U Subotici gradi se “hrvatska” kuća za one koji su u DSHV-u 1991. i 1992. govorili da se Hrvati iz Srijema “iseljavaju iz mòde”
Unatrag petnaestak godina od kako su u Republici Srbiji formirana nacionalna vijeća nacionalnih manjina da bi nacionalne manjine preko njih ostvarivale svoja prava te su na osnovici toga izdvojena sredstva iz proračuna države za njihovo funkcioniranje, u Hrvatskom nacionalnom vijeću je odmah počeo grabež oko tog novca, a znalo se da će dolaziti, možda još i veća sredstva iz matične države Hrvatske. Pri tome su se najbolje snašli, gle apsurda, Bunjevci! Budući da svi žive u donjotavankutskom trokutu (Subotica i okolica) uspjeli su preveslati sve Hrvate i smjestiti sve krovne institucije ovdašnjih Hrvata u Suboticu i postaviti se na njihovo čelo iako ogromna većina Hrvata u Srbiji živi izvan Subotice. Političke strukture u Srbiji su ovome zdušno pripomogle, jer unazad više od sto godina najveći kamen smutnje među Hrvate u Vojvodini unose Bunjevci. Pod tim okolnostima u Subotici su uz Hrvatsko nacionalno vijeće osnovani NIU “Hrvatska riječ” i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. Sjediše hrvatske političke stranke Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV) je već bilo u Subotici i tu je ključ cijele priče.
Hrvati koji znaju što se događalo unatrag sto godina (od prisajedinjenja Vojvodine Srbiji), posebno srijemski Hrvati, smatraju Bunjevce izdajnicima hrvatstva na ovim prostorima (govorim isključivo o Vojvodini). Hrvati koji su došli u Srijem, odnosno u Vojvodinu, poslije Drugog svijetskog rata, posebno mlađi naraštaji, ne znaju o tomu ništa i smatraju da se svi Bunjevci apsolutno do jednoga izjašnjavaju kao Hrvati. To je zabluda koju je teško ispraviti kod Hrvata u cijelom svijetu, a što Bunjevci i srpske vlasti perfidno zloupotrebljavaju.
Da apsurd bude još veći osnovano je i Bunjevačko nacionalno vijeće, također sa sjedištem u Subotici, jer su Bunjevci u Srbiji priznati kao poseban narod i danas ih po popisu ima 16.706. Bunjevci u DSHV-u i krovnim hrvatskim institucijama te Bunjevce nazivaju “Bunjevci nehrvati” a sebe “bunjevačkim Hrvatima” (u isto vrijeme pripadnici dvaju naroda, i Bunjevaca i Hrvata). Ova kategorija po popisu ne postoji i nitko ne zna koliko zapravo ima “bunjevačkih Hrvata”. U svakom slučaju su u odnosu na 57.900 Hrvata u Srbiji u ogromnoj manjini.
“Bunjevci nehrvati” i “Bunjevci dahrvati” (“bunjevački Hrvati”) unose među Hrvate u Vojvodini (Srbiji) veliko zabunu jer jedni tvrde da ono što je bunjevačko nije nikako hrvatsko, a drugi da je sve ono što je bunjevačko hrvatsko. Jedni niječu bilo kakvu vezu s Hrvatima, a drugi izigravaju veće Hrvate od Hrvata. I jedni i drugi to rade samo iz koristi, pri čemu je primjer Petra Kuntića više nego ilustrativan!
I jedni i drugi oko toga vode apsurdan rat provodeći u Srbiji paralelno iste bunjevačke kulturne manifestacije, bunjevačke običaje, bunjevački jezik i sve drugo bunjevačko, pri čemu “bunjevački Hrvati” naturaju svim Hrvatima bunjevštinu i favoriziraju je u odnosu na hrvatske vrijednosti, što predstavlja svojevrstan teror, a, između ostalog, zavađa Hrate s Bunjevcima (nehrvatima), s kojima ne bi smjeli imati nikakvih problema jer Bunjevci imaju pravo da se izjašnjavaju onako kako se osjećaju.
Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća Hrvati u Srbiji su pozdravili osnivanje političke stranke DSHV-a jer je izgledalo da će preko nje konačno moći artikulirati i ostvarivati svoja prava u državi u kojoj žive. No, dogodilo se upravo suprotno, odmah tih devedesetih, kada je počeo rat u Hrvatskoj, članovi DSHV-a su proganjani, isključivo oni u Srijemu, a završilo se pravim egzodusom Hrvata iz Srijema. DSHV je opstao ali su ga napustili razočarani Hrvati i u njemu su pretežno ostali Bunjevci, iskoristivši Šešeljevu tezu da su Bunjevci “naši” i da ih ne treba dirati! Tako su se ovdašnji Hrvati po tko zna koji put osjetili prevareni od Bunjevaca, a za srijemske Hrvate je ostao i neizbrisivi utisak da je DSHV, na čijem su čelu odmah bili Bunjevci, osnovan samo zato da bi upravo tih godina u Srijemu obilježio aktivne Hrvate, kao dil između Bunjevaca i aktualne vlasti!
DSHV niti u vrijeme izgona Hrvata iz Srijema, niti sve vrijeme do danas po tom pitanju nije uradio ništa, naprotiv, razvodnjavao je svaku inicijativu da se bilo što učini. To je proizvelo potpuno razočarenje i potpunu nezainteresiranost Hrvata u Srbiji za bilo što u javnom prostoru i igranku su dalje nesmetano mogli voditi Bunjevci.
