Njegova nogometna, to jest vratarska karijera otpočela je u zagrebačkom Građanskom
Ovih tjedana igra se Svjetsko nogometno prvenstvo 2022. u Katru. Osim nama dragih Vatrenih (dok ovo pišem slavimo pobjedu nad Japanom!), našu i svjetsku pozornost privlačio je ovih dana i mladi američki nogometaš hrvatskoga podrijetla Christian Mate Pulišić. Ovo je dobra prilika upoznati Hrvate diljem svijeta s hrvatskim nogometašem koji je također nekoć bio nogometna zvijezda u Americi.
***
Američka nogometna reprezentacija „potresla” je ne samo mrežu nego i svijet športa kad je pobijedila Englesku (1 – 0) na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Brazilu 1950. godine. Bio je to športski događaj godine, a možda i desetljeća. Englezi su se osjećali nepobjedivima.
Podcijenili su protivnika i izgubili. Kad su Amerikanci zabili gol, govorilo se da je to bio „udarac koji se čuo oko svijeta”.
Rijetki su danas Hrvati koji znaju da je među igračima tadašnjega američkoga nogometnoga „dream teama” bio i Hrvat Gino Gardašanić (1922. – 2010.), u Americi poznat kao Gino Gard. On je podulje vremena bio glavni vratar američke reprezentacije.
Prije odlaska u Brazil na svjetsko prvenstvo, Amerikanci su odigrali prijateljsku utakmicu s Englezima u New Yorku i izvojevali 1– 0 pobjedu. Gino je obranio sve engleske udarce. Ali kad su došli u Brazil, nažalost, Gardašaniću nije bilo dopušteno braniti jer nije bio američki državljanin. Stigao je u Ameriku 1949., to jest samo godinu dana prije prvenstva. Zbog tog slučaja u Brazilu, američke su mu vlasti dale državljanstvo nakon tri godine boravaka u SAD-u, umjesto uobičajenih pet godina čekanja.
Ginu Gardašanića posjetio sam dva puta tijekom 2004. godine u njegovoj obiteljskoj kući i tada mi je pripovijedao kako je 26. studenoga 1922. „slučajno” rođen u Sušaku, gdje mu je majka otišla u posjet prijateljici, a ne u Rijeci gdje mu je obitelj živjela. Ali po svemu izgleda da to nije bilo „slučajno”. Naime, u razgovoru s Ginom doznao sam da mu je otac Petar bio poznati antitalijan i vjerojatno je namjerno poslao suprugu Anu „u posjet” rođacima u Sušak da ondje rodi sina, a ne u Rijeci koja je tada bila pod talijanskom okupacijom.
Gino potječe iz trgovačke riječke obitelji. Otac mu je imao trgovinu jaja i peradi. Djedovska im je kuća bila u samom centru grada, blizu kazališta. U njoj je do unatrag nekoliko godina živjela Ginina sestra Sonja. Anita, druga njegova sestra, živjela je u Njemačkoj, a brat Nevio došao je u Ameriku 1964. godine i živio u okolici Chicaga.
Pučku školu Gino je pohađao u Sušaku. Nakon završetka Građanske škole u Zagrebu, upisao je Trgovačku akademiju u Sušaku, ali otpočeo je rat i škola je bila zatvorena. Njegova nogometna, to jest vratarska karijera otpočela je u zagrebačkom „Građanskom”. Dok je u Zagrebu pohađao školu, Gino je branio za juniore „Građanskoga”.
Ima i jedna zanimljiva slučajnost povezana s njegovim boravkom u Zagrebu. Naime, s njim u istim đačkim klupama sjedio je i budući predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman. Gino je sačuvao i fotografiju četvrtoga razreda na kojoj je Tuđmana lako prepoznati. Pripovijedao je Gino kako se sjeća školskih kolega, a za Tuđmana kaže da je bio odličan đak; „dok je meni uzelo dane kako bih naučio Preradovićeva ‘Putnika’, Franjo je to deklamirao u roku od nekoliko minuta“.
Ratni i poratni vihor kršio je ljudske živote, a mnoge od onih koji su preživjeli razbacao je diljem svijeta. Malo prije početka rata, Gino se vratio doma u Rijeku i tu je proveo tragične ratne godine. Za vrijeme rata branio je za mjesne nogometne momčadi. Prema imenima timova za koje je Gino igrao lako je sagledati tadašnju sudbinu Rijeke i Hrvatske. U samo nekoliko godina on je u Rijeci i Sušaku branio za sljedeće momčadi: „Orient” (1941./1942.), „Magazzini Generali” (1942./1943.), „Todt” (1943./1944.), „Silurificio Whitehead” (1944./1945.), „Lučki radnik” (1945./1946.) i za novoosnovani prvoligaš „Kvarner” (1946./1947). Od „Kvarnera” je nastala današnja „Rijeka”. Gino je također bio jedan od boljih igrača vaterpola tog vremena.
Sljedeće tri godine Gino je igrao u Italiji („Fiorentina”, „Marsala” i „Reggina”), a 1949. godine dolazi u Chicago i odmah počinje braniti za tim „Slovak”. U tom je timu i završio svoju nogometnu karijeru 1959. godine. Zanimljivo je da – premda je odrastao u Rijeci, govorio talijanski, igrao nekoliko godina u Italiji i ondje se oženio Talijankom rođenom u Americi – po dolasku u Chicago Gino nije htio igrati za talijanski nogometni tim, nego za Slovake.
Za vrijeme njegove desetgodišnje američke nogometne karijere Gino je bio među najboljima. Branio je vrata američke nogometne reprezentacije u raznim međunarodnim natjecanjima (Turska, Švedska, Norveška, Meksiko itd.), kao i vrata „Chicago All Star” momčadi, uključujući i burnu utakmicu s njemačkim „Hamburgom” u Chicagu 1950. godine, koju je došlo gledati više od 45 tisuća gledatelja. Također je bio vrlo djelatan i uspješan u „indoor” nogometu u Chicagu. Njegovi športski uspjesi nagrađeni su primanjem u „Illinois Hall of Fame“ 1992. i „National Soccer Hall of Fame” 2002. godine.
Osim uspjeha u nogometu, Gino Gardašanić bio je uspješan obiteljski i poslovni čovjek. Imao je dvojicu sinova. Nažalost, stariji je sin umro prerano i iza sebe ostavio ženu i dvoje djece. Mlađi sin, Gary, koji se uz posao bavi i biciklizmom, preuzeo je trgovinu dragulja (Chicago Diamond Exchange) koju je Gino utemeljio i koja se nekoć nalazila u centru Chicaga, a poslije u predgrađu Oak Brook.
Za dugo godina Gino je s obitelji živio u Westchesteru, nedaleko od glasovitoga Brookfield Zoo, zapadno od grada Chicaga. Redovito je posjećivao svoju rodbinu i prijatelje u Hrvatskoj i drugim državama Europe. I u poznim godinama bio je vitalan i bavio se športskim djelatnostima do potkraj života. Umro je 12. veljače 2010. godine i pokopan u Queen of Heaven katoličkom groblju koje se nalazi nedaleko od mjesta gdje je proveo posljednja desetljeća ovozemaljskoga boravka.