Hrvatski Fokus
Vanjska politika

Održana münchenska konferencija o sigurnosti

Obnavljanje transatlantske suradnje, susretanje s globalnim izazovima

 

U Münchenu su se 19. veljače 2021., okupili neke od najstarijih donositelja odluka na svijetu. Bio je to 57. münchenski sigurnosni skup na koje se raspravljalo o tomu može li transatlantski savez ponovno ojačati i u kojim je područjima. Na skupu su nastupili: Joe Biden, Angela Merkel, Emmanuel Macron, Boris Johnson, António Guterres, Jens Stoltenberg, Ursula von der Leyen, Charles Michel, Tedros Adhanom Ghebreyesus, John F. Kerry i Bill Gates. Sama konferencija organizirana je pod “Beyond Westlessness: Obnavljanje transatlantske suradnje – susret s globalnim izazovima”. Možda vam se čini što je tamo radio i Bill Gates, koji izvorno nije političar. Ispada da je on važniji i od samih političara koji su na vlasti u svojim državama i koji su na čelu raznih svjetskih organizacija.Münchenski sigurnosni skup samo je uvod u susrete koji će se odvijati ove godine i na kojima će se problematizirati svjetska sigurnosna politika. Joe Biden odabrao je münchensku sigurnosnu konferenciju koja je održana kako bi svoje prvo veliko vanjskopolitičko obraćanje uputio međunarodnoj publici. Govoreći na ovom dugogodišnjem forumu američko-europskih obrambenih odnosa, novi je predsjednik proglasio da se “Amerika vratila” i izjavio da mu je prioritet obnoviti transatlantske odnose.

Nastojeći se razlikovati od svog prethodnika, Biden je potvrdio središnju važnost članka V., klauzule o međusobnoj obrani Sjevernoatlantskog ugovora. Dodao je da stavlja na čekanje Trumpovu odluku o povlačenju 12.000 američkih vojnika iz Njemačke na kraju njihove turneje.Nakon obraćanja američkog predsjednika, njemačka kancelarka Merkel govorila je iz Berlina, predsjednik Macron iz Pariza i na kraju (nakon odgode zbog uloge predsjednika G7, koji je također održao virtualni skup neposredno prije münchenske konferencije), britanski premijer Boris Johnson iz Londona.Ako se pogleda dalje od ove razmjene izjava, čini se da postoje dva čitanja Münchena 2021. Prvo je, zapravo, da se dijelovi transatlantske slagalice spajaju – ali i dalje ostaju raspršeni. Kroz pažljivo sročene primjedbe, američki je predsjednik govorio o prekretnici u povijesti demokracija, kojima sada prijete autoritarne moći Kine i Rusije (za koje je Biden imao nekoliko grubih riječi). Američki saveznici u Europi i Aziji moraju se stoga udružiti kako bi se suočili s ovim značajnim izazovom. To će zahtijevati dugoročne napore – Biden traži politiku sličnu obuzdavanju prema Kini – ali slobodne nacije moraju mobilizirati svoje unutarnje resurse kako bi osigurale pobjedu. Zanimljivo je da američki predsjednik nije aludirao na bilo kakvo moguće “rebalansiranje” transatlantskih odnosa.Kancelarka Merkel i predsjednik Macron naglasili su svoje odobravanje govorom gospodina Bidena i oduševljenje američkim “povratkom”. Oboje su se, međutim, suzdržali od odobravanja njegove vizije saveza demokracija protiv Kine. Kancelarka je ponovila doprinos Njemačke operacijama NATO-a u Afganistanu i Iraku, kao i svoj cilj dodijeliti 2 posto svog BDP-a u vojnu potrošnju (trenutno 1,5 %). Bila je kritična prema ruskom ponašanju, ali ne spominjući nikakve promjene u Sjevernom toku II. Govorila je i o komplementarnoj naravi NATO-ovih i europskih obrambenih napora. Komentatori su posebno primijetili njezin oprez u vezi s Kinom. Emmanuel Macron izložio je glavne elemente za koje je smatrao da će “Zapadu” – riječ koja se često čuje od predsjednika Pete republike – bolje suočiti se s autoritarnim moćima. Kao što je to prethodno učinio na skupu G7, iznio je prijedlog za “diplomaciju cjepiva”. To bi uključivalo pokrivanje potreba svih zdravstvenih radnika u Africi (preko 13 milijuna doza za 6,6 milijuna zdravstvenih radnika). Također se osvrnuo na tekuće krize – poput Sahela, Irana, Sirije i Gorskog Karabaha – gdje je nužna kontinuirana suradnja između Europljana i Amerikanaca. Komentatori su, međutim, naglasili dva posebna aspekta intervencije francuskog predsjednika, a to su njegov ponovni poziv na europsku stratešku autonomiju i njegove trajne molbe za dijalog s Rusijom.Boris Johnson održao je dobro konstruiran govor, stavljajući značajan naglasak na sučeljavanje i Kine i Rusije.