U takvoj “zbunjevačkoj” situaciji, idealnoj za sve vrste manipulacija, pojavio se pravi majstor za to, već spomenuti “bunjevački Hrvat” Petar Kuntić. Skoro trideset godina je bio u politici (od samog početka u DSHV-u, možda i kao glavni u spomenutom dilu, jer je već bilo sasvim jasno da se Jugoslavija cijepa po etničkim granicama!) i desetljećima je predstavljao sve Hrvate u Republici Srbiji na svim poljima, do zastupnika u Narodnoj Skupštini, a da o problemima ovdašnjih Hrvata nije nikada progovorio niti jedne riječi! Srbijanske vlasti su ga podržavale u svemu tomu, a on je svim političkim strukturama u Republici Hrvatskoj predstavljao stanje hrvatske zajednice u Srbiji gotovo idealnim. Takav stav je vremenom pretvorio u biznis, etnobiznis, od kojeg je između ostalog, napravio salaš u Bikovu. A onda je, upravo nedavno, poslije trideset godine pokazao svoje pravo lice. Sebe, svoju obitelj i taj svoj salaš, pa čak i grad Suboticu, predstavio je u jednosatnoj emisiji na RTS-u 1 tako da u svemu tome nema ni “h” od hrvatskog! I danas u Subotici zaista nema skoro ničega hrvatskog, ali bunjevačkog još koliko (i sve više). (vidjeti: https://m.youtube.com/watch?v=4h0eCz3BYXs )
Portal DSHV, 24. 8. 2020. godine: Intervju Petra Kuntića za tjednik “Hrvatska riječ”:
Jasminka Dulić: Što za Vas znači integracija?
Petar Kuntić: To znači da se integriramo u srpski kulturni, privredni i politički život kao Hrvati, a ne pod nekim drugim imenima da bismo bili prihvatljivi.
Majstor za manipulacije, obmane i laži Petar Kuntić je za svog nasljednika predložio velemajstora za manipulacije, obmane i laži, naravno, opet “bunjevačkog Hrvata” Tomislava Žigmanova. Za kratko vrijeme Žigmnov je počistio sve svoje neistomišljenike, na sva plaćena ključna mjesta u hrvatskim krovnim institucijama postavio je samo svoje poslušnike, uglavnom “bunjevačke Hrvate”, i tako u ovdašnjoj hrvatskoj zajednici uzeo sve konce (i novac) u svoje ruke kada je u pitanju i politika i kultura i zaveo je pravi teror.
Ja sam predsjednik DSHV-a bez obzira što mi je mandat istekao prije dvije godine. I nitko mi ništa ne može!
Vrhunac uzurpacije moći i terora nad svim ovdašnjim Hrvatima je formiranje posljednjeg saziva HNV-a po Žigmanovljevom diktatu, isključivo od članova DSHV-a (po zakonu nacionalna vijeća ne smiju biti politizirana). A za predsjednicu HNV-a Žigmanov je postavio “bunjevačku Hrvaticu” Jasnu Vojnić, koja mu je slijepo odana.
„Na popisu na pitanje o nacionalnosti kratko i jasno odgovaramo: „Hrvat“ ili „Hrvatica“. Sve ostalo: „Bunjevački Hrvat“, „Hrvat-Šokac“, „Bunjevac“, možemo biti dan prije ili dan poslije, ali na popisu ne, jer se takva formulacija pri obradi podataka ubraja u kategorije Bunjevaca nehrvata, ostalih i slično – kaže Jasna u svom inervjuu „Hrvatskoj riječi“.
Rezultat svega ovoga je potpuna nezainteresiranost ovdašnjih Hrvata za bilo što u javnom prostoru, potpuna propast DSHV-a na posljednjim izborima, potpuno urušavnje hrvatske kulture u Srbiji i svođenje svega na osobni interes i interese nekolicine ljudi oko Žigmanova, a po sistemu “ja tebi ti meni”, i to u sve užem i užem subotičkom krugu. Interesi ostalih Hrvata u Republici Srbiju za Tomislava Žigmanova i njegove trabante (poltrone) su posljednja rupa na svirali.
O tomu pišem godinama, a kako to danas izgleda samo u najužim obiteljskim vezama i samo u krovnim hrvatskim institucijama, samo mali primjer:
– u HNV-u je zaposlen Dražen Petrekanić, a u “Hrvatskoj riječi” njegova rođena sestra Ivana Petrekanić Sič.
– u ZKVH-u je zaposlen Josip Bako, a u “Hrvatskoj riječi” njegova supruga Jelena Dulić Bako.
– u ZKVH-u je zaposlena Katarina Čeliković, a u HNV-u njezin sin Igor Čeliković, i vjerojatno toga ima još, a ako znamo da su tamo skoro svi u nekom srodstvu i ako se to šire srodstvo prenese i na brojne hrvatske udruge u Subotici i okolici, a koje niču kao pečurke poslije kiše, onda je jasno komu ide ogroman dio novca od poreskih obveznika u Republici Srbiji i u Republici Hrvatskoj namijenjen svim ovdašnjim Hrvatima. Zato rodna kuća bana Jelačića u Petrovaradinu još zvrji prazna ali se u Subotici gradi “hrvatska” kuća! Ako znamo da se život ovdašnjih Hrvata odvija u hrvatskim kulturnim udrugama, koje se guše u besparici i bez prostorija su i sredstava za rad (osim onih u donjotavankutskom trokutu), za koga se onda gradi “hrvatska” kuća u Subotici?!
