Hrvatski Fokus
Vanjska politika

Fašizam i njegovi nasljednici

Razdoblje svjetske ekonomske depresije i rastućeg nepoštivanja međunarodnog prava

 

Do Velikog rata 1914.-1918., većini promatrača činilo se kao da sve europske zemlje marširaju, polako, ali sigurno, prema sve većoj i većoj političkoj demokraciji. Međutim, u ekonomski problematičnim godinama nakon rata, antidemokratski pokreti nastali su u gotovo svim europskim državama. U Kraljevini Italiji liberalni parlamentarni režim zamijenjen je 1933. diktaturom Benita Mussolinija. U Njemačkoj je miroljubivu liberalnu demokraciju Weimarske Republike 1933. zamijenio brutalni i ratoborni režim Adolfa Hitlera. Do 1930-ih mnogim zabrinuti liberali činili su se da Europom zapljuskuje nova pošast, pošast pokreta i vlada koje su nazivali fašističkim. Razdoblje svjetske ekonomske depresije i rastućeg nepoštivanja međunarodnog prava kulminiralo je sekundom, i to još katastrofalnijim, Veliki rat, onaj od 1939. do 1945. godine, onaj koji je svjedočio zvjerstvima i progonima, a nekada se smatralo da je dio mrtve srednjovjekovne prošlosti.

S obzirom na ekonomske probleme koji danas muče napredne industrijske zemlje svijeta, s obzirom na današnju nestabilnost u međunarodnim odnosima, može li se takva univerzalna katastrofa ponoviti? Bi li fašistička pošast mogla ponovno zahvatiti zapadni svijet? Je li fašizam samo dio mrtve prošlosti ili vrlo stvarna i živa opasnost?

Veliki dio odgovora na ovo pitanje ovisi o tome kako netko definira riječ fašizam. U svojoj novoj knjizi, Fašizam: usporedba i definicija, Stanley George Payne (Denton, Texas, SAD, 9. IX. 1934.), profesor španjolske povijesti na Sveučilištu Wisconsin, pokušava doći do definicije političke bagate riječi koja nas i danas proganja. Koristeći se ne samo rezultatima vlastitih dugogodišnjih istraživanja španjolske politike 1930-ih, već i radovima drugih znanstvenika na nizu pokreta i vlada širom svijeta, Payne čitatelju daje rigoroznu analizu ovog dvadesetog stoljeća politički fenomen.

Bertram Gross tvrdi da se Sjedinjene Države kreću prema obliku prijateljskog fašizma. Penny Lernoux u svojoj knjizi Cry of the People optužuje vladu Sjedinjenih Država da je pružala pomoć fašističkim režimima u Latinskoj Americi. Više od trideset i pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, pojam “fašizam” još uvijek ima moć pobuditi strast. Payne pokušava raspraviti cijelu temu fašizma na nepristran, objektivan i nepristran način. Riječ želi izvaditi iz područja partizanske polemike u sferu povijesne nauke.

Payneov je pristup tematski, a ne kronološki. Ne pokušava se iznijeti detaljni prikaz uspona na vlast dvojice najpoznatijih europskih fašista, Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija. Umjesto toga, autor kroz različita poglavlja pokušava odgovoriti na niz pitanja o fenomenu fašizma. Koristi usporedbe različitih navodno fašističkih pokreta i režima kao dio svoje potrage za smislenom definicijom. Iznova i iznova ističe kako je teško pronaći zajednički sadržaj fašizma. Autor utvrđuje da su razlike među raznim takozvanim fašističkim pokretima i režimima bile gotovo jednako velike, ako ne i veće od sličnosti.

Uporaba izraza fašizam, smatra Payne, bila je preširoka. Tvrdi da se to ne može primijeniti na svaki autoritarni politički pokret ili vladu koji su istovremeno i antiliberalni i antimarksistički. Među različitim snagama suprotstavljenim i liberalizmu i marksizmu, Payne oštro razlikuje između konzervativne desnice i radikalne desnice, s jedne strane, i fašista, s druge strane. Pruža čitatelju tablicu koja ilustrira tu trostruku razliku za razne zemlje svijeta.

