Hrvatski Fokus
Znanost

Mora, oceani i mikroplastoza

Agresivno i neargumentirano nasrtanje ekologista

 

Već niz godina poznate su bolesti silikoza i azbestoza, izazvane česticama silicijeva dioksida i azbesta. Posljednjih godina se učestalo ukazuje na bolesti koje izaziva plastika i guma. Za te bolesti uvodi se opći naziv, plastoza. Na temelju nužnih kriterija prosudbe, jedan je veličina čestica, uvode se nazivi mikroplastoza i nanoplastoza. To je potaknuto sve snažnijim napadima radikalnih ekologista na plastične i gumene mikročestice u moru i oceanima, manjim od 5 mm. Najčešće se navodi da u mora i oceane ulazi oko 8 milijuna tona plastike godišnje. Pri čemu nema podataka o tome koliko od te količine otpada na mikroplastiku. Ona se nakuplja u moru gdje njihova mala veličina olakšava morskim bićima da ih unesu u svoje tijelo. Mikroplastika također može ući u hranidbeni lanac. Nedavnim istraživanjima pronađena je mikro­plastika u zraku, vodi za piće i hrani. No, s ne­po­zna­tim utjecajima na ljudsko zdravlje. Za sada pojam „mikro­plastika“ nije definiran konzistentno. Prema raspoloživim podacima u svijetu je 2019. proizvedeno 368 milijuna tona plastike i 13,8 milijuna tona kaučuka, osnovnog sastojka gumenih proizvoda.

Nužne definicije

Iz opširne analize pojma „mikroplastika“ provedene u tekstu,1 koji je poslužio kao osnova za ovo izlaganje, može se zaključiti da ne postoji jedinstvena definicija mikroplastike. Zato se navodi samo jedna praktična. Veličina čestica mikroplastike je između 100 nm i 5 mm.

Slično je i s nanoplastikom. Prema reviziji Europske komisije 2011/696/EU, definicija nanomaterijala je: „Prirodni, slučajno nastao ili proizvedeni materijal koji sadrži čestice, u nevezanom sta­nju, kao agregat ili kao aglomerat. Pritom 50 % ili više čestica ima jednu vanjsku dimenziju ili više vanj­skih dimenzija u rasponu veličina 1 nm – 100 nm”.

U REACH-u se nanomaterijali tretiraju kao i druge kemikalije. Kao tvari, iako nema izričite re­ference za nanomaterijale.

Pozornost privlače pojmovi primarna i sekundarna mikroplastika. Mikro­plastika se pojavljuje u dva oblika, kao primarna i sekundarna. Primarna mikroplastika su čestice koje se ispuštaju izravno u okoliš, u tlo ili u vodu i čine oko 16 % ukupne mikroplastike. Mogu potjecati od: nam­jerno dodanih aditiva za gnojiva, sredstva za zaštitu bilja i deterdžente; mikrokuglica koje se koriste u kozmetici; industrijskih abraziva koji se koriste za pje­skarenje itd. Prema podacima Europske agencije za kemikalije i asocijacije „PlasticsEurope“, namjerna proizvodnja tako definirane mikroplastike manja je od 0,1 % ukupne proizvodnje plastike.

Većina primarne mikroplastike koja se ispušta u okoliš u EU potječe od: pranja tekstilnih proizvoda i trošenja gumenih pneumatika. Abrazijsko trošenje gumenih pneumatika (oko 500 tisuća to­na godišnje) moglo bi se nazvati kopnenim tragom mikročestica. Za razliku od čestica koje potječu od brodskih premaza namijenjenih zaštiti brodskog trupa od njegovog obraštanja (e. fouling) i korozije. To bi bio trag klizanja u vodi, vrlo važan izvor stvaranja mikročestica. Prema istraživanjima stručnjaka s njemačkog Sveučilišta Oldenburg, nameće su spoznaja da bi mikročestice nastale odvajanjem slojeva zaštitnih premaza protiv obraštanja  i korozije brodskog trupa mogle biti najzastupljenije u morima. Ustanovljeno je da su polietilenske i polipropilenske mikročestice od ambalažne plastike zastupljenije u područjima blizu obale. Činile su samo trećinu sakupljenih čestica. Ostatak, posebno onih sakupljenih u otvorenom oceanu čine čestice od poli(vinil-klorida), akrilata i polikarbonata. Stvaranju mikročestica pridonose i boje za ceste (< 100 tisuća tona) te rasute granule tijekom proizvodnje pla­stike i plastičnih proizvoda itd.

Sekundarna mikroplastika čini 84 % ukupne mikro­plastike i nastaje usitnjavanjem i vremenskim utje­cajima većih plastičnih predmeta (npr. vrećica, plastenki itd.), posebno u morskoj vodi.

Potrebno je više istraživanja kako bi se poboljšalo razu­mi­je­vanje izvora i utjecaja mikroplastike, uključujući učinke na okoliš i zdravlje, te razvila ino­va­tiv­na rješenja za sprječavanje njenog širenja.

Opće i posebne vrste bolesti izazvane česticama

Najstarija je profesionalna bolest silikoza. Vrlo je poznata i bolest koju izazivaju mikroazbestna vlakna, a bolest je precizno mikroazbestoza.

Uvodi se naziv plastoza za sve bolesti koje se povezuju s plastikom i gumom. Ovdje su od interesa samo bolesti povezane s veličinom čestica, tj. iza­zva­ne mikročesticama i nanočesticama, mikroplastoza i nanoplastoza.

