Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Slučaj Žarka Tušeka je naša stvarnost

Nije ovaj narod bedast, niti glup

 

Čovjek ima osjećaj kako se namjerno stvara afera sa Žarkom Tušekom. Njegovim “ispipavanjem” nezavisnog zastupnika u kleti u slobodnom  razgovoru, govorom prilagođenom kajkavskom žargonu,  zorno se vidi kako Tušek zastupnika želi pridobiti za sebe i HDZ,  obećavajući mu brda i doline, uz put opanjkavajući neke ministre i svoje kolege, ističući svoje vrijednosti i zasluge. Sve se naravno tajno snimalo. To je postala redovna praksa. Snimka je onima u vrhu dobro došao dokaz kako bi se nekaj drugo mnogo gore i lošije sakrilo i kako bi se odvukla pažnja javnosti od nečeg životno bitnog, udaranjem na sva zvona ono,  za što se odavno zna, što je većini sasvim uobičajeno i normalno. Nešto takvo i slično tome “uredno” se događa od početka višestranačja, političkih koalicija, ideoloških prepucavanja, podmetanja, špijuniranja, lova u mutnom, uz mito i korupciju, ne samo u HDZ-u, nego i u ostalim političkim strankama i strančicama, koje su bljesnule poput meteora i isto tako se ugasile, na svim razinama, naročito na državnoj.

 Politička trgovina je davno udarila svoje temelje i s vremenom se dobro ustrojila. Razvija se, raste, cvate i kulminira, naročito pred izbore, bilo koje. Bilo je toga i u onom sustavu, ali nije bilo dostupno javnosti, zbog mnogo čega i koga. Oni koji su to radili tamo, bavili se politikom, živjeli od politike dobro su se godinama kalili. Sve su to naučeno teoretski i praktično, prenijeli u novi višestranački sustav, gdje je bilo više mogućnosti za razvoj njihove doktrine, po svim osnovama, naročito u strankama u koje su se preko noći “prebacili” bivši komunisti. Zna se gdje ih je bilo i još uvijek ih ima više. Tu sve funkcionira po onoj: Snađi sem druže! Tko kome, taj tome! Sve tako nekoliko koljena unazad i unaprijed. To se pokazalo vrlo djelotvorno mnogima. Mešetarenjem, šurovanjem koaliranjem podupiranjem, simpatiziranjem javnim podrškama, donacijama… Neki pojedinci su se vrlo vješto, domogli lokalnih i državnih funkcija, što im je dalo moć nad drugima i mogućnost korištenja državnih resursa za svoje potrebe.

“Izbori se ne dobivaju s onim što je na stolu”, izjavio je jedan bivši predsjednik Vlade, kad su se vreće s novcima pronađene u sjedištu stranke. Vrijeme je pokazalo da to nisu bili novci samo za izbore i “podmazivanje” važnih pojedinaca, interesnih skupina, manjih strančica, šefova pojedinih državnih institucija… Puno se toga slilo u privatne džepove, što se odrazilo na nagli porast standarda određenog funkcionara, na povećanje njegova imetka i njegovu brzu infiltraciju u javnu i političku elitu, koja je drmala državom, posredno i neposredno. Sve se to odvijalo uz mito i korupciju, na više strana, zapravo najviše između dva bitna činitelja u nekom projektu. Korupcija se kroz mala vrata uvukla u sve pore rada, djelovanja i života. Kapilarno se širila, rasla, jačala, postajala sve vidljivija, izbila na površinu. Tu stoji desetljećima. Nikoga se ne boji. Svi joj prijete na razne načine. Pišu traktate o njoj i njenoj eliminaciji. Donose zakone koji to podupiru. Od svega ništa. Tu i tamo neki kokošar završi u zatvoru. Ulovi li se slučajno po koja velika riba, završi na sudu, od svega ništa. Nađe se povod i način da se proces utvrđivanja krivnje i kazne, zaustavi, ponovi, izgube se dokazi, okrivljenik i osuđenik se razboli, više je u bolnici nego u sudnici ili zatvoru. S vremenom to olabavi, postane sporedno, manje važno i čovjek se izvuče, odnosno spasi svoju nezakonito stečenu imovinu. Nije to nimalo lako niti jednostavno. Oni debelih obraza, bez srama i bilo kakvih skrupula, ponašaju se kao da ništa nije bilo i da ništa nisu  krivi, da su žrtve sustava, da su Pedro. Uz dobrog odvjetnika bivaju oslobođeni i nastave svoj politički uspon. Oni drugi suptilniji, s više čvrstih dokaza naočigled propadaju fizički, psihički i duhovno. Od čovjeka u punoj snazi, ugodnog za vidjeti i čuti, tijekom sudskom procesa postane  bolesni starac, kojemu ni do čega nije stalo. Žao mi gaje, Vjerujem da to sve što mu se prišiva, nije radio sam i da nije radio samo za sebe. Kad je “pao”, svi su od njega pobjegli. Mnoge je stvorio. Od anonimaca su postali Netko.

Je li vrijedilo predsjedniku Vlade raditi ispod stola? Što će mu sada značiti sve njegovo bogatstvo, u više oblika, ako ga je dokazivanje podrijetla tog imetka uništilo. Možda je zaista Pedro? Ima još takvih i njemu po optužbama sličnih. Izvukli su se, jer se u istragama sve više sužavao krug oko visokopozicioniranih osoba ili je dosezao sam vrh, nekog dijela, trodijelne vlasti. Bilo je vike, ponegdje i hajke, ali se sve smirilo i dotična osoba je opet u igri, visoko na lokalnim i državnim izbornim listama. Ti i takvi ulaze u Sabor, postaju ministri, lideri lokalnih organizacija, župani, državni tajnici(ce) gradonačelnici, načelnici, upravitelji državnih firmi, čelnici državnih institucija… Alfa i omega političkog života u državi.