Iako su se sve tri sile ujedinile u protivljenju parlamentarnoj demokraciji, razlikuju se, tvrdi Payne, oko pitanja politike, ekonomije i kulture. Konzervativna desnica općenito je željela provesti samo djelomičnu transformaciju sustava u autoritarnom smjeru, izbjegavajući radikalne prekide u pravnom kontinuitetu, ako je ikako moguće. Radikalna desnica, poput fašista, htjela je uništiti čitav korijen i granu liberalnog političkog sustava; za razliku od fašista, međutim, bio je spreman prihvatiti potpuno preuzimanje vlasti od strane postojeće elitne skupine, vojske, kako bi postigao taj cilj. Iako su fašisti bili spremni razmotriti promjene u klasnim i statusnim odnosima u društvu, i konzervativna i radikalna desnica htjele su zamrznuti socijalni status quo. Konzervativna desnica zagovarala je ekonomske doktrine korporativizma; međutim, ekonomske doktrine fašista nisu bile toliko eksplicitne niti sustavne. Iako su se svi fašisti držali nove filozofije vitalizma, neracionalizma ili sekularnog neoidealizma, svi konzervativni desničari i neke skupine radikalne desnice, za doktrine tradicionalne religije tražili su svoj model “novog čovjeka”.

Payne tvrdi da tendencija među suvremenim promatračima i današnjim znanstvenicima da se te tri skupine povežu kao fašističke proizlazi iz činjenice da je doba kada je fašizam cvjetao bilo vrijeme u kojem je politička autoritarnost sve tri vrste bila u porastu. Većina europskih zemalja, tvrdi autor, potpala je pod vlast autoritarnih režima jednog ili drugog oblika tijekom razdoblja između dva svjetska rata; međutim, samo su u Njemačkoj i Italiji fašistički pokreti prepoznatljivo igrali presudnu ulogu u ovoj tranziciji.

Uzlet autoritarnog nacionalizma sve tri pruge tijekom međuratnog razdoblja, tvrdi Payne, imao je korijene u godinama prije Prvog svjetskog rata, u onome što on naziva “kulturnom krizom 1890.-1914.” Tijekom ovih godina nova generacija intelektualaca odbacila je racionalizam, pragmatizam i materijalizam prethodne generacije u korist neoidealizma i novih teorija vitalizma. Dok je neoidealizam isticao vrijednost etike, vitalizam je prije potvrđivao vrijednosti izravnog djelovanja, sile i subjektivnog praktičnog iskustva, a ne one konvencionalnog morala. Ipak, oba stajališta, tvrdi autor, pomogla su ojačati organske teorije nacionalizma. Isto tako i verzija socijalnog darvinizma koju su propagirali vodeći znanstvenici poput njemačkog zoologa Ernsta Haeckela: isticao je rasu, elitizam,i hijerarhiju uz veličanje rata i nasilja.

Ova promjena u europskom umu odrazila se na rastuću kritiku tradicionalnog liberalizma prije 1914. godine, čak i među onima koji nisu u potpunosti prihvatili nove filozofije. U katoličkim su krugovima mnogi mislioci, nepovjerljivi prema individualizmu liberalizma i toleranciji socijalnih sukoba, počeli zastupati teorije korporativizma, tražeći da država prisili organizaciju svih različitih sektora društva u korporacije poput ceha. U Francuskoj, partizani L’Action Françaisezapočeo je oko 1900. godine tražiti zamjenu liberalne Treće Republike novom, autoritarnom monarhijom. U Italiji je sve veći broj liberalnih političara, plašeći se demokratizacije i početaka masovne politike, počeo pozivati ​​na transformaciju ustavne monarhije u autoritarnom smjeru. Prije ulaska Italije u Prvi svjetski rat, ti ljudi nisu bili uspješni; ali oni su, implicira autor, otvorili put za kasniji uspjeh Benita Mussolinija.

U svojoj usporedbi pokreta i režima Benita Mussolinija i Adolfa Hitlera, Payne ukazuje na brojne razlike između talijanskog i njemačkog iskustva. Iako je razdoblje od osnivanja stranke do pobjede na premijerskom položaju bilo dulje za Hitlera nego za Mussolinija, razdoblje od osvajanja premijerskog mandata do postizanja diktatorske moći bilo je kraće za prvo nego za drugo. Talijanski fašizam, tvrdi autor, bio je manje radikalno antikršćanski nego njemački nacizam. U Njemačkoj je Adolf Hitler ubrzo postao šef države kao i šef vlade; u Italiji je kralj Victor Emmanuel III, a ne Mussolini, ostao šef države. Mussolinijev novi vladin sustav predstavljao je kompromis sa snagama tradicionalnog konzervativizma; upravo su te snage mogle, uz pomoć umjerenih fašista,svrgnuti Mussolinija 1943. Takvo svrgavanje diktatora iznutra pokazalo se nemogućim u nacističkoj Njemačkoj.

