Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Europejac i diktator koji uništava Hrvatsku

Ponovno bih bio spreman oštro se suprotstaviti Plenkovićevoj EU diktaturi

 

Iako još nisam u cijelosti riješio financijsku konstrukciju, polako se selim u sigurniji stan. Za moj sadašnji stan, koji je nastradao u potresu, vežu me i najljepše i najgore uspomene. U tom sam stanu živio s pokojnom suprugom Janjom u vrijeme Domovinskog rata. Imali smo mnogo teških, ali i pregršt prelijepih trenutaka. Bili smo sretni što se borimo za Hrvatsku i bolji život hrvatskog naroda i svakoga građanina u Hrvatskoj. Nitko nije mogao poljuljati taj naš velik optimizam. Bili smo spremni i umrijeti za Hrvatsku i hrvatski narod. A onda je Janja prerano umrla. Nekoliko godina kasnije dogodio se jedan, pa i drugi potres, i to u vrijeme pandemije za koju se još uvijek ne zna dovoljno kako je nastala, i s kojim razlogom. Bilo je to sasvim dovoljno da se nađem u najtežoj situaciji u mojem životu.

Dvadeset godina ranije, 1999. godine, umro je Franjo Tuđman, čovjek koji je veliki dio svojeg života bio partizan, Jugoslaven, komunist i general JNA. Dakle, bio je čovjek od kojeg se najmanje očekivalo da će stati na čelo hrvatskog naroda u borbi protiv Titove komunističke i velikosrpske Jugoslavije. Nijedan hrvatski disident u Titovoj Jugoslaviji nije bio toliko spreman i usredotočen na borbu za hrvatsku državu kao što je to bio Franjo Tuđman. Mnogi mu ipak nisu vjerovali – pa on je bio general JNA, govorili bi njegovi protivnici u Hrvatskoj. I mi, koji smo tada bili u političkoj emigraciji, još 1988. nismo vidjeli Tuđmana kao vođu otpora velikosrpskim pretenzijama, a kasnije i vojnoj agresiji na Hrvatsku. Vjerojatno je on bio jedini koji je vjerovao da će hrvatski narod pod njegovim vodstvom, bez ičije vanjske pomoći, ostvariti svoj vjekovni san – SLOBODNU, DEMOKRATSKU I NEZAVISNU HRVATSKU DRŽAVU.

Tuđman je, hvala dragom Bogu, ipak dobio potporu hrvatskog naroda u Hrvatskoj, Hrvata u iseljeništvu i, što je možda i najvažnije, dobio je potporu i lojalnost hrvatskih branitelja od samog početka velikosrpske agresije na Hrvatsku 1990. godine, pa je Hrvatska već u teškom i neizvjesnom Domovinskom ratu krenula u svjetlu budućnost. Nažalost, prerano je umro i nije stigao (ili mogao) završiti najvažniji cilj – lustraciju svojih bivših drugova u Komunističkoj partiji Hrvatske. Kako se u zadnjih dvadeset godina pokazalo, taj propust gotovo je već obezvrijedio sve njegove nezamislive i dotada nedostižne povijesne zasluge.

ČOVJEK KOJI JE ODLUČIO UNIŠTITI TUĐMANOVO DJELO – HRVATSKU DRŽAVU

Od smrti prvog predsjednika Republike Hrvatske na čelo države i Vlade dolazili su, jedan za drugim, sve lošiji političari i još slabiji domoljubi. Bili su to uglavnom ili lopovi ili prevaranti. No, većina ih je još uvijek ideološki bila vođena mentalnim komunizmom. Neki od njih (Stjepan Mesić) patili su od nostalgije za Titovom komunističkom Jugoslavijom. Kako je vrijeme sve dalje odmicalo od Domovinskog rata, pokazivali su sve izraženije protivljenje postojanju samostalne hrvatske države. Sve smo to kao narod nekako uspijevali izdržati i gurati dalje ovu svoju teško stečenu državnu slobodu i samostalnost, pa i očuvati svoje ljudsko dostojanstvo i slobodu. Stalno smo se uvjeravali da nakon svakog od tih političara moraju doći bolji dani za hrvatski narod. Jednostavno, mnogi su odbijali moja upozorenja da nas čekaju još teži i opasniji dani.

