Hrvatski Fokus
Hrvatska

Mjere nisu ovdje radi virusa nego je virus radi mjera

Hoćemo li progledati kroz ‘Zelene oči’?

 

Kćer je Muje i Pembe, sevdalinke je počela pjevati još kao djevojčica u osnovnoj školi, a na nagovor brata Smaila glasom se pridružuje „Kulturno umjetničkom društvu Bratstvo“. Nedugo nakon toga umire joj otac Mujo, prelazi u „KUD Ivo Lola Ribar“, prijavljuje se i prolazi na audiciji Radio Sarajeva, pobjeđuje na festivalu pjevača amatera, i tada joj kao 18-godišnjoj djevojci skladatelj Mijat Božović 1974. godine piše pjesmu „Zelene oči“. Pjesma u skladu s naslovom postaje evergreen, pjevaju je svi, ali nitko je ne pjeva onako kako je pjeva ona – Hanka Paldum.

Prođe od tada skoro 50 Bajrama, pjesma ostade vječno zelena baš kao što su zelene i oči iz pjesme, i baš kao što su zelene i sobe i hodnici Kliničkog bolničkog centra Dubrava koji je prenamijenjen u nacionalnu COVID bolnicu. Otkako je ustrojen kao glavni respiratorni centar za borbu protiv koronavirusa u KB Dubrava prevoze se pacijenti s drugih klinika što sve prate mainstream mediji koji kampiraju pred bolnicom po načelu 24/7. Jasno, za potrebe širenja službenog koronanarativa medije se prigodno pripusti i unutar bolnice kako bi kamera snimila ono što joj bolnica ponudi snimiti. Kao i svake druge kamere, i kamere puštene u KB Dubrava uvijek snimaju samo ono što je pred objektivom, a ono što je izvan objektivu ponuđenog kadra, to iako postoji, to kamera – ne snima. Stil plasiranja samo prigodnih informacija nešto je što je temelj psihološkog manevra u ovoj koronafarsi, a veliki je fan takvog oblika dezinformiranja javnosti hrvatski premijer koji to otvoreno priznaje. Tako kamere iz tjedna u tjedan snimaju pacijente na respiratorima, izjave liječnika i medicinskih sestara da su prenatrpani poslom, osude bolničkog osoblja koje zamjera mladeži koja bi htjela piti kavu ili ići u teretanu dok oni kako kažu jedva stižu pogledati bolesnika. U marketingu koronanarativa poželjno je iskoristiti svaku priliku da se uputi pogrda na ljude koji ovaj igrokaz preispituju pa tako mediji baš iz te bolnice objavljuju drame naših heroja, liječnika i medicinskih sestara koji iscrpljeni i padajući s nogu izjavljuju da „za blagdane ne će biti s obiteljima jer jedan dio građana ne želi nositi masku.“ Neka visi Pedro! Pored svega toga mikrofoni medija uzimaju izjave dežurnih strašila o tome da je narod neodgovoran i da želimo li koronaparty imat’ ćemo ga. Ova se izjava doduše pokazala i futuristički točnom jer koronaparty smo i dobili, doduše na neočekivanom mjestu – u samom nacionalnom centru za borbu protiv koronavirusa, u samoj bolnici.

Televizijska kuća RTL Hrvatska ekskluzivno je emitirala snimku koja je nastala početkom siječnja i na kojoj se uz prateći bend uz tamburu i harmoniku ozbiljan broj zaposlenika bolničkog osoblja KB Dubrava umjesto epidemioloških mjera uhvatio i pjesme i plesa, i flaša i čaša. Dernečenje kakvog se ne bi posramio ni najopskurniji cajkaški klub pratile su dakako i prigodne novčanice u harmonici jer štimung ili je, ili nije. Pića, ljudi, pjesme, plesa, izostanka maski i distanci bilo je više nego na bilo kojoj svadbi unatrag godinu dana i postavlja se pitanje kako se to dogodilo? Kako je bend ušao u bolnicu i kako je cijeli dernek organiziran? Kako to da bolničko osoblje ne nosi masku, ne drži distancu, ne poštuje doslovno nijednu od mjera i kako to da imaju vremena za „daj natoči“ i „igra kolo, igra kolo“ dok su, kako sami za se kažu, “toliko zatrpani poslom da jedva stignu pogledati pacijente“ i „ne mogu biti s obitelji za blagdane zbog onih koji ne žele nositi masku“?