Također je došlo do razlike u politikama između dvaju režima. Od 1933. do 1935. između njih dvoje vladalo je određeno rivalstvo oko pitanja tko treba kontrolirati Austriju. Do 1938. godine Mussolinijeva vlada bila je mnogo manje antisemitska nego Hitlerova, a Židovi su bili dobro zastupljeni u Talijanskoj fašističkoj stranci.

Tek nakon 1936. godine, kada je Mussolini tražio zbližavanje s Hitlerom iz kombinacije straha i zavisti, talijanska politika u zemlji i inozemstvu radikalno se zaokrenula. U inozemstvu je Mussolini stvorio bliži odnos s nacističkom Njemačkom; kod kuće je uveo nacistički guski korak i politiku diskriminacije talijanskih Židova. U to su vrijeme obje vlade proglasile bitnu zajednicu interesa i ideologije između Njemačke i Italije. Mussolinijeva je odluka 1940. godine da se pridruži Hitlerovom ratu propasla njegov režim.

Payne pokušava odgovoriti na ključno pitanje zašto je Adolf Hitler, najuspješniji od svih europskih fašističkih vođa, uspio steći vlast u Njemačkoj, unatoč postojanju konkurenata na autoritarnoj desnici i radikalnoj desnici kao i na demokratskoj ljevici. Payne ne misli da je to bila puka nesreća, premda priznajući da su takvu ulogu imali i elementi sreće poput čiste nesposobnosti nenacističkog vodstva. Autor tvrdi da Hitler nije bio jednostavno oruđe svemoćnih njemačkih kapitalista; da su željeli takav alat, sigurno bi odabrali podatniju figuru. Trijumf nacista ne može se pripisati samo mučnim učincima svjetske depresije: druge su zemlje patile puno više od Njemačke, ali su i dalje ostale demokratske. Paynein odgovor, ne potpuno originalan,je teorija “masovne mobilizacije frustriranog nacionalizma”. Zbog slabosti demokratskih institucija s Njemačkom i šoka gubitkom rata 1918. godine i pretrpljenim nepravdama stranih sila nakon tog datuma, Nijemci su se okrenuli Hitleru.

U petom poglavlju Payne se posebno trudi pokazati koliko su točno bili slabi većina autohtonih fašističkih pokreta izvan Njemačke i Italije tijekom međuratnog razdoblja. U takvim istočnoeuropskim zemljama kao što su Mađarska i Rumunjska, desničarski autoritarni režimi držali su ih na udaru: u takvim sjevernoeuropskim zemljama poput Norveške, dobro funkcionirajuće parlamentarne demokracije lako su ih držale izvan vlasti. Između rušenja demokratskog ustava 1934. i aneksije nacističke Njemačke 1938., njemačkom državom Austrijom vladali su ne istinski fašisti, austrijski nacisti, već konzervativni desni kršćanski socijalni režim. Payne priznaje da su njemačke vojne pobjede od 1940. do 1941. godine vidjele formiranje pronjemačkih fašističkih vlada u raznim zemljama okupirane Europe, ali ove, tvrdi,bili puki sateliti Njemačke.

Payneovi zaključci u vezi s francuskim fašizmom bili su posebno iznenađujući. Iako je prepoznao da je strah od fašizma pomogao stvoriti Narodnu frontu socijalističkih, radikalnih i komunističkih partija nakon 1934. godine, Payne tvrdi da fašistička prijetnja u toj zemlji prije Drugog svjetskog rata nikada nije bila vrlo ozbiljna.

https://www.amazon.com/Fascism-Comparison-Definition-Stanley-Payne/dp/0299080641
University of Wisconsin Press (first published 1980)

Povezani članci

Sekularizam kriv za islamistički fašizam

HF

Aleksandar Zaharčenko ubijen

HF

Predali smo svoja prava i slobode u ruke vukova EU-a

HF

Ne bojimo se Rusije

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...