Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Hrvati u gradu na Bosporu (2)

Nekadašnja prisutnost hrvatskih iseljenika najuočljivija je i danas na glavnom katoličkom groblju Feriköy

 

O velikom broju hrvatskih iseljenika u Istanbulu govore našijenci koji su posjetili grad na Bosporu, poput zagrebačkog jezikoslovca i književnika Adolfa Vebera Tkalčevića u Putopisu u Carigrad iz 1885. godine, fra Jake Baltića, bosanskog franjevca koji je na pastoralnoj službi u osmanskoj prijestolnici proveo tri godine (1847.–1849.), što je opisao u svojoj kronici pod naslovom Godišnjak od događaja crkvenih, svjetskih i promine vrimena u Bosni 1754.–1882., ili pak bosanskog polihistora fra Ivana Frane Jukića, koji je sredinom stoljeća proveo neko vrijeme u carigradskoj tamnici pod optužbom za protudržavnu djelatnost. Zanim­ljivo je da se procjene u Veberovu putopisu i Baltićevoj kronici podudaraju kada govore o oko 6.000 iseljenika iz hrvatskih zemalja. Dok bi se u putnikove procjene moglo i posumnjati, budući da ih, prema vlastitim riječima, temelji na podacima koje je čuo od jedne hrvatske kućne pomoćnice u Istanbulu, doduše potvrđenim od jednog »starješine hrvatskog«, s kojim se susreo na Feneru, vijest bosanskog fratra pouzdanijega je karaktera, budući da je fra Jako, kao duhovnik na službi u župnoj crkvi Santa Maria Draperis u glavnoj katoličkoj četvrti Pera, morao imati relativno dobar uvid u brojčano stanje svojih zemljaka i sunarodnjaka. Da je broj hrvatskih iseljenika u Istanbulu tijekom 19. stoljeća doista bio poprilično velik potvrđuju nam matične knjige carigradskih katoličkih župa. Tako broj djece našega podrijetla krštene samo u župi sv. Petra i Pavla na Galati u tome razdoblju doseže gotovo 1.000. Kada bi se tomu dodali dosad temeljitije neobrađeni podaci iz matičnih knjiga drugih župnih crkava u Peri (Santa Maria Draperis, Saint Antoine) te nove levantinske župne crkve u Pangaltıju (katedrala Saint-Esprit), taj bi se broj znatnije uvećao. Nekadašnja prisutnost hrvatskih iseljenika najuočljivija je i danas na glavnom katoličkom groblju Feriköy, gdje su spomenici s hrvatskim prezimenima među brojnijima. Neki od njih, k tome, imaju epitafe na starijem hrvatskom jeziku. Nadalje, nemalen je i broj grobova uglednika hrvatskog podrijetla u istanbulskim katoličkim crkvama. U crkvi sv. Jurja (Sankt Georg) na Galati uz grobove dalmatinskih, dubrovačkih i bokeljskih kapetana i drugih uglednika nalazi se i grob fra Filipa Pašalića, nekadašnjega bosanskog provincijala, kao i predsjednika Carigradske rezidencije bosanskih franjevaca. Nedaleko od Sv. Jurja, u dvorištu crkve sv. Petra i Pavla nalaze se grobovi dalmatinskih kapetana, ljekarnika i drugih uglednika iz 19. stoljeća, dok se u predvorju crkve nalazi grob dubrovačkoga konzula Luke Chirica s početka 18. st. U crkvi Santa Maria Draperis u obližnjoj Peri pokopano je još nekoliko hrvatskih uglednika, dok je u kripti katedralne crkve Svetoga Duha na Pangaltıju zahvaljujući inicijativi don Pavla Kere nedavno otkriveno posljednje počivalište zadarskog nadbiskupa Mate Dujma Dvornika, koji je 10. srpnja 1914., uoči početka Prvoga svjetskoga rata, preminuo na putu za Svetu zemlju. U istoj gradskoj četvrti, u kapeli Majke Božje Pomoćnice, koja se nalazi u sklopu Doma za starije i nemoćne osobe »Artigiana«, nalazi se i grob glavnog benefaktora i osnivača te dobrotvorne ustanove, Giacoma Anderlitcha iz Rijeke (u. 1872.) i njegove supruge Ane. Nadalje, na manjem katoličkom groblju u četvrti Büyükdere na Bosporu, pokojnici dalmatinskog podrijetla čine više od šestine ukupnog broja ukopanih čije je podrijetlo točno utvrđeno (103 od 568; ukupno je bilo 2076 ukopa), te su druga »nacija« po brojnosti (skupa s Talijanima; najbrojniji su pokojnici podrijetlom s otoka Tino i Sira). Također, pokojnicima hrvatskog podrijetla trebalo bi pribrojiti i desetak »Austrijanaca«, kao što su Sichich, Babbarovich, Militich, Tomich, Raicich, Benovich, Zanetich, Lazzarovich, Ivanovich, Marghiocich i dr. Osim stanovnika Büyükderea, ovdje su pokapani i stanovnici četvrti Paşabahçe i Beykoz s druge, azijske strane Bospora, ali i preminuli s brodova, koji su pokapani ovdje zbog blizine luke i mora. Interesantno je da je zemljište za to groblje katoličkoj zajednici Büyükderea, ali i lokalnim pravoslavnim Grcima i Armencima, darovao 1801. godine Georges Chirico, član obitelji koja je dala nekolicinu dubrovačkih konzula u ovome gradu. U njegovu je čast ulica u kojoj se groblje nalazi dobila ime Kiriko Sokak. Zbog činjenice da članova lokalne katoličke zajednice i potomaka preminulih koji bi se brinuli o grobovima u toj gradskoj četvrti više nema, groblje se danas, nažalost, nalazi u izrazito lošem stanju. Posmrtni ostaci sa susjednoga grčkoga groblja ekshumirani su, dok su armensko i katoličko groblje u potpunosti zapuštena i prepuštena propadanju. Zbog neriješenog pitanja vlasništva zemljišta lokalna zajednica na čelu sa svećenikom poljskog podrijetla, fra Dariuszom Wiśniewskim, nailazi na velike teškoće u nastojanju da se to groblje povrati nekadašnjoj funkciji, pri čemu bi se i pokojnicima vratio pijetet koji zaslužuju.