Ovo bi bio prvorazredan skandal i izvan okvira ove koronapriče međutim unutar tog okvira stvar kroz „Zelene oči“ Hanke Paldum koje odjekuju zelenim prostorijama KB Dubrava možemo jasno vidjeti u njenoj suštini. Da bi se ovakvo nešto organiziralo potpuno je sigurno da takvome prethodi tome slično. Dakle, tulum bolničkog osoblja i nepoštivanje svih običnom puku nametnutih prisila koje stožerokracija naziva epidemiološke mjere mora imati svoju pretpovijest koja se, da bi se ovakav dernek održao, mora sastojati u tome da se mjere unutar bolnice ne poštuju kontinuirano i trajno, kao i to da osoblje umjesto toga da „jedva stigne pogledati pacijente“ ima napretek vremena za uvježbavanje plesnih koreografija i provjeru glasnica. Drugim riječima, u samoj se bolnici očito je, ne događa ono što nam se plasira kroz mainstream medije, kao što se u cijeloj ovoj priči takvo što ne događa. Sve je dakle iluzija, manipulacija i prijevara. Mjere nisu ovdje radi virusa nego je virus radi mjera, to je kristalno jasno.

Fenomenološki, važno je uočiti i reakciju dežurnih koronastrašila na ovaj događaj u usporedbi s njihovim prethodnim reakcijama. Kada je zagrebački Festival slobode duboka država pokušala minirati slanjem kola hitne pomoći po pacijenta koji uopće nije bio na mjestu održavanja festivala sva su se koronastrašila uzjogunila oko stvaranja lažne vijesti kojom su se natjecali tko će jače i više pljunuti na organizatore i sudionike festivala. Sada pak, kad umjesto lažne imaju stvarnu vijest, i to kada je imaju u srcu sustava sva koronastrašila od političara do medija, od stožeraša do „stručnjaka“, od opinionmakera do wannabe influencera žmire na jedno ili oba oka.

Primjetno je naravno i to kako Hrvatska liječnička komora, Hrvatska udruga bolničkih liječnika i Hrvatska udruga medicinskih sestara koje promptno razapnu svaku ženu koja svog oca primi ispod ruke dok prelaze preko pješačkog prijelaza i okarakterizira ih kao neodgovorne superširitelje zbog kojih trpi cijela ekonomija i zbog kojih ćemo svi umrijeti, na pijanku i feštu svojih kolega u nacionalnom COVID centru reagira žestokom šutnjom.

Iako je svakom tko se imalo želi informirati odavno jasno da ova predstava ima za cilj sve samo ne zaštitu javnog zdravlja i dobrobit ljudi, sada je doista sazrelo vrijeme da kroz „Zelene oči“ progledaju i oni čije su oči bile širom zatvorene. Ujedno, prilika je to i za svakog od nas da preispita samoga sebe i postavi si pitanja: „Koja je moja odluka u mojem životu i tko u mom životu odlučuje o mom životu? Odlučujem li o svom životu ja ili o njemu odlučuju Milanović i Plenković? Je li me stvorio Bog ili Božinović? Tko sam zapravo ja? Jesam li čovjek i imam li savjest, ili sam građanin i slijepi poslušnik?“

Velimir Ponoš, 24. I. 2021., https://www.logicno.com/politika/hocemo-li-progledati-kroz-zelene-oci.html

Povezane objave

Čitav arhiv stajao godinama na Iblerovom trgu

HF

Stota obljetnica rođenja Franje Tuđmana

hrvatski-fokus

Od južnoslavenstva do velikosrpstva

HF

Istina, a ne revanšizam

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više