A onda je na vlast u Hrvatsku 2016. godine došao Andrej Plenković, na čiju je retoriku i uglađenost pao velik postotak glasača, među kojima su, naravno, članovi HDZ-a činili veliku većinu. Ti su glasači, na tragediju hrvatskog naroda, olako zanemarili Plenkovićevo upozorenje, dano u razgovoru za jedne njemačke novine, kako će iz temelja promijeniti Hrvatsku i iskorijeniti svako hrvatsko domoljublje. Na svoju veliku nesreću i tragediju nismo mu vjerovali, a on je to najozbiljnije mislio i pripremao se za taj izvana dodijeljen zadatak.
Na ovu temu mogao bih već sada napisati cijelu knjigu. Hoću li do kraja života imati vremena i mogućnosti objaviti svoje memoare, nije sasvim sigurno. Svijet se svaki dan ubrzano mijenja. I sam je ljudski život u Hrvatskoj danas na najnižoj cijeni u zadnjih nekoliko stoljeća. Dok sam bio u diplomaciji u NR Kini od 1988. do 2003., vidio sam najveću moguću neosjetljivost totalitarnog režima prema ljudskom životu. Bilo je to vrijeme kad sam bio sretan što sam Hrvat i što živim u “demokratskoj Hrvatskoj”.
Oh, kako li sam bio kratkovidan, iako već pedeset godina svakodnevno pratim kretanje svih mogućih političkih i društvenih razmišljanja i programa. Premda od samog dolaska Plenkovića na vlast u Hrvatskoj prije gotovo pet godina redovno upozoravam na njegovu bešćutnost u provođenju programa i politike uništavanja samostalne hrvatske države, većina ljudi u Hrvatskoj, među kojima su bili i ostali i brojni tzv. hrvatski domoljubni oporbeni političari, bila je uvjerena da mlatim praznu slamu i bez razloga strašim hrvatski narod.

Danas, nadam se, i zadnji slijepac vidi da ova današnja Hrvatska nema ama baš ništa zajedničko s Hrvatskom u kojoj smo živjeli od 1990. do 2000. godine. Istina, nije to bilo savršeno društvo, koje danas ni ne postoji bilo gdje na svijetu. Ono što je bilo najvažnije, bila je to naša Hrvatska, u kojoj nam pravdu nije dijelila ni ova ni ona manjina, a ponajmanje srpska manjina koja je sudjelovala u oružanom rušenju hrvatske države u nastajanju. Nitko nam tada nije još određivao možemo li i dalje živjeti u skladu s našim vjekovnim običajima. Život za nas hrvatske domoljube i sve one koji vole Hrvatsku i njezin način života bio je neusporedivo ljepši i perspektivniji nego u komunističkoj i zločinačkoj Titovoj Jugoslaviji.

Danas, zahvaljujući našoj golemoj ljudskoj naivnosti, zastrašujućoj političkoj neinformiranosti i sluganskim genima, i naravno, Andreju Plenkoviću, briselskom namjesniku u Hrvatskoj, Hrvatska kao država nema nikakve perspektive kad je riječ o odlučivanju o vlastitoj sudbini. Ne samo da ćemo postati, nego već više no izvjesno i jesmo, samo mala provincija u Europskoj uniji, s ovlastima daleko manjima od onih što smo ih imali u Austro-Ugarskoj ili Kraljevini Jugoslaviji. Čak nam je bilo lakše i u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji jer smo svi znali tko je neprijatelj, koga se moramo čuvati i protiv koga se trebamo boriti.

Vrijeme će pokazati postoje li danas u hrvatskom narodu velikani kao što su bili Kvaternik, Starčević, braća Antun i Stjepan Radić, i na kraju Franjo Tuđman, da ne spominjem sve one koji su svoje živote dali u Hrvatskoj u vrijeme Hrvatskog proljeća, kao i one koje je UDBA na najokrutniji način ubijala u emigraciji. Na kraju ovog teksta moram postaviti i pitanje ima li danas u Hrvatskoj ili u hrvatskoj dijaspori čovjek i domoljub kakav je bio Zvonko Bušić, koji je bio spreman cijeli svoj život provesti u zatvoru samo i isključivo za Hrvatsku i hrvatski narod, a ne za pljačku Hrvatske.  

Da nisam star i bolestan te da imam dvadeset godina kao što sam imao kad sam bježao iz Titove komunističke Jugoslavije, ponovno bih bio spreman oštro se suprotstaviti Plenkovićevoj EU diktaturi u Hrvatskoj. Život u vremenu u kojem politika identiteta, rodne ideologije, kritičke teorije, govora mržnje, neslobode govora, pisanja i izražavanja vodi ljudski rod nepovratno u novo ropstvo i samouništenje zapravo nije vrijedan življenja. To osobito vrijedi za nas koji smo se desetljećima borili za nezavisnu, demokratsku i suverenu hrvatsku državu, koju danas Plenković i Božinović, potpomognuti vođom Srba u Hrvatskoj Miloradom Pupovcem i raznim lopovima, sustavno uništavaju.

Antun Babić

Povezani članci

IDS prikriva fojbe, a kriminalizira poklič ZDS!

HF

Politika nije kineziologija

HF

Koga li smo mi to izabrali!?

HF

Zeleni Nedžad Hodžić i crna obleka

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...