Crkva Sv. Duha, istanbulska katedrala. Izgrađena je 1846. godine u novonastaloj levantinskoj četvrti Pangaltı. U kripti crkve pokopan je i zadarski nadbiskup Mate Dujam Dvornik (u. 1914.).

Zbog činjenice da strani državljani nisu bili uključeni u službene osmanske popise stanovništva, točan broj Hrvata koji su živjeli u Istanbulu teško će se moći u dogledno vrijeme sa sigurnošću utvrditi. Međutim, makar djelomičan uvid mogao bi se dobiti iz podataka konzulata i veleposlanstava država čiji su Hrvati državljani bili. Primjerice, prema izvještajima iz Generalnoga konzulata Kraljevine SHS u Istanbulu, između dvaju svjetskih ratova ovdje je živjelo oko 8.000 Bokelja i Dalmatinaca. U hrvatskim arhivima za sada nisu otkrivene liste iseljenika u Carigrad i Levant, osim nekoliko pojedinačnih putnica izdanih za rad u ovim krajevima. Može se pretpostaviti da bi se iscrpniji podaci o tome pitanju mogli naći u arhivima Beča i Budimpešte, kao i Rima.

Osim navedenih primjera, o znatnijem udjelu hrvatskog iseljeništva u korpusu levantinske zajednice Istanbula posredno govori i činjenica da se potkraj 19. stoljeća u lokalnoj austrougarskoj školi izvodio i »hrvatsko-srpski jezik« kao nastavni predmet (profesor je bio Vladimir Gregović), što bi moralo upućivati na činjenicu da je za uvođenje toga predmeta u program postojala i potreba, odnosno znatan broj učenika hrvatskog podrijetla, austrougarskih državljana. Da je tomu bilo tako sugerira i spomenuti podatak o velikom broju djece naših korijena rođene u Istanbulu, prema crkvenim matičnim knjigama. Nadalje, prema vijestima iz Osmanskog arhiva Predsjedništva vlade u Istanbulu Ministarstvo vanjskih poslova Republike Turske zaprimilo je 1924. godine molbu vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca za otvaranjem škole za svoje državljane u Istanbulu i proslijedilo ju na nižu razinu.

(Nastavak slijedi)

Vjeran Kursar, Hrvatska revija 4, 2013., https://www.matica.hr/hr/399/hrvati-u-gradu-na-bosporu-22748/

Povezane objave

Milka Trnina – hrvatska operna diva

hrvatski-fokus

Hrvati u Srbiji postaju zajednica staraca

HF

Za izmjenu Ustava potrebno je imati dvotrećinsku većinu

hrvatski-fokus

Na Orluškovu salašu

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više