Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

U Zagrebu obilježena 100. godišnjica rođenja Alexandera Dubčeka

Nakon što je Gustáv Husák 10. prosinca 1989. dao ostavku na mjesto predsjednika Čehoslovačke krenula je utrka za njegovog nasljednika. Jedan od kandidata bio je i Dubček

 

Matica slovačka Zagreb, Hrvatsko-češko društvo, predstavnik slovačke nacionalne manjine Grada Zagreba i Češka beseda Zagreb obilježili su u utorak 23. studenog 100. godišnjicu rođenja slovačkog političara Alexandera Dubčeka, vođe Praškog proljeća 1968. o kojem je predavanje održao predsjednik HČD-a, povjesničar i bohemist Marijan Lipovac.

On je istaknuo da je Dubček jedna od osoba koja simbolizira razdoblje Čehoslovačke, jedan od trojice koji su poznati i izvan granica Češke i Slovačke, uz Tomáša Masaryka i Václava Havela te vjerojatno globalno najpoznatiji Slovak. „Bio je jednako omiljen i među Slovacima i među Česima, cijenjen u Europi i svijetu kao jedan od prethodnika Mihaila Gorbačova i njegovih reformi, no oko Dubčeka postoje i kontroverze, već zbog same činjenice da je bio komunist i čelnik komunističkog režima, a još više zbog nekih poteza koje je učinio, odnosno koje nije učinio, pogotovo u vrijeme gušenja Praškog proljeća i nakon njega. No u općoj svijesti preteže ono pozitivno, prije svega činjenica da je Dubček bio jedan od komunista koji je shvaćao njegove nedostatke i nepravde koje režim čini, i koji ih je pokušao promijeniti. .  Kad je shvatio da komunistička praksa ne valja, pokušao ju je mijenjati, ali zaboravio je da nije on bio taj koji odlučuje nego Moskva. Tek kad su u vrijeme Gorbačova reforme počele u samom Sovjetskom savezu komunizam je počeo popuštati i u ostalim zemljama“, rekao je Lipovac.  

Alexander Dubček rodio se 27. studenog 1921. u slovačkom selu Uhrovecu u okrugu Banovce nad Bebravou, a od 1925. do 1938. s obitelji je živio u SSSR-u. Po povratku u domovinu učio je za strojobravara, postao član Komunističke partije Slovačke, a 1944. pridružio se partizanima. Nakon Drugog svjetskog rata bio je na partijskim dužnostima u Trenčínu i Bratislavi, a od 1955. do 1958. pohađao je Visoku političku školu u Moskvi. Razdoblje destaljinizacije snažno je utjecalo na Dubčekovo političko profiliranje. Nakon povratka iz Moskve Dubček napreduje u hijerarhiji pa je 1960. premješten u Prag, na funkciju sekretara CK KP Čehoslovačke za industriju. Istodobno, aktivno je sudjelovao u radu rehabilitacijskih komisija, koje su imale zadaću proučiti i revidirati sve montirane političke procese, u kojima je stradalo više 200.000 osoba. Od 1963. do 1968. bio je prvi sekretar KP Slovačke i pokrenuo demokratske procese, a 5. siječnja 1968. nakon ostavke Antonína Novotnog postaje prvi sekretar KP Čehoslovačke čime počinje reformski pokret prozvan Praško proljeće. Važan događaj bilo je usvajanje Akcijskog programa 5. travnja u kojem se kao ciljevi postavljaju demokratizacija političkog i ekonomskog života, izjednačavanje statusa Češke i Slovačke (federalizacija države), rehabilitacija žrtava čistki, sloboda tiska…  Akcijski plan izazvao je žestok otpor domaćeg konzervativnog partijskog članstva, ali istodobno nije bio dovoljno radikalan za dio javnosti i reformske struje koja je Dubčeku prigovarala da nema hrabrosti otvoreno stupiti u sukob sa sovjetskim moćnicima. Prigovarali su da Dubček želi samo demokratizirati partiju, ali ne i društvo, no on je htio u reforme ući krajnje oprezno. Kad je Moskva shvatila kamo vode Dubčekove reforme, počela je otvoreno optuživati vodstvo u Pragu za izdaju socijalizma i kontrarevoluciju i tražiti „zdrave snage“. Dubček je kategorički odbijao sve napade iz Kremlja i u tomu je imao podršku ogromnog dijela partijskog članstva i naroda, dok je u inozemstvu potporu dobio jedino od Josipa Broza Tita i Nicolaea Ceausescua koji su u kolovozu 1968. posjetili Prag. No pet zemalja Varšavskog pakta (SSSR, DDR, Poljska, Mađarska i Bugarska) okupirale su Čehoslovačku 21. kolovoza 1968. Dubček i najuži krug suradnika (predsjednik vlade Oldřich Černík, predsjednik skupštine Josef Smrkovský i predsjednik Narodne fronte František Kriegel) bili su uhićeni i tajno prebačeni u Moskvu, kako bi bili prisiljeni na predaju, a pridružio im se i predsjednik Čehoslovačke Ludvík Svoboda. U Moskvi su natjerani na kapitulaciju, svjesni da bi oružani otpor Čeha i Slovaka završio masovnim krvoprolićem.

