Nezaštićeni nastavnici na vjetrometini globalizacijskih zakona i propisa
Tučnjava učenika i profesora u jednoj zagrebačkoj školi tužan je primjer do čega dovodi “grijeh struktura”. Ne ću ulaziti u detalje, već ću promatrati nipošto izolirani slučaj kao primjer stanja u društvu i prakse koja mora dovoditi do incidenata. Kako uopće može doći do toga da se učenici usuđuju snimati nastavnika mobitelima, pogotovo prije izbijanja same tučnjave kada učenik prilazi profesoru i nešto mu govori? Kako može netko tko je mladić (stariji maloljetnik) prilaziti bez poziva osobi od 60 godina i vrijeđati ju u vrlo osjetljivom trenutku kada ostaje bez svojih najmilijih? Nema tu niti minimuma empatije. Nema ljudskosti. Kako se takva situacija može ponavljati bez sankcija?
Ne ću se niti pitati o solidarnosti kolega (jer ne znam kakvi su međuljudski odnosi i koliko je krivica i na samom nastavniku), još manje o sindikatu (o kojemu imam uglavnom loše mišljenje, već i sjećajući se kao nastavnik pregovora sindikata s Vladom, načinom i vremenom obustave rada, štićenja prava zaposlenika itd.), ali teško je ne spomenuti ishitrenu reakciju iskusnoga i solidnoga ministra Radovana Fuchsa koji spominje alkoholizam pozivajući se na rekla-kazala izvore. Prosvjeta je postala kao ugostiteljstvo; stvar se postavlja kao da je gost (mušterija) uvijek u pravu!
Školski sustav se ne urušava, on je već urušen
Koji su instrumenti koje ima profesor da zaštiti svoj autoritet? Za razliku od prošloga sustava u kojemu je nastavnik mogao biti čak i samovoljan i loš radnik, on je danas pod povećalom javnosti, novinara (od kojih su neki lovci na senzacije), roditelja, pritiskom inspekcija, pročelnika, ravnatelja… To je s jedne strane i dobro jer onemogućava razne oblike patologije, koje nužno ima u svakoj populaciji. S druge strane, u sustavu koji je nerealan i koji se urušava bolest društva se mora ogledati i u ponašanju djece. A nastavnik nije sudac koji neprimjereno odjevenoga čovjeka lošega ponašanja može izbaciti iz sudnice. Nastavnik može samo napraviti bilješku (opasku) i uputiti dijete pedagogu. Ali ako to radi previše često ispada da je u njemu problem.
Jasno da se nastavnika vjeronauka ili zemljopisa, ili tjelesnoga učenik manje boji nego nastavnika matematike ili hrvatskoga jezika, koji ga testovima i lektirama komotno mogu srušiti. Statistike pokazuju sve veće korištenje lakih droga i alkohola u sve ranijoj dobi, sve raniju seksualizaciju školske djece, sve veću ovisnost o tehnologiji i videoigrama što uzrokuje lošiju motoriku, pretilost, slabiji vid i pažnju, gubitak socijalnih vještina, zaostajanje u sazrijevanju, agresivnost i pripadnost raznim navijačkim skupinama, pa čak i uličnim kriminalcima – npr. dilerima.
Ne volim kada se napada strukovne škole. Obrtnici su ti koji (uz selo, inženjere, umjetnike i znanstvenike) donose svojim radom novu vrijednost, održavaju društvo, imaju brojnije obitelji i često postaju vojnici i policajci. Među gimnazijalcima i kasnijim intelektualcima sam nažalost nailazio i na ljude koji nekritički prihvaćaju medijske i političke narative (ponekad kao poslušnici), koji idu bezvoljno paralelno u glazbenu školu i postaju superodlikaši jer to roditelji od njih traže; da bi se poslije u životu pogubili. Ili postali loši ljudi i ministri. Jer nama ogroman broj učenika polazi gimnazije, dočim uspješnih znanstvenika i umjetnika biva manje nego dok smo se nalazili u Austro-Ugarskoj.
Ni ‘r’ od reforme
Reforme školstva u kojima smo podcijenili odgoje (tehnički, likovni, glazbeni i tjelesni), smanjili satnice povijesti i zemljopisa (frizerke npr. nemaju povijest, ali su postale četverogodišnji studij s naprednom matematikom!), oštetili radnu disciplinu (dugo godina je postojao produženi stručno-pedagoški postupak koji je kada bi učenik zaslužio izbacivanje iz škole uključivao stručnjake, nekoga iz županije, predstavnike roditelja i pretvarao slučaj u komično žalosnu trakavicu.
Ministar Željko Jovanović (uvjerljivo najlošiji ministar otkad je nezavisne Hrvatske) je uveo mogućnost da hendikepirana djeca imaju poseban sustav ocjenjivanja i mogu polaziti smjer koji žele. Zamislite nekoga s Downovim sindromom u ekonomskoj školi (jača matematika), ili autistu u ugostiteljstvu, ili čovjeka labilnoga u elektrosmjeru ili radu s opasnim strojevima. Takva osoba traži asistenta, ali i otežava rad nastavniku u većem razredu. Pitanje je i socijalnoga uklapanja s fizički ili intelektualno naprednijom djecom.
Treba kazati nešto i o nogometnim navijačima. Tetošilo ih se kada su rušili vrlo uspješnoga Zdravka Mamića, toleriralo do te mjere da su postajali skloni vandalizmu i sukobu s policijom, da bi tragični epilog nastao u Grčkoj kada su ti momci došli u Atenu, ne da bi navijali, već da bi sudjelovali u tučnjavi. Jasno, Grcima je bilo najlakše trenirati strogoću na strancima iz male države za koje se ne će previše oznojiti ni premijer ni Gordan Grlić-Radman (za razliku od nelegalnih posvojitelja u Zambiji). Sjetimo se važnosti nogometnih navijača za obavještajne službe, npr. Arkana kao šefa navijača Crvene zv(ij)ezde iz Beograda, ponašanja ukrajinskih navijača u Odesi što je psihološki olakšalo Rusima vojnu intervenciju (agresiju) u Ukrajini, Heysela kada su engleski navijači ubili 39 ljudi itd.
Zar nas treba čuditi da su arhitekti smrti koji uništavaju obitelj, državu, ekonomiju, zajednicu, humanost i koji su već uspjeli na mala vrata dogurati i gay jaslice u Capocastello di Mercogliani, žele i slom obrazovanja, pogotovo u njegovom pedagoško-humanističkom dijelu?
Mediji su rijetko objektivno izvješćivali o događaju, ali našlo se hrabrih ljudi poput mladoga i pametnoga Zvone iz Matrixa, profesorice Tamare Šoić, Marina Miletića i dr. Mislim da bi i pitanje tetovaža, nakita (kinđurenje), piercinga i neprimjerenoga odijevanja (majice s mrtvačkim glavama, petokrakama, tijesna odjeća, rasparana odjeća, prozirna odjeća, minice…) moglo riješiti uvođenjem školskih kuta.
Mogu tek zamisliti što će se događati kada dođe do dotoka novoga stanovništva, koje nakon delikatne komunikacijske i identifikacijske krize i nas očekuju.