Njegov bi se govor mogao pročitati kao prvu suvislu formulaciju diplomatskih ciljeva “Globalne Britanije”. Međutim, postoji drugo čitanje transatlantske zagonetke koje nam se čini relevantnijim. Prvo, ako se razlike između dviju strana Atlantika i među samim Europljanima pokažu, na münchenskoj konferenciji pojavila se snažna, zajednička jezgra zabrinutosti. Pandemija, klimatske promjene i globalni oporavak, zajedno s iranskim nuklearnim sporazumom, obično su dogovoreni kao prioriteti. Zajednička je svijest da će ta pitanja biti prvo ratište u “nadmetanju modela” s autoritarnim režimima. Nije bilo razlike u tim pitanjima i ona predstavljaju značajan dio dnevnog reda na kojem se SAD konvergira s Europljanima. Zbog svoje specifične osjetljivosti na pitanja NATO-a, na Francusku se donekle gleda kao na crnu ovcu transatlantskog saveza. Međutim, mora se naglasiti dokle je Macron otišao ne samo u potvrđivanju svog vjerovanja u savez, već i u reviziji NATO-ovog “strateškog koncepta”.Münchenska konferencija također može potaknuti raspravu među američkim stručnjacima o tomu kojeg bi primarnog partnera trebali “odabrati” u Europi. Postoji Njemačka, koja je izrazito atlantistička, ali nesklona okrenuti se prema Kini. Druga je mogućnost Francuska, koja je možda izvan glavnih tokova u pogledu Rusije i europske obrambene strategije, ali je vrlo prisutna u kinima operacija i o globalnim pitanjima. Na kraju, tu je i Britanija, koja želi povratiti globalnu ulogu i učiniti se “korisnima”, ali hendikepirana oslabljenim vezama s EU-om i neizvjesnošću oko svog međunarodnog utjecaja.Drugo, uz razne deklaracije, vidjeli smo i konkretne akcije. U danima uoči Münchena, tri su sastanka označila značajan napredak u transatlantskoj suradnji, uglavnom zahvaljujući obnovljenoj američkoj spremnosti da saslušaju svoje saveznike. Sastanak 17. ministra vanjskih poslova “E3 + 1”, tj. Njemačke, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, plus Sjedinjene Države, doveo je do napretka u iranskom nuklearnom pitanju. To je uključivalo pružanje mogućnosti Washingtonu da izrazi spremnost da započne pregovore s Iranom o povratku u JCPOA bez odricanja od svog dugoročnog cilja “JCPOA +”. Konferencija ministara obrane NATO-a 16. i 17. veljače dovela je do konkretnih odluka o Afganistanu i Iraku, uključujući pojačani europski doprinos NATO-ovoj misiji za obuku u Iraku. Napokon, i samit G7 je bio uspješan.Ipak, münchenska konferencija možda nije pružila cjelovitu sliku. Dala je poticaj “velikim Europljanima”, ali ukupna je europska dinamika složenija od razlika između te tri zemlje, a uloga EU-a bila je svedena na minimum. Uz to, neki potencijalno glavni igrači nisu bili uključeni, poput Erdoğana, čelnika važne NATO-ove zemlje, ali teškog partnera za Europu, i novog talijanskog premijera Draghija, čije bi međunarodno iskustvo trebalo dati daljnju gravitaciju njegovoj zemlji tijekom njezinog predsjedanja G20. Napokon, münchenska konferencija nije zamišljena kao forum za donošenje odluka. Važniji test bilo kojeg potencijalnog novog početka transatlantskih odnosa mogao bi biti sljedeći skup NATO-a, koji premijer Johnson nastoji organizirati kao osobni događaj koji se uskladio s Bidenovim planiranim putovanjem na proljetni skup G7. Zanimljivo je da se ruski predsjednik Vladimir Putin nije htio obratiti konferenciji o sigurnosti u Münchenu. 

Darko Kovačić

Povezani članci

Erdoğanov san o Osmanskom Carstvu

HF

Liberalizam, ideologija ‘rase gospodara’

HF

Značenje dobra i zla u opasnim vremenima

HF

SAD mijenja pristup sporovima u Južnokineskom moru

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...