Zna se on i sâm braniti od B.a.b.a. i feministica raznih vrsta
Odmah na početku reći ću kako mi nije namjera ikoga braniti, kamoli predsjednika države Zorana Milanovića. On je veliki dečko, već odavno i može i zna se braniti sam, od svakojakih napada, pa i od B.a.b.a. i feministica svake vrste. Zašto se upustio u sve to? Zašto je rekao što je rekao, zna samo on. Nikakva nagađanja tu nisu potrebna. Takav jer kakav je. To smo znali i izabrali ga. Što na umu, to na drumu. To često najviše šteti njemu samome, kao osobi i predsjedniku države. Milanović ima pravo na svoje mišljenje, na svoj stav, ponašanje i nastupe, kao privatna osoba, političar i državnik. Na njemu je kako će sve to uskladiti i komunicirati u javnosti.
Znam, da će me sada napasti. Baš me briga. Reći ću ono što je istina. Istina je da žene uznemiravaju, napadaju, diskriminiraju, omalovažavaju, marginaliziraju, iskorištavaju…, na sve moguće i nemoguće načine, od pamtivijeka do dana današnjeg, na svim meridijanima i paralelama Kugle zemaljske, kao osobe, kao “slabiji” spol, kao stručnjake, političarke, državnice, sestre, kćeri i majke. To uglavnom čine muškarci. Od svih tih uznemiravanja, omalovažavanja, maltretiranja dezintegracije… najgora su uznemiravanja seksualne prirode, od najblažih (uleta, dobacivanja), dodirivanja, ucjenjivanja… do silovanja. Žena bi se u pravilu sama morala od svega toga znati obraniti, osim kad je to iznenadan brutalno nasilni fizički čin. Na to bi trebala biti pripremana fizički i psihički, od najranije dobi. Većina djevojaka i žena je doživjela bilo kakav oblik muške dominacije, arogancije i pokušaja seksualnog uznemiravanja, naročito kad je u podređenom službenom položaju. Iskreno, nekima to ne smeta. Iskoriste priliku. Prilagode se. Prodaju se. Igraju svoju utilitarnu igru. Napreduju u penjanju prema vrhu. Je su li sretne i zadovoljne? Mislim. da nisu. U svim zvanjima, zanimanjima, područjima i društvenim kategorijama to postoji. Negdje se skriva, dok je drugdje otvoreno, kao po nekom nepisanom pravilu i zakonu, sasvim normalno i dozvoljeno. Mnoge svjedodžbe, diplome, magisteriji, doktorati, političke funkcije od najnižih do najviših su tako dobivene.
Neki dan mi govori moj bivši učenik, magistar fizike, kako se godinama čudio da jedna njegova kolegica, za koju on misli, da je ispodprosječna, dobiva visoke ocjene, na ispitima, napreduje na poslu i postala je šefica na jednom institutu. Nije kći nikakvog funkcionara. Nije ništa kupovala. Nedavno mu se sve razbistrio kad ju je vidio na nekom seminaru s poznatom muškom osobom u znanstvenim i političkim krugovima, uglednom obiteljskom čovjeku, suprugu i ocu, s više djece. Nije to jedini i osamljen primjer. To je postalo pravilo. Tomu se više čak nitko ni ne čudi, a kamoli da takvo nešto osuđuje. Nije to od jučer. Mnogi (svi) to znaju, prave se slijepi, gluhi, neosjetljivi i žele biti “moderni”. Kud god se okreneš ta praksa je djelotvorna i učestala. Umirale smo od smijeha kad smo pročitale kako su neke kolegice promovirane u mentore ili savjetnike, a stručno i pedagoško obrazovanje im je bilo ispod prosjeka. Sjećam se slučaja kad je roditelj fizički zabranio da dotična mentorica uđe u razred na početku školske godine u kojemu je njegov sin. Naime, prepoznao ju je u “kalendaru” nekog motela. Što bi tek bilo da je znao kakav je njezin stručni profil. Nije ušla u taj razred, ali je za jedno godinu dana postala ravnateljica škole, gdje je unosno koristila svu nabavu i iznajmljivanje školske dvorane za nogomet vikendom i na večer poslije nastave, kad su se stokilaši i trbonje rekreirali. Toj i takvoj nije bio problem biti sekretarica Partije, ići na seminare, u Kumrovec i na Vis, kao ni poslije u neovisnosti i suverenosti biti časna članica Hrvatske Žene, te posjećivati biskupe, kardinale i samog Papu.
Neki dan čitam kako je negdje u Engleskoj učiteljica spavala sa svojim učenikom. Zamislite, kakva vijest. Imali smo mi to u Novom Zagrebu, pred četrdesetak godina (u Jugi). Majka je otkrila. Dječak je bio u osmom razredu osnovne škole. Majka je pokušavala je sve i svašta, prokazati, dokazati, dočekati sud i kaznu. Išla je od nemila do nedraga, od direktorice škole, preko Partije do ministarstva. Od svega ništa. Sekretar je naredio da se kolegici “ne pakuje”. Zavlačili su slučaj, dok mladac nije postao punoljetan, a onda saâm bira partnericu.