Pred nekih dvadesetak godina jedan je bivši ministar gadno zabrljao kao upravitelj u tvrtki koju je vodio. Njegov moćni prijatelj (privatni bankar) je na proslavi jednog rođendana, pred većom grupom rekao, kako  mora spasiti M, jer je uvelike zas..o, te mu prijeti sud i kazna. Zapravo, mora ga zaštiti, odnosno infiltrirati u Sabor ili Vladu. I bi tako. Sabor, Vlada, Sabor, imunitet, novo ministarstvo, iz kruga u krug. Funkcioniralo je to dvadesetak i više godina, dok ponovno po ne znam koji put nije ulovljen s prstima u pekmezu. Ni svemoćni predsjednik Vlade, koji brani svoje ministre do posljednjeg daha, nije ga ovaj put mogao spasiti. Međutim, što je jamio, jamio je. Nitko mu to ne će oduzeti. Nije optužen, nije okrivljen, nije kažnjen, osim što je primoran dati ostavku. Takvim debelokošcima to baš ništa ne znači, baš kao ni snimka video kamere na kojoj s dvije rasne dame šeće privatnim (Gazdinim) otokom, a uporno tvrdi kako na tom otoku nikad  nije bio. Kaj god! Ti i takvi su se kalili u Jugi i Partiji. Ovi mladi, nadobudni, arivisti i aktivisti, političari i politikanti, sve to vide, čuju i znaju. Nastoje spoznati i stvoriti svoj osobni model, zasnovan na djelotvornim metodama i principima socijalističkog sustava, sa ciljem okoristiti se, na štetu drugih. Ne mogu to sami. Traže podobne suradnike, koje dobro plaćaju, bilo u naturi, robi, novcu, funkciji, položaju, makar kao osobnog  vozača. Pomaže im moderna tehnika i tehnologija, koja ih ponekad, ako nisu dovoljno vješti, otkrije. Tad isplivaju u javnost neki ne baš dobri razgovori, pregovori, odnosi, relacije, kupnja, prodaja, ružne riječi, tračevi kao odraz naše prosječne balkanske kulture bizantskih manira i osmanlijskih sklonosti. Totalni debakl, sramota, otkrivanje pravog lica, osobnog i stranačkog licemjerja, dvostrukih uloga, veza podzemlja, politike, biznisa i prostitucije (elitne?).

Ništa novo niti posebno nema u Tušekovoj “aferi” što zapravo afera nije, već normalan, uvriježen, uhodan i djelotvoran način kako doći do zacrtanog cilja. Vidite li dokle smo došli? Tolerancija nedopustivog, protuzakonitog i kriminalnog ima jako visoki prag, naročito u političara, koji brane prijestupnike, iz svoje stranke.  Nema veze što smo u novom normalnom. Ovo je staro, prastaro naše normalno. Nije to nikakva naša izmišljotina. Pogledajte samo načas Ameriku. Uzor demokracije, slobode i riznica ljudskih prava. Kaj god! Vratimo se unatrag do predsjednika JFK. Što se sve poslije njega u Americi događalo, u ime demokracije, slobode, temeljnih ljudskih prava, pravne jednakosti, rasnih i inih zakona. Neke je mafija dovodila na vlast, neke je mafija micala s vlasti, neke ubijala, neki su krali glasove (elektore) neki su pokradeni, Sve uvijek i svuda se planira, odvija i realizira, uz pregovore, razgovore, dogovore, kupoprodaju, ucjene, tajne agente, dvostruke agente, uplitanje Rusije, Kine, hakere, COVID 19, gledamo slike stvarnosti u ogledalu (ravnom i zakrivljenom). “Pregovarat ću i s crnim vragom, ako je to za dobrobit Hrvatske”, rekao je predsjednik Franjo Tuđman. Sad se ovi politički amateri vade na to. Naime, njihova obrana od zakulisnih, ne baš zakonskih postupaka i radnji, ponekad čak kriminalnih, pokušava pronaći opravdanje svojih gafova i političkih egzibicija, kako to sve što rade, tobože rade za dobrobit HDZ-a i Hrvatske. Dajte najte! HDZ nije Hrvatska, niti je Hrvatska HDZ. To nije bilo niti u Tuđmanovo vrijeme, a kamoli sada kad je njegov HDZ, sa svim svojim temeljnim postavkama, nestao, najviše ideološki. Predsjednik Vlade i visoki stranački dužnosnici se na onaj pravi HDZ pozivaju samo kad im zagusti, kad žele dobiti izbore ili kad se od nečega brane.

Nije ovaj narod bedast, niti glup. Možda je u većini nezainteresiran, očajno depresivan, retro inertan, intro beznadan, izgubljen u vremenu, blesiran u fatamorgani, ispolitiziran u traženju, neslobodan u slobodi, nesamostalan u samostalnosti, suveren u nesuverenosti, ovisan u neovisnosti, demokratičan u autokraciji, domoljuban u bespuću povijesne zbiljnosti, strpljiv, ponizan, empatičan, socijalno osjetljiv, hrabar, pošten i uvijek za Domovinu spreman.

Ankica Benček

Povezani članci

Haaška pušiona

HF

Prema jednima hitro, prema drugim sporo i nikako

HF

Mirela Holy laže da ministar Maras laže

HF

Rat je oduvijek bio – hibridni

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...