizirati potreba usklađenja sa Zakonom. Točan sadržaj tih dokumenata isto tako će biti definiran podzakonskim propisom koji također još nije donesen, tako da će tek nakon izrade tih dokumenata na osnovi svake jedinice lokalne samouprave biti vidljiv potencijal modernizacije.
Neživotna situacija
U Hrvatskom društvu za rasvjetu naglašavaju da je Zakon o zaštiti od svjetlosnog onečišćenja na snazi i njegova primjena je obavezna za sve operatore, ali to je bez podzakonskih akata gotovo nemoguće učiniti, što zakonodavac zna. Iznimno je mnogo spremnih projekata zamjene rasvjetnih sustava, ali se natječaji ili ne raspisuju jer se čekaju pravilnici ili se poništavaju jer se u provedbi prepoznaje da su možda suprotni intenciji Zakona, kažu u HDR-u.
“Situacija je trenutno ‘neživotna’ i na neki način čini općedruštvenu štetu. Moderna javna rasvjeta, osim što ima bolja optička svojstva, ima i bolju energetsku učinkovitost pa zamjenom rasvjetnih sustava, osim što smanjujemo svjetlosno onečišćenje smanjujemo i emisije ugljičnog dioksida. Nacionalnim smo strategijama zadali određene ciljeve što se tiče energetske učinkovitosti u kojima svoju ulogu ima i javna rasvjeta. Neprovođenje projekata zamjene javnih rasvjetnih sustava dovodimo ciljeve pod znak pitanja”, konstatira predsjednik HDR-a, prof. dr. sc. Slavko Krajcar, dipl. ing., ujedno i redoviti profesor Fakulteta elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu.
Pravilnik o zonama rasvijetljenosti, dopuštenim vrijednostima rasvjetljavanja i načinima upravljanja rasvjetnim tijelima u trenutku pisanja ovog članka upravo je objavljen u ‘Narodnim novinama’. Za druga dva pravilnika doznajemo da su u izradi. U HDR-u, koje je sudjelovalo u izradi prvog Pravilnika, kažu da su ostala dva podzakonska propisa u raznim fazama gotovosti i da očekuju da će prije e-savjetovanja biti dostavljeni članovima Povjerenstva za izradu podzakonskih akata.
Ograničenja se ne poštuju
U radu tog Povjerenstva sudjelovao je i Boris Štromar, dipl. ing. iz Građanske inicijative ‘Eko rasvjeta’ i za sam Zakon kaže da se ne primjećuje pomak na gradskim ulicama, čega su se i pribojavali. “Zakon je donio neka minimalna ograničenja, no niti ona se često ne poštuju, ponajprije odredbe koje se tiču zabrane svjetlosnih snopova i ograničenja da dekorativna rasvjeta ne smije ići izvan gabarita osvijetljenog pročelja zgrade. Javna rasvjeta se, bez obzira na obaveznu zabranu emisije svjetla iznad horizonta, i dalje postavlja pod kutom. Nije normalno da se takve situacije opetovano moraju prijavljivati inspekciji. Osim toga, sva ta ograničenja nemaju nikakvog smisla ako se rasvjeta i dalje sve više postavlja tamo gdje uopće nije potrebna i u pretjeranim intenzitetima”, komentira on. Uz to, naglašava i da je u Hrvatskoj ekologija marginalna stvar, a javna rasvjeta se gleda samo kroz prizmu ušteda na električnoj energiji umjesto realnih i odavno dokazanih negativnih posljedica pretjeranog osvjetljavanja okoliša na ljude i ostali živi svijet.
Pravilnik o zonama rasvijetljenosti izazvao je iznimno velik interes na javnoj raspravi. Dok su u HDR-u zadovoljni završnim dokumentom, u REGEA-i i ‘Eko rasvjeti’ nisu impresionirani. U REGEA-i, koja ostvaruje ‘Newlight’, najveći masovni projekt modernizacije rasvjete u zemlji, na čak 54 830 svjetiljki u Krapinsko-zagorskoj i Zagrebačkoj županiji, upozoravaju na poteškoće u realizaciji.
Kontradiktornosti
Voditelj projekata u REGEA-i, Marko Miletić, mag. ing. el. kaže: “U tekstu Pravilnika postoji nekoliko kontradiktornih zahtjeva pa je, npr. članak 18. ‘Udovoljavanje zahtjevima norme’ kontradiktoran članku 19. ‘Ograničenja maksimalne horizontalne rasvijetljenosti’ s obzirom da su Pravilnikom de nirane maksimalne vrijednosti koje su često manje od minimalnih vrijednosti definiranih normom). Navedena dva članka samo su primjer iz kojeg je vidljivo da članovi radne skupine koji su radili na nacrtu Pravilnika nisu našli zajednički jezik što je rezultiralo s nedorečenim, nejasnim a nažalost i kontradiktornim Pravilnikom.” On upozorava da će dio zahtjeva Pravilnika u praksi kod modernizacije javne rasvjete biti nemoguće postići bez većih investicijskih zahvata, kao što je zamjena stupnih mjesta. “Ako znamo da jedinice lokalne samouprave često nemaju dovoljno sredstava niti za zamjenu samih svjetiljki, koje će odmah po zamjeni generirati neke uštede za proračun, za pretpostaviti je da će za zamjenu stupnih mjesta, ožičenja i sl. biti nemoguće osigurati vlastita sredstva. Osim toga stupna mjesta su često u vlasništvu HEP ODS-a, a jedinice lokalne samouprave imaju pravo služnosti za potrebe javne rasvjete, što dodatno komplicira pravne mogućnosti jedinicama da urgiraju na stupnim mjestima”, napominje.
S druge strane, Štromar kaže da je MINGOR izašao s prijedlogom Pravilnika pisanim “isključivo od strane rasvjetne industrije umjesto da se prvo postave zahtjevi koji su važni za očuvanje okoliša, a onda vidi kako je to moguće implementirati i koje su dosadašnje prakse u državama Europske unije”. “Reference na istraživanja i podatke o štetnosti svjetlosnog onečišćenja koje su došle od strane malobrojnih zaštitara okoliša u radnoj skupini su potpuno ignorirane. Čak štoviše, neka ograničenja koja su postavljena su napisana na način da se praktički neće moći provjeravati na terenu”, kaže.
Konačno, prof. Krajcar ističe da je svako smanjenje otiska čovjekovog djelovanja na prirodu dobro i ne smije ga se dovoditi u pitanje te da treba razgovarati o ‘mjeri’ pa je postizanje ravnoteže suprotnih strana uvijek kompromis. “Kada prihvatite rad u Povjerenstvu, sastavljenog od strana ‘prirodno’ suprotnih interesa, svatko može kazati da je nezadovoljan. Pragmatičnost svakoga rada u povjerenstvima kaže: ako ste postigli rezultat gdje su svi najmanje moguće nezadovoljni, postigli ste dobar rezultat. Kada tako gledamo na Pravilnik, rekao bih da smo zadovoljni jer je postignuta ravnoteža, između potrebe čovjeka kao urbanog bića i zaštite živih bića na koje noćno svjetlo možebitno utječe”, ističe. Uz to, dodaje da nema rasvjetne struke čija namjera nije zaštita okoliša. Naprotiv, tvrdi on, njoj je interes najveći. “Rasvjetna struka ima jedan problem, a to je ‘stručnost’ na javnoj sceni. Instant-stručnjaci, smrt stručnosti i negativni stavovi prema znanosti su, na žalost, naša današnja stvarnost”, upozorava predsjednik HDR-a.
