Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Hrvati u gradu na Bosporu (1)

Hrvatsko iseljeništvo u osmanskoj prijestolnici Istanbulu u dugom 19. stoljeću

 

»Dugo 19. stoljeće« donijelo je posve nov razvoj u odnosima Hrvata i Osmanskog Carstva. Razdoblje velikih vojnih konfrontacija Osmanlija s Habsburškom Monarhijom, čiji je sastavni dio Hrvatska, doduše samo jednim svojim dijelom, i bila, konačno je završilo. Čak i unatoč dvjema krizama izazvanima austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine 1878., odnosno njezinom aneksijom 1908., dvije države održavale su uspostavljene stabilne odnose i razvijale suradnju, što će kulminirati vojnim savezništvom u Prvom svjetskom ratu. Upozorenje habsburškog veleposlanika u Istanbulu u trećoj četvrtini 19. stoljeća, Antona von Prokesch-Ostena, da se Austrija i Osmansko Carstvo moraju držati zajedno ili će istovremeno propasti, očigledno je bilo ozbiljno shvaćeno u Beču. S druge strane, vjerni osmanski haračar Dubrovačka Republika prestala je postojati na samome početku 19. stoljeća (1808.), ne dočekavši očekivanu sultansku zaštitu pred najezdom francuskih trupa. S propašću Napoleonova imperijalnog projekta Dubrovnik i cijela istočna jadranska obala, koja je nekada bila pod vlašću Venecije, došli su u posjed Austrije, koja je na taj način pod svojom vlašću objedinila sve hrvatske krajeve.

U 19. stoljeću, koje znameniti turski povjesničar İlber Ortaylı naziva »najdužim vijekom Carstva«, osmanska država prolazila je kroz velike i dramatične promjene. Suočena sa zaostajanjem u odnosu na velike sile, osmanska vlast započinje dugotrajan i težak proces modernizacije Carstva. Pritom dolazi i do otvaranja osmanskog tržišta svjetskoj ekonomiji. Nakon potpisivanja trgovačkih ugovora s europskim silama započela su značajna ulaganja stranoga kapitala u Carstvo. Zajedno s europskim kapitalom, investicijama, biznisom i poduzećima, osmansku državu, a prije svega njezin administrativni i ekonomski centar, Istanbul, preplavili su imigranti iz europskih zemalja u potrazi za zaradom, od biznismena i bankara, preko stručnjaka za nove tehnologije, do fizičkih radnika. Dodatni poticaj dolasku stranaca bila je postupna, ali temeljita liberalizacija režima tijekom reformskog razdoblja Tanzimata (1839.–1876.), i osobito konkretne uredbe koje su u konačnici otklonile diskriminatorne odredbe šerijatskog prava i uspostavile pravnu jednakost između svih građana bez obzira na vjersku ili etničku pripadnost. Galata – istanbulska četvrt nasuprot staromu Stambolu, izvorno naseljena strancima europskog podrijetla, pretežno katoličke vjeroispovijesti, tzv. Levantincima

Latini, katolici, Frenci

U takvim uvjetima broj europskih useljenika u osmanskoj prijestolnici, ali i drugim velikim, prije svega lučkim gradovima Levanta ubrzano je rastao. U prijašnjim vremenima, osim lokalnih carigradskih katolika koji su bili osmanski podanici, na Galati i u Peri, izvorno nemuslimanskim naseljima nasuprot staromu Stambolu, živjeli su stranci, zapadnoeuropski trgovci i diplomati, koji su imali ekstrateritorijalan, autonoman status, utemeljen na kapitulacijama (ahdnamama), međudržavnim ugovorima između Porte i njihovih matičnih država. Ti su se došljaci nalazili pod jurisdikcijom svojih veleposlanstava i konzulata. U to doba najbrojniji su bili doseljenici s obala sjeverozapadnog Sredozemlja – Talijani, Francuzi, Španjolci, Katalonci, te naši Dubrovčani i Dalmatinci. U osmanskim ih izvorima susrećemo pod imenima Latin, Katolik i Frenk. No, dinamika 19. stoljeća donijela je velike promjene u životu istanbulskih katolika. Dok je 1800. u Istanbulu i Izmiru zajedno živjelo između 2.400 i 6.000 tih stranaca pretežito katoličke vjeroispovijesti, poznatih pod imenom Levantinci, početkom 20. stoljeća u istanbulskim četvrtima Galati i Peri bilo ih je ukupno 60.000, što je činilo približno jednu desetinu ukupnog stanovništva Istanbula. Kako piše Oliver Jens Schmitt u svojoj knjizi o Levantincima u Carigradu i Smirni (Izmiru), iseljenici iz Dalmacije, najnerazvijenije pokrajine Habsburške Monarhije, bili su među najbrojnijim pridošlicama u Istanbulu u prvoj polovici 19. stoljeća. Propadanjem Venecije i Dubrovnika ta pokrajina dolazi pod Austriju, no, novi porezi, centralizacija, birokratizacija i, ne na zadnjem mjestu, vojna obveza, popraćeni ekonomskom i poljoprivrednom krizom, djelovali su kao sile koje su potaknule masovno iseljavanje Dalmatinaca, koje je potrajalo do u 20. stoljeće. Dalmacija je u 19. stoljeću bila toliko siromašna da je dolazilo do iseljavanja stanovništva u potrazi za poslom čak i u Bosnu, tzv. »tamni vilajet«. Blizina mora olakšavala je transport i povezivala dalmatinske luke sa svjetskim centrima, što je dodatno pospješilo iseljavanje. Iako je još teško rekonstruirati točnu proceduru prilikom odlaska naših iseljenika na rad u Istanbul i na Levant uopće, uz austrijske vlasti dio je poslova vjerojatno bio obavljen i posredstvom osmanskih konzulata (şehbenderlik) koji su se nalazili u Dubrovniku, Zadru, Zagrebu i Rijeci, čija je intrigantna Casa Turca nedavno dobila obnovljeno pročelje, kao i posebnu monografiju.Crkva sv. Jurja (St. Georg) na Galati. Jedna od najstarijih katoličkih crkava u Istanbulu (14. st.), od 1853. do 1882. godine bila je sjedište bosanskih franjevaca u Istanbulu. Tu je i nadgrobna ploča fra Filipa Pašalića, predsjednika Carigradske rezidencije bosanskih franjevaca, crkva sv. Jurja.

(Nastavak slijedi)

Vjeran Kursar, Hrvatska revija 4, 2013., https://www.matica.hr/hr/399/hrvati-u-gradu-na-bosporu-22748/

Povezani članci

Otkriveni spomenici hrvatskim velikanima

HF

Nešto kao čežnja i samoutjeha

HF

Imamo što svijet nema!

HF

Jad i bijeda Tomislava Žigmanova (3)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...