Jedan drugi slučaj je o mladoj nadobudnoj aktivnoj profesorici, koja je došla iz provincije i odmah se aktivirala do samog vrha u društvenim i političkim aktivnostima. Jedno je vrijeme imala dvadesetak funkcija. Naravno dobila je za nagradu novu školu na upravljanje, u kojoj je okupljala svoje sunarodnjake. S druge pak strane, su one koje su odbile “udvaranja”, uznemiravanja i ostale svoje. Koje se nisu skanjivale opaliti šamar onome tko ih je slučajno primio za nezgodno mjesto, koje su takvo nešto prijavile ministarstvu, koje su bile indiferentne na upucavanja i nuđenje privilegija. Te i takve nisu bile ni mentorice, ni savjetnice, a imale su izvanredne nastavne i izvan nastavne uspjehe, od školskih do državnih natjecanja, po desetak prvaka u radnom vijeku. Tu svoju nezainteresiranost stav i karakter, dan danas osjećaju u nižoj mirovini. Bilo je i onih koje su bez adekvatnih diploma radile u školama, neke čak do mirovine, naročito ako su bile dobre s prosvjetnim inspektorima.
Te i takve rabote bilo, sad je ima i bit će je. To je jednostavan i lak model uspinjanja, ostanka i opstanka. Neke majke svoje kćeri tako odgajaju, da zavode, zgrabe što više mogu i osiguraju se. To počinje od najranije dobi. Jednom sam pozvala jednu majku u školu zbog neprimjerenog odijevanja, šminke i ponašanja njene kćeri u sedmom razredu. Čim sam je vidjela u holu škole, požalila sam što sam je zvala. Naime, mala je bila cijela mama, u svemu. Smetalo me što na nastavu dolazi polugola. Kratka bluzica, s velikim dekolteom, pripijene hlače, niskog struka, ispod kojih se naziru tange, namazane oči, usne, lice… Ipak, toj sam mami rekla zašto sam je zvala i što me smeta, kod njene kćeri. Rekla mi je da sam staromodna, zaostala i da moja briga nije kako se djeca odijevaji, već da ih naučim matematiku. Prav mi budi.
Ima puno takvih, još djevojčica koje koriste svoje sekundarne spolne oznake za isticanje i zavođenje, od kolega u školi, do profesora i ostalih. Kud god hodaju svojim izgledom izazivaju i toga su potpuno svjesne. To ne znači da ju ima pravo napadati, uznemiravati i seksualno napadati itko, a kamoli njoj nadređeni muškarac. Sjećam se jedne studentice medicine, koja je vozački ispit položila zavođenjem instruktora vožnje. Pohvalio mi se kako je ulovio super mačku, studenticu medicine, koja je luda za njim. To mi je odmah, zbog mnogo čega bilo sumnjivo. Rekla sam da mu ne vjerujem. Dođi pa ćeš vidjeti. Dala sam se nagovoriti i došla na jedno parkiralište, gdje se mijenjaju smjene polaznika vozačke škole. Fakat, istinu, mi je pričao. Lijepa utegnuta, našminkana i zrihtana mlada plavojka se zaletjela debelom trbonji u zagrljaj. Pale su i puse. Sve mi je to bilo sumnjivo. Pokušala sam ovog zatelebanca osvijestiti. Em lijepa, em mlada, em doktorica, em ga voli… Bio je u stanju ostaviti ženu i dva sina. Nakon nekog vremena me jadnik nazove. Stara kak si znala? Kaj sam znala? Gadura me iskoristila i ostavila čim je položila vozački. Sate i sate besplatne vožnje sam joj poklonio i zamolio ispitivača da joj progleda kroz prste. Je Tomek, to ti je tak. Daleko bu ona dogurala. Pas mater! Ja sam mislio da me voli. Sad me je sram. Nju sigurno nije sram. Ti joj nisi prva, a bogme niti zadnja žrtva. To je maherica, premazana svim mastima. Nisu svi tako naivni, ali im imponira kad im mlade djevojke iskazuju naklonost i zanimaju se za njih kao osobu, odnosno muškarca.
Nego da se osvrnemo na ono drugo i drugačije, društveno zlo koje mnoge žene doživljavaju, bivaju ponižene, oskvrnjene i obilježene cijeli život. To su ovi slučajevi koji sad pune medije. Pitate se zašto su šutjele. Oni primjeri na početku napisa su u mnogih stvorili dojam da su manje-više sve žene onakve, što nije točno. Osim toga, neke od njih su bile ucijenjene, ako bilo što kome kažu. Živjele su u strahu od bilo kakve osvete pojedinih “moćnika”, šefova, profesora, direktora, urednika… Bojale su se za radno mjesto i svoju egzistenciju. Osim toga, poučene iskustvom drugih žena koje su javno istupile sa činjenicama, te bile ismijavane i proglašavane lažljivicama, nisu se htjele izložiti javnosti, koja je u takvim slučajevima, na muškoj strani. “Što je tražila, to je dobila”, ta filozofija još uvijek prevladava u našem patrijarhatskom društvu. Kako bilo da bilo, nije dobro ni u kojem slučaju. Ipak, makar “slabiji” spol nisu samo žene uznemiravane, pogotovo kad su negdje nekakve šefice. Sjećam se mladog kolege psihologa koji je morao praktički pobjeći iz jedne škole, jer se ravnateljici jako dopadao. Počela mu je poklone kupovati i dolaziti u njegovu smjenu. Kako bi se taj trend smanjio i zaustavio potreban je građanski odgoj u okviru kojeg bi bio spolni odgoj, u kojem bi bio seksualni odgoj. S tim bi trebalo početi još u vrtiću. To je jedna druga priča, koju bi trebalo početi pričati, osmišljavati, planski i programski uklopiti u nastavu, bilo kao poseban predmet ili kao dio sadržaja srodnih nastavnih predmeta, te s vremenom oživotvoriti, u smislu jednakosti spolova.