Dubček je unatoč porazu svoje političke koncepcije ostao na čelu KPČ do travnja 1969. i tu mu je bila najveća životna i politička grješka jer svojom je nazočnošću davao legitimitet novoj političkoj situaciji. S čela partije otišao je tek u travnju 1969. i bio izabran za predsjednika Federalne skupštine. U rujnu je smijenjen i u prosincu poslan za veleposlanika u Tursku, no u lipnju 1970. vratio se u domovinu i za kaznu je smijenjen i izbačen iz partije. U javnost je Dubček ponovno zakoračio 1988. kad je dao intervju talijanskom komunističkom dnevniku L Unità, a iste godine sveučilište u Bologni dodijelilo mu je počasni doktorat i Dubček je dobio dozvolu režima da ga ode primiti. Doček u Italiji bio je veličanstven, a Dubček se sastao i s papom Ivanom Pavlom II. Dubček je na dan početka Baršunaste revolucije, 17. studenog 1989., bio u Pragu i na par sati bio uhapšen, a svoj prvi govor, na Václavskim náměstima održao je 24. studenog i tisuće ljudi je skandiralo „Dubček na hrad“, tj. Dubčeka za predsjednika. Unatoč karizmi, ipak je ostavljao dojam da živi u prošlim vremenima, jer u vrijeme kad ljudi više nisu htjeli čuti ni za kakav socijalizam, on je govorio o obnovi ideala socijalizma s ljudskim likom. Nakon što je Gustáv Husák (po majci Mariji Fratrić Hrvat) 10. prosinca 1989. dao ostavku na mjesto predsjednika Čehoslovačke krenula je utrka za njegovog nasljednika. Jedan od kandidata bio je i Dubček, no vlada koju je predvodio reformski komunist Slovak Marián Čalfa odlučila je za predsjednika podržati vodećeg češkog disidenta i predvodnika Baršunaste revolucije književnika Václava Havela koji je izabran 29. prosinca. Dubček je kooptiran u Federalnu skupštinu koja ga je 28. prosinca izabrala za svog predsjednika. Isti je položaj Dubček zadržao i nakon izbora u lipnju 1990. i ostao do lipnja 1992. Tada je na izborima izabran za zastupnika. Na toj dužnost je 1. rujna teško stradao u prometnoj nesreći na autocesti Prag-Brno od čijih je posljedica umro 7. studenog 1992. u bolnici u Pragu.

Slovaci danas Dubčeka smatraju jednim od svojih najvećih velikana, što se vidi i po posmrtnim počastima (trg pred parlamentom u Bratislavi, sveučilište u Trenčínu), dok u Češkoj nema nijednu ulicu ni trg.

Marijan Lipovac

Povezani članci

Između Bostona i Zagreba

HF

Srbija nastavlja sa smanjivanjem prava Hrvata

HF

Ne slažemo se sa stajalištem ministra Nikole Selakovića

hrvatski-fokus

Nikad više

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...