Plastozu se definira kao „bolest uzrokovanu štet­nim fizičkim ili kemijskim utjecajima plastike i gume na žive organizme“. Mikroplastoza je vrsta plastoze uzrokovana mikroplastikom, a nanoplastoza, nanoplastikom.

Definicija „mikroplastoze“ točno određuje sadržaj pojma plastoze uzrokovane česticama reda veličine mikrometra, što vrijedi i za pojam „nanoplastoza“.

Usporede li se nazivi azbestoza, nanooza i plastoza, dva su načinjena po istom kriteriju, a jedan po drugom. Azbestoza i plastoza prema podrijetlu tvari i materijala koji uzrokuju bolesti, a nanooza prema veličini čestica. To omogućuje definiranje dviju skupina utjecaja mikročestica na pojavu mikroplastoze.

Plastika je inertni materijal. Definicija mikroplastike nije jednostavna. No, postoji širok ra­spon svojstava koja karakteriziraju mikroplastiku. Poput veličine, oblika, kemijskog sastava, boja, hidrofobnosti itd. koja bi mogla naštetiti utjecajem čestica na stanice i tkiva.

Štetni učinci na sve organizme koji su izloženi mikroplastici mogu se podijeliti u dvije skupine: fizički i kemijski utjecaji. Fizički utjecaji se odnose na ve­liči­nu čestica, oblik i koncentraciju mikroplastike, a ke­mij­ski na opasne kemikalije (npr. ostatci monomera, dodat­ci polimerima) povezane s mikro­pla­sti­kom.

Razmotrit će se samo fizički utjecaji. Primjerice, čestice nanoplastike i mikro­plastike najčešće ulaze u ljudski sustav gutanjem konta­mi­ni­ra­nih namirnica: hrane i pića. Očekuje se da ljudski sustav za izlučivanje treba ukloniti i do 90 % unesene mikroplastike i nanoplastike. Pro­cjenjuje se da će se do 90 % une­sene mikroplastike i nanoplastike izluči­ti nakon konzumacije. Smatra se da bi se nano­plastika lakše unosila u stanice od mikroplastike. Rizike za okoliš i ljud­sko zdravlje koje predstavlja mikro­plastika teško je kvantificirati.

Potencijalni ekološki i zdrav­­stve­ni rizici za humana bića uzro­ko­vani mikroplastikom relativno su nova područja istraživanja i tre­nut­no postoji veliki stupanj nesigurnosti oko ovog pi­tanja. Rizik je funkcija opasnosti i izloženosti (doza). Opasnosti koje plastika predstavlja u okolišu razlikuju se ovisno o veličini pla­stičnih čestica i veličini orga­ni­zma. Ispuštanja mikro­plastike u okoliš uglavnom se odvijaju na tri načina: (i) ispuštanjem u kanalizaciju, (ii) putem komunalnoga čvrstog otpada i (iii) izravnim oslobađanjem.

Ulazna točka mikroplastike u ljudska bića može biti: gutanje kontaminirane hrane (hranidbenim lancem), udisanjem ili dodirom s kožom.

Mjera u kojoj mikroplastika u pojedinim namir­ni­ca­ma šteti ljudskom zdravlju pitanje je rasprave. Uzi­ma­jući u obzir vrlo proširenu uporabu plastičnih ma­te­ri­jala u svakodnevnom životu, mikroplastika iz hrane i pića vjerojatno predstavlja samo manji put izlaganja ljudskih bića česticama plastike i s njima povezanih kemikalija. To se rijetko naglašava i stvara iskrivljenu sliku o izloženosti ljudi plastici.

Procijenjena dnevna količina unijete mikroplastike hranom i pićem kod odrasle osobe je 2 µg (WHO). Kvantitativni podaci o izloženosti ljudi mikroplastici putem prehrane još nisu dostupni, te još uvijek nema legislative o mikroplastici i nanoplastici u namir­ni­cama. Na temelju dostupnih podataka, postoje velike praznine u znanju o unosu i sudbini plastičnih čestica mikrodimenzija i nanodimenzija kod ljudi i njihovom utjecaju na ljudsko zdravlje.

Prisutnost i učinci plastičnih ostataka sve se više istražuju. Većina istraživanja usredotočena je na mikro­pla­stiku, ali malo izvješća sugerira mogu li se fragmenti plastike u rasponu veličina < 100 nm (nanoplastika) stvarati i u vodenom okolišu, a potom i u ljudima.

Općenito, nedostaju rezultati produbljenih istraživanja navedenih čestica na ljudsko zdravlje i okoliš. Stoga je agresivno nasrtanje ekologista, naglašavajući utjecaj plastičnih čestica na zdravlje humanih bića, neopravdano. Naime, za sada nema dovoljno dokaza o njihovom utjecaju na zdravlje ljudskih bića.

Igor Čatić i Aleksandra Mihajlović

Povezane objave

Benešićev književnojezični rječnik jedinstveno je vrelo identitetskih obilježja hrvatskoga jezika i književnosti

hrvatski-fokus

Od rođenja do odlaska u mirovinu

hrvatski-fokus

Liječenje covida-19 kombinacijom ivermektina + fluvoksamina

hrvatski-fokus

Zbornik radova Faust Vrančić i njegovo doba

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više